Analiza: Zbog čega je bojkot maloprodaje (bio) pogrešan potez u vrijeme rasta plaća, potrošnje i zaposlenosti
Fenomen bojkota trgovina održan početkom 2025. godine za Forbes Hrvatska analizira sveučilišni predavač i savjetnik Glavnog ekonomista HUP-a Ivan Odrčić. Naglašava kako je bojkot kriva odluka u vrijeme dok rastu plaće, zaposlenost i potrošnja.
Početkom 2025. godine Hrvatska je svjedočila neobičnom fenomenu. Dio građana pokrenuo je spontani bojkot trgovina zbog, kako su isticali, neprihvatljivo visokih cijena proizvoda. Poruke bojkota brzo su se širile društvenim mrežama, pod hashtagovima koji su pozivali na pritisak na trgovačke lance, a sve s ciljem, kako se tvrdilo, „uređivanja tržišta odozdo“. Međutim, iz perspektive ekonomske logike i dostupnih podataka, ovaj je potez bio ne samo neučinkovit nego i kontraproduktivan. U suštini, bio je to čin nerazumijevanja temeljnih zakonitosti tržišne ekonomije i štetan korak koji se obio o glavu upravo onima koji su njime željeli nešto promijeniti.
Inflacija u Hrvatskoj u 2024. godini pala je s 8,4 posto u 2023. na 4,0 posto, dok prognoze za 2025. predviđaju njezino usporavanje prema 3,8 posto, s mogućim padom ispod tri posto do kraja godine. U isto vrijeme, realni rast maloprodaje početkom 2025. ostao je pozitivan unatoč usporavanju. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna godišnja stopa rasta realne trgovine na malo u prvom kvartalu iznosila je 3,5 posto, što je niže u odnosu na 6,6 posto iz posljednjeg kvartala 2024., ali i dalje iznad prosjeka regije srednje i istočne Europe, gdje je rast iznosio svega oko 1,5 posto. Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, realni promet u trgovini na malo kumulativno je porastao za gotovo 50 posto, što dodatno potvrđuje da je domaća potražnja dugoročno snažna i da građani imaju jasnu i rastuću potrošačku moć. Ovo jasno pokazuje da hrvatski građani, unatoč percepciji „nepriuštivosti“, realno troše više nego građani većine susjednih zemalja, a pozitivan trend realnog povećanja potrošnje u maloprodaji se nastavio i u travnju (4,9%) te svibnju (2,6%).
Hrvatska ima sve veći medijalni dohodak
Hrvatska je lani također prednjačila i po rastu medijalnog dohotka. Realni medijalni dohodak zaposlenih (prema paritetu kupovne moći) porastao je u 2024. godini za 21,1%, dosegnuvši 16.277 eura godišnje, što je više nego u Litvi, Mađarskoj, Slovačkoj i još pet članica Europske unije. Prema HUP-ovim projekcijama za 2025., s obzirom na očekivani nominalni rast bruto plaća od preko 8%, Hrvatska će prestići i Estoniju te se izjednačiti s Češkom. Ujedno, Hrvatska je u 2024. zabilježila relativno visoke stope rasta zaposlenih (3,4%, prema DZS-u), dok se u 2025. godini očekuje dodatni rast zaposlenosti od približno tri posto, što je šest puta brže od prosjeka srednje i istočne Europe.
U takvom makroekonomskom okruženju, gdje rastu i plaće i zaposlenost i potrošnja, poziv na bojkot trgovina teško se može smatrati racionalnim potezom. Štoviše, riječ je o obliku ponašanja koji pod krinkom potrošačke osviještenosti zapravo ugrožava stabilnost poslovanja, radna mjesta i investicijsku klimu. Iako se u pojedinim danima bojkota bilježio pad prometa, dugoročno nije došlo do nikakve korekcije cijena, jer one ne nastaju proizvoljno nego kao rezultat kretanja ulaznih troškova duž cijelog lanca opskrbe.
Trgovci ne pljačkaju građane
Jedan od raširenih mitova koji se često provlačio u javnosti tijekom tog razdoblja bio je da su trgovačke marže pretjerane i da trgovci „pljačkaju“ građane. No stvarnost je upravo suprotna. Prema dostupnim usporednim podacima Eurostata i nacionalnih izvora, bruto profitne marže domaćih maloprodajnih lanaca niže su od prosjeka Europske unije za dva do tri postotna boda. To znači da domaći trgovci posluju uz manji prostor za zaradu i veću izloženost oscilacijama na strani troškova, a da istovremeno snose dodatne obveze, poput regulacija radnog vremena, administrativnih ograničenja cijena i nepovoljnih parafiskalnih opterećenja.
Posljedice bojkota trgovina nisu osjetili samo veliki trgovački lanci nego i mali i srednji poduzetnici, lokalni proizvođači i OPG-ovi koji se oslanjaju upravo na domaću maloprodajnu mrežu. Kada promet padne, čak i privremeno, manji dobavljači često prvi osjete posljedice kroz smanjenje narudžbi i poteškoće glede likvidnosti. Istovremeno, država gubi kroz pad prihoda od PDV-a, koji čini više od trećine ukupnih poreznih prihoda proračuna.
Rješenje je u konkurenciji i ekonomskoj politici
Rješenje za pritisak na cijene nije bojkot, nego tržišna konkurencija i pametna ekonomska politika. Najbolja strategija je set mjera koji uključuje snižavanje PDV-a na osnovne prehrambene proizvode, ukidanje administrativnih ograničenja cijena, smanjenje parafiskalnih nameta i rasterećenje rada. Zanimljivo je da Hrvatska još uvijek administrativno regulira cijenu kave, iako je riječ o luksuznom proizvodu, što je rijetkost u Europskoj uniji (možda i svijeta?). Uz to, nužno je omogućiti trgovcima slobodnije određivanje radnog vremena, uključujući rad nedjeljom, osobito u turističkim sredinama gdje maloprodaja čini značajan udio u lokalnom BDP-u. Ili politika radije želi reći milijunima stranih turista da odbija njihov novac tijekom neradnih dana jer joj (nam) ne treba?!
U tržišnoj ekonomiji kupac ima pravo birati i pravo ne kupovati. No bojkot kao sredstvo „prisile“ u situaciji gdje su cijene formirane pod utjecajem vanjskih šokova, rasta ulaznih troškova i fiskalnog opterećenja, nije prosvjed protiv nepravde nego manifestacija pogrešnog razumijevanja sustava. Dugoročno bojkot ne spušta cijene, ali zato snižava sigurnost radnih mjesta, destabilizira lanac opskrbe i šalje signal nesigurnosti u domaće poslovno okruženje.
Maloprodaju ne treba napadati nego ojačati, a potrošača se ne treba huškati nego informirati. A državu treba potaknuti da napokon izgradi predvidiv i racionalan okvir za poslovanje, jer gospodarstvo ima šansu nastaviti rasti, samo što taj rast traži stabilnost, povjerenje i razumijevanje kako funkcionira tržište. Bojkot nikada nije bio sredstvo koje je išta od toga izgradilo. I nikada neće biti.
Ivan Odrčić savjetnik je glavnog ekonomista Hrvatske udruge poslodavaca i Sveučilišni predavač na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu
