Sveučilište budućnosti je personalizirano, digitalno i ljudsko – Božo Skoko zna kako izgleda
U vremenu kada istina često gubi bitku pred percepcijom, a obrazovni sustavi diljem svijeta pokušavaju uhvatiti korak s razvojem umjetne inteligencije, jedan od najistaknutijih hrvatskih stručnjaka za strateško komuniciranje i profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Božo Skoko, odlučuje zakoračiti u novu fazu karijere – od 1. listopada postaje prorektor Sveučilišta Algebra Bernays. U intervjuu za Forbes Hrvatska otvoreno govori o transformaciji sveučilišta u digitalnoj eri, društvenom statusu nastavnika, stvarnim i iluzornim reformama, kao i o tome tko zaista gradi budućnost zemlje – i za koga. S profinjenim razumijevanjem identiteta, komunikacije i strategije, Skoko analizira kako izgleda hrvatski brend izvana i iznutra, zašto smo narod sklon cinizmu, ali i zašto je, unatoč svemu, u Hrvatskoj još uvijek moguće ostati optimist – ako znamo kamo želimo ići.
Ima li sveučilišno obrazovanje budućnost danas u eri umjetne inteligencije?
Sveučilišno obrazovanje ima sigurnu budućnost, ali se već danas nalazi pred velikom transformacijom. Ljudsku komponentu još dugo neće moći zamijeniti umjetna inteligencija, ali će tražiti prilagodbu i velike promjene u pristupu načina podučavanja i istraživanja te studijskih programa. Promjene će rezultirati individualiziranim obrazovnim programima, prilagođenima interesima, predznanju i ciljevima svakog studenta. Kurikulumi će se morati dinamički mijenjati prema potrebama tržišta rada i napretku studenta, čineći obrazovanje relevantnijim i učinkovitijim. AI također ubrzava potrebu za cjeloživotnim učenjem i stalnim usavršavanjem, zbog čega će na posebnoj važnosti dobiti i poslijediplomski studiji, a sveučilišta postaju centri za stjecanje i nadogradnju digitalnih i “mekih” vještina. S druge strane, baš će sveučilišta biti ključna za razvoj kritičkog mišljenja, kreativnosti, etike i interdisciplinarnih vještina – područja gdje AI još uvijek ne može zamijeniti ljudski faktor. Također sveučilišta i dalje ostaju centri inovacija, a AI omogućuje bržu komercijalizaciju istraživanja, identifikaciju ideja koji imaju tržišnu primjenjivost i povezivanje s industrijom. AI alati već sada ubrzavaju znanstvena istraživanja, analizu podataka i multidisciplinarnu suradnju, što povećava važnost sveučilišta kao izvora znanja i tehnološkog napretka. Zbog svega morat će se ulagati u razvoj AI pismenosti kod studenata i nastavnika te osigurati odgovornu i transparentnu primjenu AI alata. Paralelno s time jačaju i ključni izazovi koji uključuju etiku, pitanja privatnosti podataka, akademski integritet i digitalnu jednakost. Dakle, sveučilišno obrazovanje ima budućnost, ali će izgledati drugačije, bit će fleksibilnije, personaliziranije, interdisciplinarno i usmjereno na cjeloživotno učenje. Uloga sveučilišta u razvoju ljudskih potencijala, inovacija i društvene odgovornosti ostaje nezamjenjiva, ali zahtijeva proaktivnu prilagodbu novim tehnologijama i potrebama društva.
Je li hrvatsko obrazovanje ostalo zakopano u prošlom stoljeću?
Ne bih generalizirao. Hrvatsko obrazovanje nije ostalo zakopano u prošlom stoljeću, ali se suočava s ozbiljnim izazovima koji usporavaju njegovu modernizaciju. Postoje jasni napori za reformu i ulaganja u sustav, ali spora provedba, otpor promjenama i nedovoljna fleksibilnost još uvijek sprječavaju brže približavanje europskim i svjetskim standardima. Ključ napretka leži u dosljednoj provedbi reformi, jačanju društvenog statusa i kompetencija nastavnika te većoj otvorenosti prema inovacijama i potrebama društva. Imam dva sina osnovca. Način njihova učenja se ne razlikuje pretjerano od načina kako sam ja učio krajem prošlog stoljeća, a toliko smo pričali posljednjih desetljeća o reformama i promjenama, školi za život… Naše obrazovanje još uvijek pruža prilično dobre temelje, na kojima kasnije možete graditi nastavak obrazovanja bilo gdje u svijetu, ali učenici su prilično opterećeni, uče radi ocjena… Pritom i dalje postižu ispodprosječne rezultate iz matematike, pa čak i materinjeg jezika, a posebno su ugroženi učenici iz manje razvijenih sredina kojima mnogo toga nije dostupno kao nama u gradu. Sustav se previše oslanja na formalno znanje, a premalo na primjenu i razvoj kritičkog mišljenja. Propisi i ustaljene prakse često onemogućuju brže prilagodbe suvremenim potrebama, što pridonosi osjećaju da je sustav zastario. Nastavnici i profesori se još uvijek bore za materijalni status, a u zemljama gdje je obrazovni sustav izvrstan oni su dobro plaćena društvena elita… Moramo biti iskreni i priznati kako je Hrvatska donijela strateške dokumente i pokrenula reforme s ciljem modernizacije svih razina obrazovanja, uključujući digitalizaciju, cjeloživotno učenje i prilagodbu tržištu rada. U tijeku je modernizacija strukovnog obrazovanja i jačanje kompetencija nastavnika, kako bi se obrazovanje približilo potrebama suvremenog gospodarstva. Vlada provodi investicijski ciklus vrijedan milijarde eura za opremanje i modernizaciju škola, što uključuje digitalnu opremu i poboljšanje uvjeta rada. Na sveučilištima i fakultetima vidimo izvrsnost koja je relevantna u globalnim okvirima. Dakle, stvari se kreću, ali ne onom brzinom koja nam je potrebna.
Začarani krug
Ako mladi odlaze, profesori stagniraju, a tržište se ne reformira – za koga gradimo obrazovni sustav?
Jedno istraživanje kaže kako je više od polovice mladih zaposleno na poslovima koji ne odgovaraju njihovoj stručnoj spremi, a četvrtina radi poslove ispod svoje kvalifikacije. O zadovoljstvu plaćama, troškovima života i nemogućnosti da dođu do vlastitog stana nećemo ni govoriti. To dugoročno stvara osjećaj frustracije i stvara želju da se započne ispočetka negdje drugdje. A trava uvijek izgleda zelenije u susjedovu dvorištu. S druge strane poslodavci sve češće navode manjak odgovarajuće kvalificiranih radnika, dok obrazovni sustav proizvodi kadrove koji nisu konkurentni na tržištu. Rezultat je onda začarani krug – mladi odlaze zbog manjka prilika, a tržište rada ostaje bez potrebnih vještina. Dolaze neki novi ljudi iz dalekih krajeva s nedostatnim kompetencijama i treba uložiti ozbiljne novce u njihovu integraciju, učenje jezika, stjecanje novih vještina… S druge strane, profesori i nastavnici suočavaju se s nedostatkom motivacije i niskim društvenim statusom. Nažalost sve češće su upravo nastavnici i profesori krivci i roditeljima za neuspjeh njihove djece. Time ruše autoritet ljudima koji odgajaju i obrazuju njihovu djecu i onda se čude rezultatima. No, iako dosta toga izgleda pesimistično na prvi pogled ipak sam optimist. Mnogi mladi koji su vidjeli kako ni Zapad više nije obećana zemlja vraća se u Hrvatsku. Vjerujem da će Hrvatska postati useljenička zemlja za obrazovane mlade hrvatskog podrijetla, ali i obrazovane strance koji će birati Hrvatsku radi kvalitete i načina života te sigurnosti. Također sam uvjeren kako ćemo kvalitetom obrazovanja privlačiti mlade iz svijeta da se obrazuju kod nas… Imamo preduvjete za sve to…
Koji su tri najveća komunikacijska mita današnjice?
Puno je mitova o komunikaciji u vremenu u kojem živimo. A ta je komunikacija prilično uvjetovana tehnologijom, odnosno umjetnom inteligencijom i medijima, pa je sve površnija i interesno obojana. Ali ako moram izdvojio bih mit o potpunoj kontroli nad informacijama i percepcijom. Mnogi vjeruju da je moguće u potpunosti kontrolirati što publika misli ili kako percipira određenu poruku, no u stvarnosti, komunikacija nađe svoje puteve mimo svih kontrola i pravila, tehnoloških izuma i kanala… Spomenuo bih i mit o brzini kao ključu uspjeha u komunikaciji, kojim smo prilično opterećeni. Iako je brzina širenja informacija važna, pretpostavka da je brža komunikacija uvijek učinkovitija često je pogrešna. Preopterećenost informacijama može dovesti do gubitka pažnje i smanjenja kvalitete poruke, što je izazov u modernim organizacijama i medijima. Treći mit bi mogao biti onaj o potpunoj digitalizaciji komunikacije, odnosno nevažnosti komunikacije licem u lice. Proteći će puno vode dok tehnologija ugrozi interpresonalnu komunikaciju, iako nažalost ona postaje sve površnija.
Jesu li komunikacije izgubile etičku dimenziju?
S obzirom da su svima dostupne komunikacijske platforme i da zahvaljujući njima mogu doći besplatno do milijunske publike danas ravnopravno, kao što je govorio Umberto Eco, iznose svoja mišljenja i polemiziraju Nobelovci i seoske bekrije. Puno toga se banalizira, caruju neprovjerene informacije i površnost… I u svemu tome stradavaju činjenice, istina, pristojnost, dijalog i uvažavanje sugovornika. Svakodnevno tome svjedočimo, nažalost ne samo na društvenim mrežama i medijima općenito, već i u političkom i javnom životu.
Kako opstati u medijskom prostoru gdje istina vrijedi manje od percepcije?
Teško jest ali je moguće i više nego poželjno. Ukratko, opstati u takvom medijskom okruženju moguće je kroz dosljedno poštivanje istine, jačanje medijske pismenosti, inovativni pristup i etičku odgovornost, što zajedno može pomoći u prevladavanju percepcijskih manipulacija i vraćanju povjerenja javnosti. Novinarstvo, unatoč svemu, treba nastaviti temeljiti na istini, nezavisnosti i odgovornosti prema javnosti, odnosno na principima koji uključuju provjeru činjenica i odgovorno izvještavanje. Vjerodostojnost je dvosmjeran proces između medija i publike, gdje je ključno održavati poštovanje činjenica, jamstvo kvalitete te aktualnost i korisnost informacija. Na kratke staze će biti teško jer je konkurencija nelojalna i može zavesti mase senzacionalnim naslovima, atraktivnim ilustracijama i nevažnim stvarima, ali na duge će biti jedino relevantno. Istina je da živimo u vremenu u kojem se ne poštuju činjenice jer bi mogle pokvariti dojam. Daleko važnija je percepcija, ali to je na duge staze neodrživo…
Može li se brend Hrvatske obnoviti iznutra – unatoč kolektivnom cinizmu?
Kako kaže poznati britanski stručnjak za nacionalno brendiranje Simon Anholt – nacionalni brend nije ništa drugo već nacionalni identitet na materijalan, snažan i priopćiv način. Dakle, brend ne nastaje u zrakopraznom prostoru. On se uvijek oslanja na ono što jesmo, što imamo, po čemu smo posebni… Oslanja se našu samosvijest i nacionalni ponos. Kako će drugi misliti dobro o nama ako mi ne mislimo dobro o sebi. A nama se često događa da drugi imaju o nama bolje mišljenje nego mi o sebi. Iz te letargije nas mogu trgnuti jedino veliki sportski uspjesi, ali onda opet brzo se vratimo u depresiju. Uostalom pogledajte indeks sreće gdje smo među najnesretnijim europskim nacijama, a baš i nemamo razloga za to. Skandinavci su uvijek na vrhu ljestvice. Razlozi su u tome što imaju blagostanje i sigurnost, te međusobno povjerenje, ali isto tako su daleko zahvalniji od nas na onome što imaju i daleko skromniji u prohtjevima od nas.
Ima li Hrvatska plan B nakon turizma, eura i Schengena?
Hrvatska je u svojoj suvremenoj povijesti imala nekoliko velikih nacionalnih ciljeva oko kojih se okupljala nacija. Prvo smo željeli neovisnu državu, pa smo ju nakon agresije željeli osloboditi. Nakon samostalnosti i slobode željeli smo postati članica Europske unije. Nakon toga smo željeli kvalitetniju integraciju u birano europsko društvo pa smo uveli euro i ušli u Schengen… Sad nemamo jasne nacionalne vizije – što je sljedeće što bi bilo dovoljno motivirajuće da se okupimo. S druge strane postali smo popularna turistička velesila. Ušli smo među vodeće europske turističke brendove. Postali smo jedna od najsportskijih nacija na svijetu. Sad je vrijeme da postanemo gospodarski, politički i kulturni brend! Bez toga uspjeh neće biti zaokružen.
Rast i vanjski čimbenici
Kako ocjenjujete stanje hrvatskog gospodarstva – ima li stvarnog temelja za rast?
Lijepo je vidjeti statistike i predviđanja Europske komisije u pogledu nastavka rasta. Nisam ekonomski stručnjak, ali vidljivo je kako je rast prvenstveno potaknut privatnom potrošnjom, uz podršku rasta realnih plaća i zaposlenosti, dok stopa nezaposlenosti ostaje niska. Međutim, naše gospodarstvo i dalje ovisi o puno vanjskih čimbenika, uključujući turizam i strane radnike, što predstavlja određenu ranjivost. Vjerujemo da će se inflacija postupno smanjivati, što može pozitivno utjecati na stabilnost i kupovnu moć građana.
U politici dominira kratkoročnost. Možemo li vratiti strateško razmišljanje?
Srećom da su izbori iza nas i da imamo tri godine mira. U takvim okolnostima se može razmišljati strateški. No, nama trebaju institucije koje bi se kontinuirano bavile strateškim promišljanjima hrvatske budućnosti, sa ekspertima koje bi politika trebala i morala slušati. Uostalom pojedine države već imaju ministarstva budućnosti. Živimo u izazovnim vremenima i ozbiljno treba pristupiti razradi različitih scenarija i odgovorima na njih…
Nedostaje li Hrvatskoj liderstvo koje oblikuje narativ budućnosti?
Hrvatskoj treba manje političara opće prakse i politikanstva, koji služi zadobivanju prvih minuta dnevnika i popularnosti među svojim biračima, a više vizionara i lidera, koji neće nikome podilaziti i povlačiti populističke poteze već se voditi nacionalnim interesima i dugoročnim strategijama. To je recept svih uspješnih zemalja kojima se divimo posljednjih desetljeća – od Singapura do Emirata… Također nam treba više zajedništva i okupljanja oko zajedničke nacionalne vizije, koja se neće mijenjati od izbora do izbora.
Biste li danas, da počinjete iznova, opet odabrali akademiju?
Sigurno bih. To je najljepši posao, jer vas tjera da stalno učite, usavršavate se i pratite globalne trendove, a vaše znanje je svakodnevno na provjeri među studentima koji su sve informiraniji, ali i na tržištu gdje morate provjeravati teorijsko znanje. U radu sa studentima ostajete cijelo vrijeme mladi. Zapravo sam sve ove godine nastojao balansirati između teorije i prakse, kako bih studentima bio zanimljiv i mogao pisati korisne knjige te provoditi relevantna istraživanja, a s druge strane klijentima na tržištu ponuditi uslugu koja će im biti učinkovita, relevantna i korisna. Zahvaljujući tome uspio sam napraviti karijeru na svome Sveučilištu u Zagrebu i matičnom Fakultetu političkih znanosti, ali sam s partnerima uspio razviti i Millenium promociju kao relevantnu agenciju u regionalnom kontekstu, koja je već navršila 25 godina uspješnog poslovanja. Gotovo dvadeset i pet godina sam proveo na Fakultetu političkih znanosti. Puno je to generacija. Sretan sam jer svoje bivše studente susrećem po medijima, agencijama, korporacijama gdje zauzimaju i značajne direktorske pozicije, ali i u Europskoj komisiji. Sretan sam kad kažu da su im koristila znanja koja su stekli na fakultetu. Osobno, malo mi je teško napustiti fakultet nakon što smo uselili u novu zgradu i uprava fakulteta radi dobar posao, ali teško je naći pravi trenutak. Ponuda koju sam primio je bila izazovna, a na pragu pedesete čini mi se da je najbolje vrijeme za okrenuti stranicu
Cijena optimizma
Može li se u Hrvatskoj još uvijek biti optimist – i po koju cijenu?
S obzirom na globalno okruženje i geopolitičke izazove kojima svjedočimo uistinu je teško biti optimist, ali itekako ima razloga biti optimist u Hrvatskoj. Svaki put kad razgovaram sa svojim prijateljima i kolegama iz SAD-a i vidim s kojim problemima se oni susreću te kako doživljavaju našu zemlju i naš način života, koliko cijene učinkovitost našeg političkog sustava, razinu demokracije i sigurnost, postanem još optimističniji. Nažalost puno toga što smo uzimali zdravo za gotovo se urušava, a nešto novo još nije na pomolu. Zato moramo čuvati sve dobro što imamo i veseliti se malim stvarima. Važno je, ipak, zadržati optimizam – danas je na Sveučilište Algebra Bernays stigla jedna jako lijepa i poticajna vijest. Akreditiran nam je doktorski studij, inače prvi doktorski studij na privatnom sveučilištu iz područja računarstva u Hrvatskoj. To je i prvi poslijediplomski studij na sveučilištu na koji smo iznimno ponosni.
Kako definirati osobni i nacionalni uspjeh u 21. stoljeću?
Većina teoretičara uspjeh u 21. stoljeću definira kroz holistički razvoj pojedinca i društva, gdje su ključni faktori znanje, prilagodljivost, etika, kreativnost i održivost. Istina je da samo takav pristup omogućuje istinski osobni i nacionalni napredak u suvremenom svijetu. Ako to spustimo na osobnu razinu možemo reći da je uspjeh raditi ono što volite, imati dovoljno vremena za obitelj i prijatelje i pridonositi zajednici u kojoj živimo. Nacionalni uspjeh je stvoriti takvu državu iz koje nitno neće imati potrebu iseljavati, u kojoj će mladi imati priliku ostvariti svoje snove, u kojoj će svi imati jednake šanse za uspjeh bez obzira na nacionalnost, stranačku pripadnost ili podrijetlo te gdje ćemo očuvati naš način života, tradiciju i sve ono što volimo…
Kada pogledate unatrag – od Ljubuškog do Sveučilišta Algebra Bernays – što je bio vaš ključni „odskok“?
Kažu da sam od malih nogu bio jako znatiželjan i da sam puno čitao. To me prati do današnjeg dana. Sve me zanima i još uvijek jako puno čitam. Uz to zahvaljujući ljudima sve možete postići u životu. Zato nastojim graditi odnose i pomagati drugima… Sve se to onda vrati. Uz to je važna upornost i kako je govorio papa Franjo treba sanjati velike snove. Svoj prvi novinarski prilog u dječjem mjesečniku sam objavio u četvrtom razredu, a od šestog bio stalni suradnik jednog lista u Zagrebu i drugog u Sarajevu. U srednjoj školi sam imao svoj radijski show i zarađivao prve ozbiljne novce – od honorara ali i sponzora koje sam imao za svoje radijske nastupe. Na prvoj godini studija novinarstva počeo sam raditi za Glas Koncila, na drugoj za medije Hrvatske matice iseljenika, a na trećoj godini završio na Hrvatskoj televiziji, što mi je bio san još od srednje škole, a tamo sam ostao od 1996. do 2001. Sa 23 godine upustio sam se u avanturu poduzetništva, kad sam s kolegom i prijateljem Mariom Petrovićem utemeljio jednu od prvih agencija za odnose s javnošću u Hrvatskoj. Nakon HRT-a počeo sam se baviti znanošću. Na Fakultetu političkih znanosti prošao sam sve stadije razvoja – od asistenta, preko docenta i izvanrednog profesora do redovitog profesora. Nema recepta. Postoji upornost, puno rada i truda i želja za novim iskoracima… Zato se mnogi čude, zašto okrećem novu stranicu u trenutku kad imam zasluženi status na fakultetu. Vjerujem da mogu još puno toga dati i mladima, i akademskom sustavu i tržištu. Zato je Sveučilište Algebra Bernays dobar izbor.
Univerzalno znanje
Je li titula „stručnjaka za komunikacije“ prednost ili uteg u doba kad svi sve znaju?
Komunikacija treba svima bez obzira čime se bavili. Zahvaljujući komunikaciji možemo ostvariti bilo koji cilj u životu ili riješiti bilo koji problem s ljudima. Često nismo svjesni moći komunikacije. Komunikacija ima svoje zakonitosti, koje se mogu učiti, ali nikada do kraja naučiti jer upoznajemo nove aspekte sa svakim novim izazovom. I u budućnosti ćemo trebati komunikaciju i dobar komunikacijski savjet unatoč AI i tehnologiji… Činjenica je da mnogi sve znaju pa im ne treba savjet, ali kad dođu do prve krize onda se sjete komunikacijskih stručnjaka.
Koliko vam je pomoglo znanje odnosa s javnošću, a koliko vam je odmoglo to što dolazite iz male zemlje?
Znanje, kao i praksa odnosa s javnošću je univerzalna. Strategije, tehnike i taktike su iste u bilo kojem dijelu svijeta, osim možda u Japanu koji ima svoje specifičnosti u našoj profesiji. Tako da je ovo globalno konkurentno zanimanje. No, za razliku od primjerice marketinga ili dobrog dijela kreativne industrije pored poznavanja „zanata“ morate jako dobro poznavati i lokalne prilike, ekonomski, politički i društveni sustav, medije, ljude… To našu profesiju čini posebnom, pa multinacionalne korporacije koje imaju snažne komunikacijske odjele ipak trebaju lokalne ljude ako žele riješiti neki problem ili izgraditi percepciju. U načelu nama koji dolazimo iz malih zemalja trebalo je više dokazivanja, jer vas nekada gledaju pomalo podcjenjivački. Ali globalizacija je učinila svoje pa danas više nije bitno odakle dolazite već što znate i što nudite. Imao sam sreću što sam za vrijeme studija bio stipendist američke zaklade koju vode ugledni Amerikanci hrvatskog podrijetla – Croatian Scholarship Fund iz Kalifornije. Oni su mi omogućili da još kao student boravim u SAD-u sredinom devedesetih. Tamo sam se iz prve ruke upoznao s profesijom odnosa s javnošću i zaljubio u to zanimanje. Donio sam i prve knjige po kojima smo učili i razvijali posao… Kad sam svladao temelje poželio sam se odnosima s javnošću baviti na znanstvenoj i akademskoj razini… Da nije američkog iskustva, možda bih ostao još u novinarstvu.
