Kako su streaming platforme zaboravile svoju najveću lekciju i zašto se piratstvo vraća
Piratstvo ne nestaje sudskim odlukama, tehnološkim zaprekama niti moraliziranjem. Ono nestaje tek kada je legalna opcija jednostavnija, brža i sigurnija. No kako se streaming industrija rascijepila, postala je skuplja, manje dostupna i znatno kompliciranija — čime su se piratima ponovno širom otvorila vrata.
Prije dvadesetak godina digitalno piratstvo bilo je gotovo neizbježan pratilac ranog interneta. Generacija odrasla na Napsteru, Pirate Bayu, i torrentima oblikovala je medijski krajolik u kojem je sve bilo dostupno, često u samo nekoliko klikova i bez ikakvih geografskih ograničenja. U to je vrijeme industrija, uvjerena da se radi isključivo o pitanju moralnosti i cijene krenula sa jako dosadnom kampanjom ‘ne bi ukrali auto…’ koje niste mogli preskočiti kada bi gledali film na DVD-u te time promašila stvarni uzrok problema. Naime piratstvo je pobjeđivalo jer je bilo jednostavnije, brže i praktičnije od legalnih alternativa. Bilo je, ukratko, superioran proizvod.
Tek kasnije, pojavom modernih streaming platformi, industrija je ušla u fazu koja se danas čini zlatnim dobom digitalne distribucije. Spotify i Netflix nisu pobijedili piratstvo represijom, nego boljom uslugom. Za svega desetak eura mjesečno korisnik je mogao pristupiti glazbi i filmovima bez preuzimanja, bez čekanja da se nešto skine, bez tehničkih komplikacija i bez straha da će nešto nestati ili da je prevara. To je bila jednostavna ponuda: izaberi legalno jer je praktičnije. I korisnici su izabrali. Piratstvo se godinama smanjivalo, a digitalni mediji ulazili su u razdoblje stabilnosti koje se činilo trajnim.
“Streaming ratovi”
No tada su nastupili takozvani “streaming ratovi”. Kako je svaki studio odlučio pokrenuti vlastitu platformu, jedinstveni digitalni ekosustav razlomio se na desetke zatvorenih otoka. Serije i filmovi koji su nekoć živjeli u jednoj aplikaciji preselili su se u zasebne, međusobno isključive servise. Cijene su rasle, ponuda se fragmentirala, a potrošač je ponovno postao nomad koji mora prelaziti s jedne platforme na drugu, voditi privatnu evidenciju pretplata i pratiti gdje se koja sezona trenutno nalazi. Obećana jednostavnost srušila se pod vlastitom težinom.
U trenutku kada je industrija vjerovala da je piratstvo konačno potisnuto na marginu, dogodio se ironičan obrat: piratski ekosustav postao je praktičniji od legalnog. Moderni piratski streaming servisi, uz pomoć automatiziranih biblioteka i alata za organizaciju sadržaja, ponovno nude ono što su legalne platforme nekoć nudile: sve na jednom mjestu. I to bez geo-blokada, bez rotiranja licencnih prava, bez iznenadnog uklanjanja sadržaja koji je jučer bio dostupan. Čak je i povjerenje, nekoć ključna prednost legalnih servisa, u međuvremenu narušeno. Praksa studija da uklanjaju vlastiti originalni sadržaj zbog poreznih olakšica ili strateških restrukturiranja otvorila je pitanje koje nije smjelo biti otvoreno: može li korisnik dugoročno računati da će sadržaj koji plaća sutra uopće biti dostupan?
YouTube – igrač iz sjene
Dok su streaming platforme trošile milijarde na originalne produkcije i globalne franšize, YouTube je u pozadini postao nevidljivi treći igrač koji jede sve raspoloživo vrijeme gledanja, posebno u Europi. Gledanje YouTubea na TV-u danas je sasvim uobičajena navika. U brojnim europskim državama YouTube je već pretekao tradicionalne nacionalne televizije po dnevnoj minuti gledanja. Njegova snaga ne leži samo u ogromnom katalogu, nego u tome što za korisnika ostaje jedno centralno mjesto koje ne zahtijeva dodatne pretplate, ne nameće geografska ograničenja i nudi beskrajni raspon sadržaja, od kratkih videa do dugih, profesionalno produciranih emisija. U psihološkom smislu, YouTube je zauzeo poziciju “digitalnog defaulta” – nešto što se uključi kad se ne zna što gledati, što ujedno dodatno naglašava slabosti pretplatničkih servisa čiji katalozi sve češće djeluju ograničeno ili preskupo. Velika je prednost YouTubea što ga ustvari ne spominju kao zainteresiranu stranu u streaming ratovima.
Europski regulatorni podaci pokazuju jasan zaokret: nakon nekoliko godina pada, piratstvo u EU ponovno raste. Posebno naglo povećava se potražnja za TV sadržajem, live sportom i hit-serijama čije su ekskluzivne licence razbacane širom kontinenta, često preko kombinacije globalnih i lokalnih servisa. U praksi to znači da prosječan gledatelj, ako želi pratiti samo nekoliko ključnih sportskih natjecanja ili popularnih serija, mora kombinirati tri do pet odvojenih pretplata. Ekonomija tog modela je neodrživa. Korisnik se umara od administracije, bombardiran je rastućim cijenama i dodatno se suočava s činjenicom da čak ni plaćena pretplata ne garantira stabilan katalog filmova i serija.
Povijest se ponavlja
Upravo tu počinje vraćanje piratstva na velika vrata. Ljudi nisu postali manje moralni nego 2015. godine, niti su odjednom poželjeli izbjegavati plaćanje sadržaja. Razlika je u tome što legalna ponuda više nije najpraktičnija opcija. A kada legalne usluge postanu komplicirane, nepouzdane i skuplje, korisnici vrlo brzo odabiru ono što je jednostavnije. Povijest se ponavlja: piratstvo pobjeđuje kada je jednostavnije, ne kada je jeftinije.
Istodobno, apsurdno je očekivati da će korisnici dugoročno plaćati premium cijene za uslugu koja svakim kvartalom gubi dio funkcionalnosti. Uvođenje reklama u nekad potpuno bezreklamne pakete, povećanje cijena, ukidanje dijeljenja lozinki i istodobno smanjenje ponude, sve su to potezi koji možda imaju smisla upravama firmi kada pišu izvještaje, ali potpuno zanemaruju temeljni odnos između platforme i korisnika. Streaming se nekada prodavao kao “bolja televizija”. Danas je sve češće skuplja, sporija i fragmentiranija verzija iste televizije.
Prihodi veći, zadovoljstvo manje
Možda je najzanimljiviji paradoks činjenica da će industriji unatoč svemu brojke vjerojatno i dalje rasti. Streaming video kao tržište širit će se i dalje, i po prihodima i po ukupnim satima gledanja, pogotovo s prelaskom na oglasne modele, vezivanje s telekom operatorima i diverzifikaciju sadržaja. YouTube će nastaviti jačati svoju poziciju kao univerzalni video-hub, posebno među mlađim generacijama. No ispod površine rasta krije se strukturni problem koji industrija još uvijek ignorira: fragmentacija ubija vrijednost koju je streaming nekada stvarao. Povećava prihod, ali smanjuje zadovoljstvo. I što je najvažnije, ponovno otvara vrata piratstvu, ali sada u znatno sofisticiranijem, tehnološki dotjeranom obliku.
Ako je industrija nešto naučila iz prošlog desetljeća, onda je to da piratstvo ne nestaje sudskim nalozima, tehnološkim barijerama niti moralnim kampanjama. Ono nestaje kada je legalna opcija jednostavnija, brža i sigurnija. Danas se čini da su streaming platforme zaboravile tu lekciju i vratile se u model u kojem potrošača zatrpavaju ograničenjima i barijerama umjesto da mu pojednostavljuju život. A kada se taj balans poremeti, povijest nas uči da korisnici uvijek izaberu put najmanjeg otpora.
Drugim riječima, streaming nije izgubio rat protiv piratstva zato što je piratstvo postalo bolje. Izgubio ga je zato što je zaboravio kako je uopće pobijedio.
Autor prof.dr.sc. Domagoj Bebić s Fakulteta političkih znanosti
