Ekonomija nečinjenja: gdje se zapravo akumulira trošak klimatskih promjena?
Učinke klimatskih promjena već dugo sagledavamo prvenstveno kroz prizmu štete. Ekstremni vremenski događaji, riječne i bujične poplave, toplinski valovi i suše analizirani su kao izolirani događaji, a reakcija sustava najčešće je dolazila nakon što bi se šteta već dogodila. Takav, reaktivan, pristup oblikovao je i način na koji su se razvijale politike, razvojne strategije, javne investicije, proračuni i poslovne strategije – kao odgovor na posljedice, a ne sustavno upravljanje rizikom.
No, kako učinci klimatskih promjena postaju sve učestaliji i intenzivniji, sve je jasnije da takav pristup ima svoja ograničenja. Štete više nisu iznimka već obrazac, a njihova kulminacija počinje utjecati na stabilnost javnih financija, vrijednost imovine i dugoročnu održivost poslovnih i ulagačkih modela.
U tom kontekstu nameće se pitanje koje nadilazi pojedinačne događaje: djelujemo li zaista na način koji smanjuje izloženost učincima klimatskih promjena ili i dalje reagiramo tek kada se posljedice materijaliziraju? Djelujemo li sustavno ili i dalje reaktivno?
To nije samo pitanje klimatskih i okolišnih politika. Ono je pitanje načina na koji su dizajnirani sustavi u kojima se donose razvojne, fiskalne i investicijske odluke, u javnom i privatnom sektoru. Učinci klimatskih promjena više se ne mogu promatrati kao povremeni vanjski poremećaj. Oni sve više postaju okvir unutar kojeg funkcioniraju tržišta, javni proračuni i infrastrukturni sustavi. Ekstremni vremenski događaji, rastuća neizvjesnost i nelinearni učinci postupno mijenjaju način na koji se procjenjuje rizik, planiraju i vrednuju dugoročne investicije i kako se on adresira u javnim financijama.
Procjena budućih šteta
U takvom okruženju posebno je zanimljivo pitanje troška nečinjenja. Taj se trošak često promatra kroz procjene budućih šteta – koliko će pojedini događaji koštati gospodarstvo ako se ne reagira na vrijeme. U tom kontekstu se planiraju rezervacije, planiraju proračunske stavke za sanaciju šteta i osigurava imovina, iako je ovo potonje sve češće sve skuplje, a u pojedinim slučajevima i nemoguće. Takav pristup zanemaruje ključnu činjenicu: trošak se ne pojavljuje samo u trenutku nastanka štete, nego se postupno ugrađuje u sustav kroz način na koji donosimo odluke.
Kada se investicije planiraju prema povijesnim klimatskim uvjetima, kratkim vremenskim horizontima ili prosječnim scenarijima, rizik se ne eliminira, on se odgađa i akumulira. Posljedica toga je da sektori infrastrukture, industrije i nekretnina u sebe ugrađuju pretpostavke koje s vremenom postaju sve manje održive. To je posebno vidljivo kod dugovječne imovine. Prometna i energetska infrastruktura, industrijska postrojenja, sektor zgradarstva i urbani sustavi oblikuju ekonomski prostor desetljećima unaprijed. Ako su projektirani bez stvarne integracije klimatskih rizika, njihov dugoročni profil troška i vrijednosti se mijenja, često nevidljivo u početku, ali sve izraženije kroz vrijeme.
Istodobno, učinci klimaskih promjena sve snažnije utječu na fiskalne sustave. Troškovi sanacije i obnove rastu, varijabilnost prihoda u određenim sektorima se povećava, a pritisci na javne financije postaju sve izraženiji. Za javni sektor to znači da klimatski rizik nije više izvanredni trošak, nego čimbenik koji utječe na dugoročnu stabilnost javnih financija.
Za privatni sektor, isti proces ima drugačiju, ali jednako važnu dimenziju. Učinci klimatskih promjena sve više utječu na vrijednost imovine, trošak kapitala i dugoročnu održivost poslovnih modela. Kako se mijenja percepcija rizika, mijenja se i način na koji tržišta vrednuju investicije, sektore i lokacije.
Pitanje upravljanja rizicima
U takvom kontekstu postaje jasno da učinci klimatskih promjena nisu samo pitanje štete, nego pitanje alokacije kapitala i upravljanja rizikom. Ako ti učinci sve snažnije oblikuju uvjete ekonomskog razvoja, tada bi i način donošenja odluka morao evoluirati. Racionalan sustav trebao bi sustavno integrirati klimatske projekcije u planiranje infrastrukture, u procjenu dugoročnih investicija i u način na koji fiskalne politike procjenjuju buduće obveze i rizike, a isto bi se trebalo reflektirati i u poveznim procesima kao što su strateško i prostorno planiranje. Drugim riječima, otpornost na učinke klimatskih promjena trebala bi postati sastavni dio ekonomskog odlučivanja, u proračunima, investicijskim odlukama i strategijama poduzeća.
Upravo se tu pojavljuje ključno pitanje, ako znamo da učinci klimatskih promjena dugoročno oblikuju stabilnost ekonomije, radimo li zaista na tome da ih sustavno integriramo u način na koji razvijamo razvojne strategije, planiramo infrastrukturu, upravljamo kapitalom i oblikujemo fiskalne politike na svim razinama? Jer dokle god na učinke klimatskih promjena odgovaramo tek nakon što se šteta već dogodila, ne smanjujemo rizik, nego ga ugrađujemo u sustav.
A u takvom sustavu pitanje više nije hoće li se trošak pojaviti, nego gdje će se pojaviti – u bilancama poduzeća, u vrijednosti imovine ili u javnim financijama i koliko će on zaista biti velik, tj. koliki će biti kumulativni učinak. Ono što se danas percipira kao povećani izdatak u stvarnosti je često izbjegnuti trošak koji ostaje nevidljiv u trenutku donošenja odluka. Razlika između ta dva pogleda nije samo računovodstvena, nego i strateška.
Upravo o tome ovisi i šira slika. Ovisno o tome u kojoj mjeri ovom problemu pristupimo sustavno, učinci klimatskih promjena ne predstavljaju samo rastući trošak, nego i prostor za redefiniranje načina na koji alociramo kapital, planiramo infrastrukturu, strukturiramo javne financije i upravljamo dugoročnim razvojem.
Drugim riječima, ono što se danas čini kao trošak prilagodbe, u drugačijem okviru postaje investicija u održivost, otpornost i dugoročnu vrijednost.
Autor Miljenko Sedlar ima bogato iskustvo rada u industriji, javnoj upravi, EU fondovima i poslovima vezanim uz povećanje klimatske otpornosti. Diplomirao je na Fakultetu prirodnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje je stekao titulu inženjera biologije, specijalizirajući se za ekološki inženjering. Na čelu Odjela za klimu REGEA-e je od 2022., gdje vodi tim specijaliziran za prilagodbu klimatskim promjenama, uključujući razvoj strategija, procjenu rizika i ranjivosti, kao i pripremu i koordinaciju nacionalnih i EU financiranih projekata s fokusom na inovacije u domeni klimatskih promjena.
