Analiza: Hrvatska nije iskoristila ulazak u EU za jačanje industrije, druge zemlje jesu
Ulazak Hrvatske u EU nije rezultirao očekivanim rastom industrijske proizvodnje. U mnogim područjima Hrvatska je ispod prosjeka ne samo Unije, nego i država srednje i istočne Europe.
Kad je Hrvatska ušla u Europsku uniju mnogi su očekivali ubrzani industrijski uzlet. Otvoren jedinstveni europski tržišni prostor, pristup kohezijskim i strukturnim fondovima, dvostruki poticaj kroz modernizaciju pravnog okvira i niže troškove kapitala, sve je to trebalo pomoći da industrijska proizvodnja uhvati korak s državama srednje i istočne Europe koje su valom integracije dvije tisućite snažno rasle.
Dvanaest godina poslije, odnosno 143 mjeseca od ulaska u Uniju prema posljednjim dostupnim podacima o industrijskoj proizvodnji, podvučena crta izgleda znatno skromnije. Industrijska je proizvodnja Hrvatske u tom razdoblju porasla oko 15 posto, dok je skupina deset država koje su ušle 2004. rasla oko 37 posto, a Rumunjska čak oko 62 posto.
Zaostajanje hrvatske industrije posljedica je niza dugoročnih slabosti koje su se akumulirale prije i poslije ulaska u EU. Industrija je u integraciju ušla s fragmentiranom strukturom poduzeća, značajnim udjelom niskotehnoloških i radno intenzivnih grana te nedostatnom spremnošću za modernizaciju i tehnološki skok. Dugoročni pokazatelji govore da je udio industrije u dodanoj vrijednosti rastao sporije nego u usporedivim državama, a produktivnost po zaposlenom u protekle dvije godine pala je za 1,4 posto, dok je u CEE regiji u istom razdoblju porasla za 2,8 posto, što dodatno naglašava jaz u konkurentnosti.
Niska razina produktivnosti, niska profitabilnost
Niska razina produktivnosti velikim dijelom proizlazi iz slabih ulaganja u modernu tehnologiju, automatizaciju i istraživanje i razvoj. U usporedbi s državama koje su u Uniju ušle 2004., Hrvatska je u industrijska postrojenja i inovacije ulagala znatno manji udio BDP-a. Posljedica toga je ograničen prijelaz prema proizvodima više dodane vrijednosti. Dok su druge zemlje iskoristile pristup europskom tržištu za poticanje digitalizacije, robotike i izvozne konkurentnosti, hrvatska se industrija oslanjala na tradicionalne segmente koji teško povećavaju produktivnost.
Povećanje troškova rada u odnosu na postignutu produktivnost dugoročno je narušilo konkurentnost industrijskih poduzeća. Jedinični trošak rada u posljednje tri godine porastao je za 43 posto, dok je u zemljama srednje i istočne Europe taj rast iznosio 39 posto, a u Europskoj uniji u prosjeku samo 16 posto. Takav rast nije bio popraćen proporcionalnim rastom produktivnosti, pa su tvrtke snižavale marže i odgađale ulaganja.
Osim toga, bruto profitabilnost hrvatskih poduzeća niža je za 25 posto od prosjeka CEE regije i čak 55 posto niža od prosjeka EU, što značajno ograničava kapacitet za reinvestiranje i modernizaciju. Uz parafiskalne namete i složene administrativne procedure, ovaj nesrazmjer dodatno pojačava pritisak na marže, dok rast plaća bez rasta produktivnosti dugoročno smanjuje konkurentsku poziciju industrije.
Energetski troškovi imaju ključnu ulogu u objašnjenju dugoročnog zaostajanja jer bez stabilne i konkurentne proizvodnje energije moderna industrijska postrojenja ne mogu ni nastati, a da ne govorimo o sve većim potrebama umjetne inteligencije i digitalnih tehnologija koje traže pouzdanu i povoljnu opskrbu električnom energijom.
Hrvatska je i dalje među rijetkim zemljama u kojoj gospodarstvo plaća višu cijenu električne energije od kućanstava, što je nelogičan i štetan okvir za poduzetništvo. Visoki računi za energiju ograničavaju ulaganja, smanjuju profitabilnost i demotiviraju strane investitore, dok razvoj obnovljivih izvora i modernizacija mreže sporo napreduju. Nedostatak diverzifikacije izvora i kašnjenje u energetskim reformama dodatno su ograničili konkurentnost i doveli do odgađanja ulaganja u energetski intenzivnim industrijama.
Nedovoljno investicija u automatizaciju
Porezni i regulatorni okvir kroz dulje vrijeme nije bio dovoljno poticajan za veće industrijske investicije. Postojeće poticajne sheme često su administrativno zahtjevne i nedovoljno usmjerene na strateške ciljeve industrijske transformacije. Dok su druge zemlje EU ciljano koristile kohezijsku politiku za jačanje industrijske produktivnosti i tehnološki iskorak, Hrvatska je kaskala u planiranju i implementaciji projekata koji bi povećali dodanu vrijednost i izvoznu orijentaciju.
Ako hrvatska industrija želi preokrenuti trendove, nužno je stvoriti stabilan okvir za dugoročni rast produktivnosti. To znači jačanje investicija u automatizaciju, digitalizaciju i istraživanje, rasterećenje poslovanja smanjenjem parafiskalnih nameta i prilagodbu poreznih poticaja kako bi se privukli projekti veće vrijednosti. Uz to, ključna je modernizacija energetskog tržišta i osiguravanje povoljnijih uvjeta financiranja industrijskih projekata, kako kroz domaće tržište kapitala, tako i kroz EU fondove, kako bi industrija mogla sustići zemlje koje su uspješnije iskoristile članstvo u Europskoj uniji.
Što možemo učiniti da sljedeće desetljeće izgleda bolje od prvih 143 mjeseca? Prvo, rasteretiti i rekalibrirati trošak rada posebno u rasponima plaća iznad prosjeka kako bi se privukla i zadržala visoko kvalificirana radna snaga koja nosi produktivnost. Drugo, ubrzati liberalizaciju energetskog tržišta za gospodarske potrošače uz paralelno otvaranje mrežnih kapaciteta i priključivanje zrelih projekata obnovljivih izvora jer konkurentna energija je preduvjet industrije. Treće, preusmjeriti porezne i kohezijskim sredstvima poticane sheme prema automatizaciji, digitalizaciji i istraživanju i razvoju u prerađivačkoj industriji.
Četvrto, modernizirati Zakon o poticanju ulaganja i omogućiti veće intenzitete potpora i bržu isplatu te kombinirati porezne kredite s izravnim grantovima kao što rade zemlje koje ubrzano privlače proizvodne projekte. Peto, razviti dublje domaće tržište kapitala i olakšati ulazak mirovinskih fondova i rizičnog kapitala u industrijske scale up projekte jer bankarski kredit nije dovoljan za tehnološki skok. Šesto, povezati rast minimalne plaće s provedivim mjerama podizanja produktivnosti i smanjenja troška bolovanja na teret tvrtki kako bi se očuvala radna intenzivna proizvodnja tijekom tranzicije.
Ako želimo izbjeći scenarij zemlje niskih plaća i ovisnosti o renti, nužno je promijeniti paradigmu industrijskog razvoja. Hrvatska ima resurse, ljude i sredstva iz europskih fondova, ali treba jasnu strategiju i političku odlučnost koja će kombinirati rast produktivnosti, pametne porezne poticaje i ulaganja u tehnologiju. Konkurencija neće čekati, a svako odugovlačenje znači da će grafovi poput ovog u ovoj analizi i dalje pokazivati koliko zaostajemo umjesto koliko napredujemo.
Ivan Odrčić savjetnik je glavnog ekonomista Hrvatske udruge poslodavaca i sveučilišni predavač na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu
