Brojke otkrivaju: Strane radnike hrvatski poslodavci uvelike šalju na rad u druge zemlje EU-a

Kako su nam odgovorili iz Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), u 2023. godini je izdano ukupno 43.848 potvrda A1 za upućene radnike, a čak 11.891 za državljane trećih zemalja. Iz Sindikata graditeljstva kažu da se u slanju radnika u druge članice EU-a ozbiljne kompanije drže pravila iz europske direktive, ali nisu sve takve, postoji siva zona i tvrtke koje se osnivaju samo za ‘dilanje’ radnicima
Stranih radnika koji u Hrvatsku dolaze iz zemalja koje nisu u Europskom gospodarskom području (nego iz tzv. trećih zemalja) najviše je zaposleno u graditeljstvu, a kako se ispostavlja, značajan je i njihov udjel među radnicima koje hrvatski poslodavci, uz ishođenje posebne potvrde, upućuju u druge članice EU-a na privremeni rad.
U pitanju je legalna procedura (za razliku od slučajeva kada strani radnici sami odluče otići trbuhom za kruhom, a u džepu imaju dozvolu za boravak i rad samo u Hrvatskoj), iako sugovornici FORBES Hrvatska napominju da i tu postoji siva zona.
Kako su nam odgovorili iz Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), koji je nadležan za primjenu uredbi EU-a i upućivanja radnika od strane hrvatskih poslodavaca u države članice EU-a, Europskog gospodarskog područja (Norveška, Island i Lihtenštajn) te Švicarsku, u 2023. godini je izdano ukupno 43.848 potvrda A1 za upućene radnike, a čak 11.891 za državljane trećih zemalja, odnosno 27 posto. Iz Zavoda napominju, doduše, da se navedeni podaci odnose na broj izdanih potvrda, a ne i na, nužno, broj radnika jer je moguće da je istom radniku izdano više potvrda.
Uglavnom se radi o graditeljstvu, a prošle je godine ukupno izdano 68.912 dozvola za boravak i rad stranih radnika u graditeljstvu, prema službenim podacima MUP-a.
Europski model i hrvatske prilike
Samo u prvih devet mjeseci prošle godine su građevinske kompanije od usluga pruženih na Europskom gospodarskom području imale prihod od 215 milijuna eura, a u 2022. godini je to iznosilo ukupno 240 milijuna eura, kako su za FORBES Hrvatska odgovorili iz Hrvatske gospodarske komore pozivajući se na podatke HNB-a. Ukupni prihod svih građevinskih tvrtki u 2022. godini je bio pak oko 11 milijardi eura.
Kako u Hrvatskoj godinama nedostaje građevinskih radnika, „uvoz“ se prelilo i na tzv. upućene radnike. Uvjeti bi im trebali biti, u skladu s europskim direktivama, kao u zemlji u koju su upućeni, što uključuje jednaka primanja, a doprinosi na plaću im se plaćaju u Hrvatskoj. Mirko Habijanec, direktor građevinske tvrtke Radnik iz Križevaca, a ujedno i predsjednik HUP-Udruge graditeljstva, napominje da je cijeli model dobro razrađen, a plaće se isplaćuju prema kolektivnim ugovorima u zemlji gdje su radnici upućeni. Pritom, doprinos za mirovinsko i zdravstveno osiguranje se uplaćuju u Hrvatskoj i prema zakonu uvećavaju za 20 posto. Sindikat graditeljstva Hrvatske je, kako nam kaže predsjednica Jasenka Vukšić, u nekim europskim zemljama, poput Švedske, čak i supotpisnik kolektivnih ugovora.
U praksi ima sive zone
Napominje da se „ozbiljne kompanije drže pravila iz europske direktive o upućenim radnicima jer žele dugoročno raditi vani“, ali nisu sve takve. U europskoj praksi upućivanja radnika bilo je, naime, raznih nepravilnosti, a kad su u pitanju državljani trećih zemalja, znanstvena savjetnica s Instituta za migracije Sanja Klempić Bogadi upozorava da su oni obično manje informirani o pravima nego domaći radnici. Kad je 2022. godine provodila istraživanje s različitim dionicima vezano za zapošljavanje stranih radnika u Hrvatskoj, navodi da su joj sugovornici skrenuli pozornost baš na temu upućenih radnika, odnosno da je to „u praksi poprilično sivi teren i da su česte zlouporabe posebno kada je riječ o državljanima trećih zemalja“. Komentirajući pak postojeću praksu upućivanje radnika unutar EU-a, izdvaja i to da su „doprinosi u matičnoj zemlji često niži nego u zemljama gdje su radnici upućeni, što onda čini troškove manjim i daje prednost tim poslodavcima“. Ukratko, i to je konkurentska prednost za dobivanje poslova.
Da postoji svojevsrna siva zona govori i Sunčica Brnardić iz SSSH, pozivajući se na iskustva upućenih radnika koji su sindikatu do sada prijavljivali nepravilnosti i probleme (primali su niže plaće od, primjerice, njemačkih radnika na istom gradilištu, ili uopće nisu primili), te spominje da su ranijih godina u Hrvatskoj postojale tvrtke, često registrirane kao jednostavna društva s ograničenom odgovornošću, koje su praktički bile osnovane samo radi zarade na doprinosima upućenih radnika koji su bivali oštećeni, a među njima je bilo radnika iz trećih zemalja.
Problem s tvrtkama koje ‘dilaju’ radnicima
Jasenka Vukšić kaže da na građevinskom tržištu i danas postoje „divlje tvrtke“ koje se uglavnom bave dealovima s uvozom stranih radnika i njihovim upućivanjem na strana gradilišta nakon što prođe mjesec dana od dolaska radnika u Hrvatsku, pri čemu potpisuju razne „kvaziugovore“ o izvođenju poslova s drugim tvrtkama. Nema, međutim, konkretnih informacija o takvim slučajevima ili primjera jer sindikat nema, kako kaže, kapaciteta da bi se i time bavio. Inspektori bi, kako se iz toga čini, trebali provjeriti što se zbiva (ne samo u Hrvatskoj nego i u zemljama gdje su radnici upućeni).
Mirko Habijenec, potvrđuje da na tržištu postoje i takve „crne tvrtke“, no ocjenjuje da problem s njima nije većih razmjera, a pogotovo ne u upućivanju radnika u Njemačku gdje njegova kompanija ima velikih iskustava.
Inače, u Vodiču za izaslanje radnika u EU (detašman) koji je 2020. godine izdao HZMO, među kriterijima za ocjenjivanje obavlja li poslodavac redovito svoju djelatnost u matičnoj državi stoji, među ostalim, ostvareni promet poslodavca – smatra se da je uvjet ispunjen ako ostvaruje 25 posto prometa u matičnoj državi, ali i razdoblje u kojem posluje u državi iz koje se radnik šalje. Postoje, međutim, i brojni slučajevi u kojima se, kako stoji u vodiču, isključuje primjena pravila o izaslanju radnika, pa je u pitanju zapravo prava šuma propisa.
Sasvim je legalno da državljanina treće zemlje – koji zakonito boravi i radi u jednoj državi članici – poslodavac uputi u drugu državu članicu pod istim uvjetima kao i građanina EU-a, a direktive o upućivanju radnika u potpunosti se primjenjuju na takve radnike. U vodiču koji je objavila Europska komisija stoji da radnik može biti upućen „ako se na njega zakonodavstvo države članice pošiljateljice primjenjivalo najmanje mjesec dana prije početka upućivanja“.
| Što kaže direktiva Generalno gledano, problematika upućenih radnika je prvobitno bila regulirana europskom direktivom iz 1996. godine, a ona je revidirana 2018. godine te je stupila na snagu 2020. godine. Kako u svom vodiču objašnjava Komisija, samo poduzeća koja imaju zakonit poslovni nastan u jednoj državi članici (matična država članica) mogu iskoristiti slobodu prekograničnog pružanja usluga. Pritom, poduzeće ima poslovni nastan „ako obavlja gospodarsku djelatnost u neodređenom vremenskom razdoblju s pomoću stalne infrastrukture u okviru koje se stvarno obavlja djelatnost pružanja usluga“. S druge strane, postoje i posebna pravila za upućene radnike zaposlene u poduzećima za privremeno zapošljavanje. |