Zeleni plan na prekretnici: Može li Europa istovremeno spasiti klimu i zadržati konkurentnost?
Iako je prošle godine čak 74 posto hrvatske proizvodnje električne energije dolazilo iz obnovljivih izvora, još uvijek četvrtinu struje koje potrošimo uvozimo. Također smo značajno ovisni i o uvozu fosilne energije – dobavljamo gotovo 100 posto ugljena, 80 posto nafte i 40 posto plina. To znači da tranzicija na vlastite obnovljive izvore nije samo klimatsko, već i pitanje energetske sigurnosti i ekonomske uštede.
Europska unija je zajednica ogromnog potencijala i velikih ambicija, ali i sve većim sumnjama u vlastitu moć. Najnoviji prijedlog Europske komisije o smanjenju neto emisija stakleničkih plinova za 90 potso do 2040. godine potvrđuje dugoročnu viziju klimatske neutralnosti do 2050. no istodobno otvara prostor za nužnu raspravu – kako tu ambiciju uskladiti s gospodarskom realnošću, globalnim odnosima snaga i rastućom nesigurnošću?
Europski zeleni plan (Green Deal) pokrenut je s plemenitom i strateški ispravnom namjerom – da EU postane prvi klimatski neutralan kontinent. No s današnje distance postaje jasno da je njegov izvorni oblik bio i – naivan. Zamišljen u atmosferi transatlantske harmonije i multilateralnog optimizma, Green Deal je zanemario temeljnu činjenicu 21. stoljeća – veliki dio današnjeg svijeta pokreće isključivo interes, a ne odgovornost. Europa se mora suočiti s realnošću da ne može računati na globalnu solidarnost. Klimatska tranzicija postaje sve više jednostrani napor jednog kontinenta – s velikim troškom, ali sve manjim utjecajem.
U tom kontekstu treba čitati i ublažavanje niza “zelenih” politika koje posljednjih mjeseci dolaze iz Bruxellesa: odgađanje obveza izvještavanja o održivosti, razvodnjavanje propisa za automobilsku industriju, pa i fleksibilniji pristup ciljevima do 2040. godine. Europska komisija pokušava zadržati strateški smjer, ali očito i kupiti vrijeme – za prilagodbu gospodarstava, za izgradnju infrastrukture, za jačanje podrške građana.
U tom smislu, Komisija predlaže dopunu europskog klimatskog zakona kojom bi se uvelo obvezujući cilj smanjenja neto emisija za 90 posto do 2040. u odnosu na 1990. godinu. Ovaj cilj uključuje mogućnost da do tri posto tog smanjenja bude ostvareno putem međunarodnih karbonskih kredita (offsetova) kupnjom izvan EU. Drugim riječima, uz domaće smanjenje emisija od najmanje ~87 posto, do tri posto bi se moglo pokriti financiranjem smanjenja emisija u drugim državama. Komisija to naziva “novim načinom kako stići do 2040.” – uvodi se određena fleksibilnost kako bi se državama članicama olakšalo postizanje cilja.
Konkretno, prijedlog predviđa veći oslonac na uklanjanje CO₂ tehnologijama (negative emisije) i ostavlja prostor za manje stroge ciljeve po sektorima koji su teže održivo transformirati. Također, od 2036. bi se dopustila ograničena upotreba kvalitetnih međunarodnih kredita za emisije. Europska komisija poručuje da će takav pristup dati sigurnost ulagačima, ojačati inovacije i industrijsko vodstvo europskih poduzeća te povećati energetsku sigurnost.
SAD, Kina i tko zapravo predvodi energetsku tranziciju?
Dok Europa vodi unutarnju bitku između ambicije i izvedivosti, dva najveća svjetska emitera – Sjedinjene Američke Države i Kina – svoju klimatsku politiku vode prema vlastitim interesima.
SAD je s Bidenovim Inflation Reduction Actom (IRA) pokrenuo investicijski tsunami: više od 370 milijardi dolara poticaja za čiste tehnologije. No to nije klimatska politika u europskom smislu – to je industrijska politika s ciljem jačanja američke proizvodnje, otvaranja radnih mjesta i smanjenja ovisnosti o Kini. Ekološki ciljevi su tu nusprodukt, ne temelj.
Kina, pak, vodi vlastitu energetsku tranziciju – ogromnim koracima. Najveći je svjetski proizvođač i instalater solarnih panela, baterija i električnih vozila. No istodobno gradi nove termoelektrane na ugljen gotovo svaki tjedan. Njihov pristup je pragmatičan: dekarbonizacija da, ali bez ugrožavanja rasta. Klimatska održivost je u funkciji tehnološkog i ekonomskog suprematizma.
U tom kontekstu postaje jasno – Europa ne vodi klimatsku utrku, Europa trči sama. Ako želi zadržati konkurentnost i geopolitičku relevantnost, mora redefinirati svoje alate – i prestati biti jedini idealist u svijetu realpolitike. Europa može neko vrijeme voditi ispred (što je i do sada činila), ali dugoročno globalni cilj neće biti ostvaren bez sinergije najvećih emitera. EU je oko sebe okupila koaliciju ambicioznih (npr. Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan, Kanada i mnogi drugi su slijedili s neto-nula ciljevima 2050.). Čak i Kina planira klimatsku neutralnost do 2060. godine. Sve to su dobrim dijelom reakcije na europski i međunarodni pritisak. Dakle, Europska unija mora zadržati vodstvo – jer ako i ona uspori, nema mnogo drugih koji će gurati tu agendu. Ukratko, Europa sama ne može riješiti klimatsku krizu, ali bez Europe kao predvodnika globalni napori bi značajno posustali.
Energetska sigurnost ne dolazi iz vojnih proračuna
U pozadini klimatske rasprave odvija se i još važnija transformacija: redefinicija pojma sigurnosti. Energetska kriza 2022. pokazala je koliko je energetska neovisnost postala sinonim za nacionalnu sigurnost. No umjesto koordiniranog odgovora, države članice EU danas reagiraju svaka za sebe – uključujući i u području obrane.
Nakon ruske agresije na Ukrajinu, niz članica najavljuje povećanje obrambenih proračuna na tri, četiri ili čak pet posto BDP-a. No u svijetu u kojem je europski utjecaj razmrvljena moć 27 malih vojski – takav pristup nema puno smisla.
Ako je europska obrana doista prioritet, tada je jedino racionalno rješenje izgradnja jedinstvene europske vojske. Sve drugo je duplikacija, rasipanje resursa i strateška slabost. Isto vrijedi i za energetsku politiku: 27 nacionalnih energetskih tranzicija bez zajedničke mreže, bez sinkroniziranog tržišta i bez koordinirane industrijske strategije – nisu snaga, nego slabost. Ako svaki član ulaže sam i planira sam, Europa neće postati ni klimatski lider ni industrijski prvak. Suština problema Europske unije je dakle da se treba odlučiti kako dalje. Kako odlučivati i razvijati se zajedno. Jesmo li zaista globalno jaka Unija ili smo samo zajednica malih i globalno nevažnih državica?
Hrvatska: Prilika da budemo dio rješenja
Hrvatska u ovom europskom okviru ima solidnu startnu poziciju. Prema službenim podacima, domaće emisije stakleničkih plinova u 2021. bile su oko 23,3 milijuna tona CO₂ ekvivalenta, što je gotovo 42 posto manje nego 1990. godine (uključujući ponore CO₂ u šumama). Time smo već gotovo na pola puta do klimatske neutralnosti. Međutim, treba uzeti u obzir da je značajan dio tog smanjenja posljedica ratnih i poslijeratnih gospodarskih okolnosti 1990-ih, kao i restrukturiranja industrije, a ne samo svjesnih klimatskih politika. U novije vrijeme emisije stagniraju ili blago padaju – primjerice od 2016. do 2019. bile su relativno stabilne, da bi tijekom pandemije 2020. znatnije pale, pa opet blago porasle nakon oporavka gospodarstva.
Hrvatska je revidirala Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan (NEKP) do 2030. krajem ožujka 2025., upravo kako bi ugradila pojačane europske ciljeve iz paketa Fit for 55. Sadašnji ciljevi su 42,5 posto udjela obnovljivih izvora energije u bruto finalnoj potrošnji do 2030. (povećano sa prijašnjih ~36%) i smanjenje emisija za 62 posto u sektorima obuhvaćenim EU ETS (u odnosu na 2005.). Za sektore izvan ETS (transport, zgradarstvo, poljoprivreda, otpad) cilj je smanjenje od 16,7 posto do 2030. u odnosu na 2005. Dakle, Hrvatska se obvezala smanjiti emisije za najmanje 55 posto do kraja desetljeća, što je linija prema klimatskoj neutralnosti 2050.
Ubrzati izgradnju vjetroelektrana i solara
Kako stojimo trenutno? Udio obnovljivih izvora u našoj finalnoj potrošnji energije značajno je porastao proteklih godina, ponajviše zahvaljujući ulaganjima u vjetroelektrane i solarne elektrane uz tradicionalno veliku hidroenergiju. Već 2020. godine ostvarili smo oko 29 posto OIE u bruto potrošnji energije, čime smo premašili EU prosjek i ispunili svoj 2020 cilj. Najnovije brojke pokazuju daljnji rast: od kraja 2024. Hrvatska ima oko 3,8 GW instaliranih kapaciteta iz obnovljivih izvora (1,93 GW hidro, ~1 GW vjetra, 0,88 GW sunčanih elektrana). Zahvaljujući tome, čak 73,7% naše domaće proizvodnje električne energije u 2024. dolazilo je iz obnovljivih izvora (dominantno iz velikih hidroelektrana, uz rastući doprinos vjetra i sunca). Nažalost, u isto vrijeme još jako uvozimo. U razdoblju lipanj-kolovoz 2024. u Hrvatskoj je dominirao uvoz električne energije s ukupno 1.316 GWh, što čini 24,8 posto potrošnje. Ovaj podatak ističe hitnost ubrzanog razvoja domaćih obnovljivih izvora. Kako bi smanjila ovisnost o uvozu, Hrvatska bi trebala, primjerice, izgraditi dodatne sunčane elektrane s ukupnom instaliranom snagom od 2721 MW. Proizvodnja električne energije iz vjetra stagnira zbog sporije izgradnje novih vjetroelektrana, dok se očekuje da će do kraja godine solarne elektrane dostići kapacitet od 958 MW. Unatoč ovom rastu solarne proizvodnje, ljeto je obilježeno smanjenom proizvodnjom termoelektrana i kogeneracijskih postrojenja na obnovljive izvore, a geotermalna elektrana bila je izvan pogona.
Nažalost, električna energija samo dio ukupne potrošnje – u grijanju, prometu i industriji i dalje uvelike koristimo fosilna goriva. Hrvatska je još uvijek značajno ovisna o uvozu fosilne energije – uvozimo gotovo 100 posto ugljena, 80 posto nafte i 40 posto plina. To znači da tranzicija na vlastite obnovljive izvore nije samo klimatsko, već i pitanje energetske sigurnosti i ekonomske uštede (manje izdvajanja za uvoz).
Prilika, a ne prijetnja
Najveći izazovi tek dolaze – do 2030. moramo smanjiti dodatnih ~15 postotnih bodova emisija da bismo ostvarili -55 posto, što zahtijeva ubrzanje mjera. S obzirom na to da smo “lakše” korake (zamjena ugljena plinom, veliki hidro-potencijal iskorišten odavno) već napravili, daljnje redukcije traže transformativne zahvate: masovno uvođenje električnih vozila i javnog prijevoza umjesto automobilskog prometa na fosilna goriva, dubinsku energetsku obnovu zgrada, razvoj vodikovih tehnologija za industriju i transport, ali i promjene u poljoprivrednim praksama.
Upravo zato moramo zelenu tranziciju promatrati kao priliku, a ne prijetnju. Kroz povlačenje europskih sredstava, jačanje domaće industrije i uključivanje građana, Hrvatska može izgraditi otporniji i moderniji energetski sustav. Ključno je da političke odluke prate stručnost i dugoročnu viziju, a da tranzicija bude pravedna i uključiva. Energetska neovisnost, klimatska stabilnost i geopolitička sigurnost nisu odvojeni ciljevi – oni su jedna i ista priča. A Europa će biti vjerodostojna samo ako ih ispriča do kraja – zajedno.
Autor dr.sc. Julije Domac je ravnatelj Regionalne energetske agencije Sjeverozapadne Hrvatske (REGEA)
