Zašto bi najnapredniji vojni avioni u Europi mogli predstavljati problem
Američke borbene avione F-35 koristi 12 europskih zemalja, a kupovine desetljećima vežu za američke usluge održavanja i ažuriranja softvera.
Europska unija i njene države članice, suočene s pomiješanim signalima iz Bijele kuće o poštovanju obveza prema NATO-u, sve više razmatraju obrambenu autonomiju, jačanje domaće industrije i smanjenje ovisnosti od SAD-a. Ali to nije tako jednostavno u slučaju programa najnaprednijeg američkog vojnog zrakoplova F-35. On je generaciju ispred svojih europskih rivala, ali je pod pritiskom još naprednije konkurencije u razvoju.
F-35 Lightning II, koji je razvio američki proizvođač oružja Lockheed Martin u partnerstvu s Northrop Grumman-om i britanskim BAE Systems-om, borbeni je avion pete generacije, što znači da uključuje tehnologije 21. stoljeća poput izbjegavanja radara i povezivanja s drugim vojnim objektima pomoću naprednih računarskih sistema. Prvi put su ga koristile američke snage 2015. godine, a prvu borbenu upotrebu imao je 2018. u izraelskoj vojnoj floti.
Avioni pete generacije
Definicija “pete generacije” nije precizna, tako da ne postoji potpuni konsenzus o tome koji avioni spadaju u ovu tehnološki najnapredniju grupu. Međutim, najčešći avioni pete generacije uključuju američki F-22 Raptor, koji je Lockheed proizvodio u suradnji s Boeingom između 1996. i 2011. godine (u upotrebi od 2005.), kineski Chengdu J-20 i ruski Suhoj Su-57. J-20 je u upotrebi od 2017, a nakon dugih odlaganja, ruske snage su 2020. prvi put letjele svojim novim modelom, koji bi trebao postepeno zamijeniti avione MiG-29 i Su-27.
SAD ne izvozi Raptor, koji se smatra prvim operativnim zrakoplovom pete generacije. Zabrinuti su oko curenja tehnoloških tajni, kako je propisano zakonom iz 1998. godine, dok izvoze F-35. Kina je također zabranila izvoz svog konkurenta, J-20 Mighty Dragon, također navodeći mogućnost krađe tehnologije. Strani analitičari su kao razlog za zabranu naveli moguću upotrebu ruske tehnologije ili manje sposobne tehnologije od američke konkurencije.
Dvanaest europskih zemalja kupuje avione F-35
Pored američke vojske, avione koristi ili naručuje 19 američkih saveznika. Uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Italiju, Finsku, Norvešku, Nizozemsku, Njemačku, Belgiju, Poljsku, Rumunjsku, Dansku, Češku i Grčku. Lockheed očekuje da će do kraja desetljeća imati oko 550 komada F-35 u upotrebi u Europi. Do danas ih je prodano više od 1.200.
Na summitu NATO-a u lipnju, članice su se obvezale da će do 2035. povećati troškove vezane za obranu s dva na pet posto bruto domaćeg proizvoda. To će, prema očekivanjima obrambene industrije, povećati potražnju za naprednim vojnim sistemima poput borbenih aviona i dronova. Mnoge europske zemlje također smanjuju troškove za obranu i zaustavljaju kupovine od pada Sovjetskog Saveza. Pokušavaju modernizirati zastarjelu opremu u svjetlu nove geopolitičke nestabilnosti.
Ali to ne znači nužno da će vojska kupiti F-35. Dok se u Velikoj Britaniji naručuju novi avioni, a Norveška je upravo primila zadnji od 52 zrakoplova F-35 koje su naručili, Portugal je izrazio rezerve u vezi s kupovinom, iako su njegove zrakoplovne snage preporučile da se njihovi zastarjeli F-16, koje također proizvodi Lockheed, zamijene sa F-35. Ministar obrane Nuno Melo naveo je politiku američkog predsjednika Donalda Trumpa. On je više puta zahtijevao da europski partneri više doprinesu njihovoj zajedničkoj obrani i kupe američko oružje u zamjenu za kontinuiranu zaštitu.
U ožujku, nakon što je Trump otvorio carinski spor sa svojim sjevernim susjedom, kanadski premijer Mark Carney čak je naredio reviziju narudžbe 88 aviona F-35 vrijednu više od 13 milijardi dolara.
Gumb za isključivanje
Posljednjih mjeseci strani mediji su pisali o zabrinutosti europskih lidera da bi Sjedinjene Američke Države mogle onesposobiti avione F-35 u flotama glavnih europskih vojski u slučaju sukoba s NATO partnerima. Američke kompanije i Pentagon imaju kontrolu nad tehnologijom i softverom u avionu. To bi im omogućilo da ga jednostavno ugase.
Ovaj scenarij je u intervjuu za njemački Bild u ožujku spomenuo Joachim Schranzhofer, šef komunikacija njemačkog proizvođača oružja Hensoldt. Lockheed je negirao glasinu, rekavši da kupci mogu samostalno upravljati avionom. To su potvrdili i predstavnici vojski Ujedinjenog Kraljevstva, Norveške, Finske, Švicarske, Belgije i Češke.
Stručnjaci za obranu i industrijski portali također su pisali da je stvarni “kill switch” na F-35 malo vjerojatna mogućnost. Ali, mnogi dodaju da ažuriranja softvera kao dijela usluga održavanja već desetljeća vežu europske zemlje za američke dobavljače, što ograničava autonomiju tih država.
Najveći trošak je održavanje
Cijena izgradnje aviona F-35, koja uzima u obzir samo troškove proizvodnje i proizvodne opreme bez troškova istraživanja, razvoja i održavanja, počinje od 82 milijuna dolara i može porasti na oko 109 milijuna dolara po avionu, ovisno od tome koju od tri verzije kupac kupi.
Najveći trošak kupovine vojnih aviona nisu sami avioni, već naknadne usluge održavanja koje pruža glavni programer Lockheed Martin ili drugi partneri. U Sjedinjenim Američkim Državama, vojni program Joint Strike Fighter (JSF), koji uključuje razvoj, isporuku i održavanje F-35, koštao je zemlju više od dva bilijuna dolara od svog početka prije 20 godina. To je dvostruko više od budžeta Pentagona prošle godine, prema izvještaju Ureda za odgovornost američke vlade iz travnja prošle godine. Čak 80 posto ovog iznosa, ili oko 1,6 bilijuna dolara, dolazi samo od održavanja flote. To uključuje i obuku pilota i ažuriranje softvera, izvještava Wall Street Journal.
Lockheed, u međuvremenu, naglašava da program F-35 u Sjedinjenim Državama doprinosi 72 milijarde dolara godišnje domaćoj ekonomiji. Američka vojska planira značajno povećati svoju flotu F-35 zrakoplova do 2044. godine. Sa sadašnjih više od 600 na oko 2.500 aviona. Ovo je namijenjeno osiguravanja zrakoplovne nadmoći SAD i njihovim saveznicima najmanje do 2070. godine.
Europski rivali manje sposobni
Europske zemlje i njihove domaće obrambene kompanije grade tri različita vojna aviona za koje se očekuje rast narudžbi zbog geopolitičke nestabilnosti i poziva na stratešku autonomiju. Ali sva tri su avioni četvrte generacije koji, iako uključuju neku naprednu tehnologiju, ne uspijevaju dostići mogućnosti izbjegavanja radara, napredne senzore i mrežnu povezivost F-35.
Avion Eurofighter Typhoon, koji proizvodi konzorcij europskih proizvođača oružja Airbus, BAE Systems i Leonardo putem zajedničkog ulaganja, u aktivnoj je službi od 2003. Riječ je o projektu Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke, Italije i Španjolske, koje su ujedno i najveći kupci. Pored njih, Eurofighter je dio flote austrijskih snaga. Može se naći i u bliskoistočnim zemljama poput Saudijske Arabije i Omana. Naručili su ga i Kuvajt i Katar. Europski avioni su popularni u bliskoistočnim zemljama jer SAD tamo ne prodaju F-35, između ostalog i zbog strategije davanja Izraelu zračne nadmoći u regiji.
Eurofighter je također skuplji od F-35, s cijenom od oko 117 milijuna dolara, prema podacima web stranice Aerotime. To ne uključuje troškove svih usluga održavanja koje traju tijekom cijelog životnog vijeka aviona. Proizvođač na svojoj web stranici navodi da je do sada primio više od 729 narudžbi za avion.
Izvoz iz Francuske i kraj suše u Švedskoj
Francuska, koja se zalaže za načelo europske strateške autonomije još od vremena Charlesa de Gaulle, u međuvremenu proizvodi vojni avion Rafale, koji proizvodi domaći proizvođač oružja Dassault Aviation u suradnji s francuskim kompanijama Thales i Safran. Francuska vojska ga koristi od 2001. godine. Proizvođač ga izvozi i u osam zemalja: Hrvatsku, Srbiju, Egipat, Indiju, Katar, Grčku, Indoneziju i Ujedinjene Arapske Emirate. Cijena jednog aviona je oko 125 miliona dolara.
Dassault je prikupio oko 560 narudžbi (ispunjenih i još neispunjenih) za Rafale, a strane narudžbe su već premašile one francuske vojske.
Treći konkurent je švedski Saab, koji proizvodi vojne avione Gripen od 1990-ih. Mlažnjak ove godine doživljava pravu renesansu. Osigurao je prve narudžbe nakon 11-godišnje suše otkako ga je brazilska vojska kupila 2014. Ove godine, narudžbe vrijedne milijarde dolara su već primljene ili se planiraju iz Kolumbije, Tajlanda i Perua. Saab je do sada prodao više od 270 aviona Gripen, od kojih je nešto više od 200 u upotrebi švedske vojske.
Jedan od glavnih problema za Gripen je njegova ovisnost od SAD. Avioni koriste motore američkog proizvođača General Electric. SAD, kao dobavljač ključnih dijelova, već je zaprijetio vetom na švedski izvoz aviona. To je dozvoljeno prema međunarodnom zakonu o trgovini oružjem pod nazivom Međunarodni propisi o trgovini oružjem (ITAR).
Neke nedavne kupovine pokazuju da zemlje plaćaju znatno više od 200 milijuna dolara po avionu za Rafale i Gripen. Ali, taj broj uključuje i usluge održavanja, rezervne dijelove i ažuriranja softvera. Prema Aerotimeu, samo Gripen, bez dijelova i održavanja, procjenjuje se da košta oko 85 milijuna dolara.
Šesta generacija je na vidiku
U međuvremenu, neke zemlje već razvijaju vojne avione šeste generacije, za koje se očekuje da će ući u upotrebu nakon 2030. godine. Jedan za američku vojsku razvija Boeing, a još dva se stvaraju u konzorcija nekoliko država i kompanija.
U ožujku ove godine, Trump je objavio da je njegova administracija odabrala Boeing za razvoj borbenog aviona F-47 šeste generacije kao dio vladinog programa Next Generation Air Dominance (NGAD), koji je osmišljen 2018. godine. Boeing je pobijedio Lockheed na natječaju, iako se ovaj avio-gigant bori u svom odjelu komercijalnog zrakoplovstva. Trumpa je razljutio kašnjenjima u isporuci novog predsjedničkog aviona, Air Force One.
F-47 će biti centralni dio NGAD “obitelji sustava”. Ona također uključuje kooperativne borbene avione i najsuvremenije senzore, oružje i drugu tehnologiju koja će omogućiti bolju povezanost sa satelitima i drugim letjelicama. Avion je dizajniran za djelovanje u prostranoj indo-pacifičkoj regiji i suprotstavljanju naprednim kineskim sustavima naoružanja. Trump je u ožujku rekao da razmatra bi li F-47 mogao biti odobren i za izvoz.
U prosincu 2022. godine, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija i Japan najavili su pokretanje zajedničkog Globalnog programa borbenog zrakoplovnog djelovanja (GCAP). On će kombinirati dva prethodno odvojena projekta aviona šeste generacije: projekt Tempest britanske kompanije BAE Systems i talijanske kompanije Leonardo, te projekt Mitsubishi FX japanskog proizvođača. Prošle godine, konceptualni dizajn aviona, koji se još zove Tempest, predstavljen je na aeromitingu. Očekuje se da će novi avion biti spreman za upotrebu do 2035.
Tu je i program Future Combat Air System (FCAS), koji obuhvaća kompletno sistem protuzračne obrane. Uključujući avion šeste generacije koji bi mogao zamijeniti flote Rafalea ili Tayphoona u vojskama država sudionica (Njemačke, Francuske i Španjolske). Za glavnog programera aviona odabran je francuski Dassault, koji radi u suradnji s europskim zrakoplovnim koncernom Airbus.
Jan Artiček, novinar Forbesa Slovenija
