Autobiografija Hrvoja Prpića: 1. Web stranica
Poduzetnik Hrvoje Prpić najpoznatiji kao osnivač tvrtke HG Spot koju je prodao 2007. godine, u siječnju će predstaviti svoju autobiografiju. Forbes Hrvatska će ekskluzivno svakog ponedjeljka do predstavljanja knjige 20. siječnja 2026. godine objaviti jedno od devet izabranih poglavlja.
Na samim počecima HGspota u ured su mi došla dva dečka. Imali su prijedlog za mene.
“Mi bismo za vas napravili web-stranicu”, rekli su mi. Bili su mladi, ljubazni i nenametljivi. Bio je to tada vrlo neobičan prijedlog, a danas bi zvučao svakodnevno i samorazumljivo. Danas tvrtka bez web-stranice jedva može postojati. Onda je sve bilo drukčije. U to doba već postoji internet, ali u tisuću puta, u milijun puta skromnijim dimenzijama nego danas. Ja sam na internetu bio već od 1994. godine, stvar mi je poznata. Znam što je web-stranica. No, tu uočavam nezanemariv problem. Fakulteti imaju internet, imaju ga i neke ustanove, ali ljudi privatno baš i ne znaju što je to, odnosno, nemaju ga. To je više institucionalna nego građanska alatka. Nije namijenjena širokim slojevima, već ljudima koji imaju stanovita informatička znanja. Kolebam se. Ali dečki su uporni:
“Pa moraš imati web-site, svi ga imaju…” kaže mi jedan od njih.
Malo tko od naše konkurencije tada ima web-site. U tom trenutku u glavi mi je sinula jednostavna, zapravo sasvim trgovačka ideja. A zašto web-stranicu ne bih imao među prvima?
Naravno, sve je stvar kalkulacije.
“Koliko to košta” pitam ih.
“Sedamdeset eura”, kaže dečko.
Meni je 70 eura u to vrijeme puno, jako puno novca. Ali, nekako sam se dao nagovoriti. Znao sam da još dvije konkurentske firme imaju web site i imaju cjenike. To me kopkalo pa sam zato i pristao. Ako budem među prve tri tvrtke s tom inovacijom, to ne bi smjelo loše završiti. No, njihovi cjenici su uvijek bili stari po šest mjeseci. To je nekako prepasivno.
Dečki su mi napravili cjenik na siteu, ali je već nakon tjedan dana zastario. Tad su cijene bile jako
vezane za dolar, pa kako se mijenjao tečaj tako su se mijenjali i iznosi koje je trebalo potrošiti za
ovo ili ono. Često su nam dolazili ljudi, koji su se žalili na isti način “…na web-siteu vam piše to i
to, a u stvarnosti to nije ta cijena…”
Ponovno zovem dečke.
“Dečki, treba promijeniti cjenik na webu”, kažem im.
“Pa može, odgovaraju mi”, pa nastavljaju: “Samo, to će te koštati još 30 eura.”
“Molim? Pa ne misliš valjda da ću ti plaćati svaki put kad treba promijeniti cijene?”
Sad shvaćam i zašto svi drugi imaju cjenike stare po šest mjeseci. Kad bih davao 30 eura za promjenu cjenika kod svake fluktuacije tečaja, gdje bih dospio? Našao sam se u zatvorenom krugu. Imam inovaciju, ali njen je doseg limitiran. Taj se limit, slutim, može savladati – ali kako?
Pomislio sam da bih možda i sam mogao riješiti problem. Znao sam nešto oko weba, znao sam da postoji FTP protokol s kojim mogu doći do fileova koje moj kompjuter učita preko Interneta, moj ih preglednik dekodira i ja dobivam neku sliku na ekranu. Ti se fileovi nalaze na nekakvom serveru; ja s tim FTP-om dolazim na neki udaljeni disk i tamo ih vidim.
Grčevito razmišljam i dolazim do sljedećeg zaključka: znam dovoljno da se odlučujem pokušati sam. Kreće avantura. Otvaram cjenik s Notepadom i vidim hrpu kodova. Prepoznajem matičnu ploču; idem dalje. Snimam taj file sa strane, kao kopiju. Probam promijeniti podatke na originalnom fajlu – iz 299 u 291.
Snimim to, otvorim site. Čekam napeto rezultat.
I, bingo – stvar doista radi!
To smijem raditi, i to znam raditi. Ali sad se pojavljuje novi problem. Stvar je nemoguće, odnosno, zamorno raditi, jer je to cijela jedna stranica – na njoj je 40, možda 50 artikala. U to sam doba solidno poznavao Excel, i tu sam uvijek imao točan cjenik. Trebalo je samo još taj Excel cjenik nekako iskopirati na web.
Promatram kod, i razmišljam. Nije baš da razumijem što radi, ali vidim da se sve stavke u jednom trenutku pojavljuju iznova okružene nekim nepoznatim kodom, pa odlučujem iskopirati početak koda u kućicu iznad mog cjenika. Gledam dalje kako izgleda svaki red, pa u kućici pored cijene kreiram dugačku formulu koja mi treba stvoriti isti kod kakav je u originalu, ali ovoga puta s novim nazivom proizvoda i novom cijenom. Na dnu još dodajem kod koji se nalazio na dnu originalnog koda.
Red ispod spajam sav taj tekst od početka do kraja. Potom novi kod kopiram u Notepad i dižem
ga gore na server. Nestrpljivo očekujem što će se dogoditi.
Ali, jao – cijela stranica s cjenikom nestaje. Greška! Brzo vraćam natrag! Gledam gdje sam fulao.
Ispravljam pogrešku i dižem novi kod. On opet pada. Popravljam, opet pada. Ne dam se pokolebati. Podešavam, podešavam, podešavam… Podešavam do besvijesti. I u jednom trenutku
– sve sjeda na svoje mjesto!
Moj cjenik je upravo onakav kakav treba biti direktno iz Excela: osvježen, ažuran, cijene nove
“kao ispod čekića”. To sam htio. Bravo majstore. Nećeš morati plaćati 30 eura po ažuriranju. To
je ušteda od više stotina eura u kratkom razdoblju.
E, sad treba i neka završna glazura. Dolje još dodajem datum; postavljam formulu za datum, dižem gore i nakon toga svakog jutra usvajam novu rutinu: čim počnem raditi dižem novi cjenik na site. Tako imam apdejtan cjenik s aktualnim datumom. Svakoga dana imam važeće, svježe cijene. Moja konkurencija – svi, bez ostatka – imaju šest mjeseci stare cijene. U vrijeme kad se cijene mijenjaju na dnevnoj bazi, taj zaostatak je beznadan, nenadoknadiv.
To je bila grandiozna poslovna novost. Svi studenti koji žele kupiti računalo ili dio konfiguracije sad su dobili jedino mjesto gdje mogu provjeriti cijene online. To je bio HGspot.
Kad danas razmišljam o usponu tvrtke, uvijek pomislim – koliko je takvih detalja, sitnica, zapravo kreiralo uspjeh… Ovaj moj trud, koji se dugo vremena činio uzaludan, u trenutku uspjeha prištedio je mnogim kupcima dosta vremena, a to znači da ih je doveo na blagajne HGspota, a ne neke druge tvrtke. Do tad si morao – kao što sam ja napravio – obići sve dućane, uzeti papirnate cjenike i uspoređivati cijene. Ovo je prvi put da je cjenik bio dostupan na daljinu. Bila je to neopisiva prednost – kao kupac štedjeli ste vrijeme, dramatično, a dobivali kvalitetan pregled artikala u ponudi.
Ta su vremena bila drukčija od današnjih pa to treba malo rastumačiti. U ono doba se nije kupovalo najskuplje ili nešto s optimalnom cijenom. Ti si kupovao najjeftiniju grafičku karticu, matičnu ploču koja najmanje košta, jeftin ekran, tipkovnicu i tako redom. Ljudi nisu imali novca.
Imperativ štednje bio je ključan. Samo su rijetki težili za nečim većim. Svaki dio kompjutera bio je procjenjivan uglavnom po cijeni.
Matična ploča, memorija, procesor, video kartica, kućište, tipkovnica, miš, monitor, disk, floppy disk i CD-ROM – to je jedanaest, dvanaest bitnih dijelova kompjutera. Devedesetih je postojao i DVD-ROM – danas ga računala nemaju, na njegovo mjesto ide USB stick – no sve je to bilo nerazvijeno, vrlo rudimentarno u odnosu na današnje stanje. A današnje stanje je pretpovijest u odnosu na ono s čim ćemo raspolagati već sutra
