Znate li što znači biti “delulu”? Riječ je o mentalitetu koji stoji iza mnogih uspješnih poduzetničkih priča
Od K-pop fandoma do Silicijske doline, “delulu” opisuje uvjerenje koje prkosi statistici i logici, ali često omogućuje pokretanje projekata koji mijenjaju industrije.
Delulu je izraz koji se prvi put pojavio oko 2014. godine unutar fandom zajednica. Koristio se za opisivanje fanova koji su gajili nerealna uvjerenja da će završiti u vezi sa svojim omiljenim K-pop idolom. Danas se značenje proširilo na gotovo svaku situaciju u kojoj netko ignorira stvarnost u korist optimističnije, iako često nemoguće, verzije događaja.
Iako može zvučati kao uvreda, ovaj izraz danas se rijetko koristi u tu svrhu. Može označavati romantičnu zabludu u kojoj se mali znakovi interpretiraju kao ultimativni dokaz ljubavi, ali ima i drugo značenje koje je važnije za ovaj članak, ono povezano sa samopouzdanjem i samopomoći. Ideja je jednostavna: ponašaj se kao da si uspješan, bogat ili samouvjeren i s vremenom postoji veća vjerojatnost da ćeš to zaista i postati. Čak postoji i popularna maksima: “Delulu is the solulu”, ili u slobodnom prijevodu: Biti u zabludi je rješenje.
U svijetu startupa ili uspješnih tvrtki vezanih uz visoke tehnologije, putovanja u svemir pa čak i nekada nezamislivu dostavu hrane, granica između vizionara i osobe koja je u zabludi često postaje vidljiva tek retroaktivno. Promatrajući uspon kompanija koje su promijenile čitave industrije, poput SpaceX-a ili ranih godina Applea, skloni smo njihove osnivače opisivati kao ljude iznimne intuicije i hrabrosti. No povijest ima još jednu, manje glamuroznu verziju tog narativa: da su isti projekti završili neuspjehom, vrlo je vjerojatno da bi njihovi osnivači bili zapamćeni kao pojedinci koji su ignorirali realnost tržišta i postojeće tehnologije. Neki bi danas vjerojatno bili opisani kao spektakularni poslovni promašaji u kojima su akteri ozbiljno išli protiv zdrave pameti.
Potisnuti skeptika u sebi
Riječ nastala kao internetski meme danas se koristi za opis mentaliteta gotovo nerealne vjere u vlastiti uspjeh. Iako se na prvi pogled čini kao ironija ili humoristična samokritika, u kontekstu poduzetništva taj pojam otvara ozbiljno pitanje: može li upravo takva vrsta uvjerenja biti psihološki mehanizam koji omogućuje stvaranje novih kompanija i industrija? U tom smislu djeluje kao sinonim za fenomen “polja distorzije stvarnosti” o kojem se često govorilo u kontekstu Stevea Jobsa opisujući njegovu mogućnost da uvjeri bilo koga u bilo što.
Problem počinje već na razini jezika. Engleski pojam delusional dolazi iz kliničke psihijatrije i označava stanje gubitka dodira sa stvarnošću. Hrvatski prijevod “deluzionalan” zvuči hladno i medicinski, dok izraz “biti u zabludi” ne prenosi nijansu ironije i samosvijesti koju nosi moderni izraz “delulu”. U poslovnom kontekstu on ne označava gubitak racionalnosti, nego nešto suptilnije: svjesnu odluku da se skeptična analiza privremeno suspendira kako bi se omogućila akcija.
Statistika startup ekosustava pritom je neumoljiva. Velika većina novih tvrtki nikada neće dosegnuti održivu profitabilnost, a značajan dio neće preživjeti ni prve godine poslovanja. Kada bi pojedinac hladno i racionalno procijenio vjerojatnosti uspjeha, odluka o pokretanju startupa u mnogim bi slučajevima izgledala kao neracionalan rizik. No upravo tu nastupa mentalitet koji digitalna kultura danas naziva “delulu”. Poduzetnik koji ulazi u takav pothvat gotovo uvijek vjeruje da je upravo njegov projekt iznimka od statistike.
Narativ o budućnosti
Psihologija taj fenomen prepoznaje već desetljećima. Ljudi imaju izraženu sklonost precjenjivanju vlastitih sposobnosti i utjecaja na ishode, što se u literaturi opisuje kao egocentrična pristranost ili iluzija kontrole. U svakodnevnom životu ta se sklonost smatra kognitivnom pogreškom. Međutim, u kontekstu poduzetništva može djelovati kao motivacijski mehanizam koji omogućuje donošenje odluka koje bi racionalan model ponašanja vrlo vjerojatno odbacio.
Drugim riječima, određena razina “korisne deluzije” može imati funkcionalnu ulogu. Ona omogućuje osnivaču da povjeruje u projekt koji još nema dokaze uspjeha, da uvjeri investitore u tržište koje tek treba nastati i da motivira tim da radi na proizvodu koji još uvijek ne postoji. U toj fazi startup nije samo poslovni projekt nego i narativ o budućnosti.
Dok je 1997. godine svijet još uvijek premotavao VHS kazete, osnivači Netflixa temeljili su svoj poslovni model na mogućem razvoju interneta koji tada još nije mogao podržavati video. To nije bila strategija temeljena na tadašnjoj infrastrukturi, već čista “korisna deluzija” odnosno svojevrsno kockanje na eksponencijalni rast brzine interneta koji je u tom trenutku postojao samo projekcija. Reed Hastings gradio je sustav za streaming u svijetu dial-upa i sporih veza, dok je zapravo dostavljao DVD medije poštom. Danas, kada je streaming usluga globalni standard, malo tko takav potez smatra delulu ponašanjem; danas ga se tumači kao promišljenu i dugoročnu strategiju.
Tanka granica
No granica između funkcionalne vizije i opasne zablude izuzetno je tanka. U ranim fazama razvoja kompanije lider mora uvjeriti druge da je njegova interpretacija budućnosti točna poput spomenutog Steve Jobsa. Problem nastaje kada se isti mentalni okvir zadrži i onda kada organizacija uđe u fazu u kojoj su potrebni empirijski dokazi i operativna disciplina. Povijest startup ekosustava poznaje brojne primjere u kojima je upravo taj trenutak razdvajanja vizije i realnosti bio presudan. Među najpoznatijima je slučaj kompanije Theranos i njezine osnivačice Elizabeth Holmes, gdje je uvjerenje u revolucionarnu ideju da će se iz jedne kapi krvi moći raditi tisuće testova postupno preraslo u ignoriranje znanstvenih činjenica i, naposljetku, ozbiljan poslovni skandal.
Paradoks je u tome što poslovni lider često mora zanemariti postojeće prakse i realnost kako bi uopće mogao djelovati. Potpuna svjesnost o razini neizvjesnosti mogla bi paralizirati donošenje odluka i poslovnu akciju. Upravo zato mnogi uspješni osnivači funkcioniraju u svojevrsnom mentalnom režimu u kojem vjeruju da je uspjeh rezultat njihove vizije i rada, dok ulogu sreće i sistemskih faktora priznaju tek naknadno.
Doza samosvijesti mora postojati
U stručnoj literaturi često se govori o liderstvu u dvije faze. U prvoj fazi, fazi djelovanja, lider mora pokazivati gotovo neupitno uvjerenje u smjer kojim vodi organizaciju. Takav stav smanjuje strah i potiče kolektivnu energiju potrebnu za izgradnju proizvoda i tržišta. U drugoj fazi, fazi analize, ista osoba mora biti spremna na radikalnu iskrenost prema vlastitim odlukama i okolnostima koje su oblikovale rezultat. Tek kombinacija te dvije perspektive omogućuje kontinuirano učenje.
U ekonomiji u kojoj su informacije dostupne svima, a analitički alati sve sofisticiraniji, racionalnost sama po sebi više nije rijedak resurs. Ono što i dalje razlikuje pojedince koji stvaraju nove industrije jest sposobnost vjerovanja u mogućnost promjene prije nego što ona postane očita. Upravo ta sposobnost često izgleda kao pretjerani optimizam ili čak zabluda. No u svijetu inovacija takva sposobnost može imati veliku vrijednost.
Možda je zato moderni pojam delulu zanimljiv upravo zato što nosi dozu samosvijesti. On priznaje da je uvjerenje u vlastitu viziju ponekad iracionalno, ali i da bez te iracionalnosti mnogi projekti nikada ne bi ni započeli. Povijest poduzetništva pokazuje da oni koji su dovoljno uporni u vjerovanju da mogu promijeniti svijet često dobiju priliku dokazati da je takva vjera bila opravdana.
Ključno pitanje stoga nije treba li lider biti potpuno racionalan ili pomalo “delulu”. Pravo pitanje jest zna li prepoznati trenutak kada vizija mora ustupiti mjesto činjenicama.
Autor prof.dr.sc. Domagoj Bebić s Fakulteta političkih znanosti
