Trošak nečinjenja po pitanju klime nije događaj koji će se tek dogoditi. On je proces koji već plaćamo
Klimatski rizici se često promatraju kao budući problem. U stvarnosti, taj trošak već je ugrađen u današnje investicijske i poslovne odluke.
U javnom i poslovnom diskursu pojam “troška nečinjenja” već je neko vrijeme prisutan. Najčešće se koristi kako bi se naglasila potreba za djelovanjem u kontekstu klimatskih promjena, pri čemu se taj trošak obično izražava kroz procjene budućih šteta – koliko će određeni scenariji globalnog zagrijavanja koštati gospodarstvo u desetljećima koja dolaze.
Takve procjene imaju svoju vrijednost. One pomažu u razumijevanju razmjera problema i služe kao signal donositeljima odluka. No istodobno, način na koji se taj trošak najčešće definira otvara važnije pitanje: mjerimo li uopće ono što mislimo da mjerimo?
Jer kada se trošak nečinjenja svodi isključivo na buduće štete, on ostaje apstraktan i udaljen. Takav pristup implicitno pretpostavlja da je nečinjenje neutralna opcija u sadašnjosti, a da trošak nastaje tek kada se posljedice materijaliziraju. Upravo je u toj pretpostavci temeljni problem.
Trošak nečinjenja u stvarnosti nije događaj koji će se tek dogoditi. On je proces koji se već odvija.
Akumuliranje troškova
Za razliku od štete koja nastaje kao posljedica ekstremnog događaja, trošak nečinjenja akumulira se kroz način na koji donosimo investicijske odluke, planiramo infrastrukturu i upravljamo kapitalom. Kada se projekti vrednuju kroz kratke vremenske horizonte, kada se infrastruktura projektira za klimatske uvjete koji su znatno promijenjeni ili kada se rizik promatra kroz prosjeke umjesto kroz varijabilnost i ekstreme, tada se rizik ne uklanja već se ugrađuje u sustav.
Takav rizik u početku ne izgleda kao trošak. Vrijednost imovine formalno ostaje ista, financijski izvještaji ne bilježe gubitke, a trošak kapitala ne reagira odmah. No kako se uvjeti mijenjaju, razlika između pretpostavki na kojima su investicije donesene i stvarnosti u kojoj ta imovina funkcionira postaje sve izraženija. Upravo u toj razlici počinje se materijalizirati stvarni trošak.
Razlog zbog kojeg taj trošak sustavno podcjenjujemo leži u načinu na koji ga pokušavamo mjeriti.
Prvi problem je računovodstvene prirode. Sustavi financijskog izvještavanja prepoznaju trošak tek kada se on materijalizira, kroz štetu, gubitak vrijednosti ili dodatni izdatak. Sve dok se rizik ne pretvori u konkretan financijski događaj, on ostaje izvan bilance. Klimatski rizik tako dugo ostaje nevidljiv, iako već utječe na stvarnu vrijednost imovine i investicija.
Drugi problem je vremenska neusklađenost. Investicijski i proračunski ciklusi kratki su u odnosu na trajanje klimatskih rizika. U takvom okviru troškovi koji nisu neposredni percipiraju se kao manje relevantni, čak i kada su dugoročno značajno veći.
Treći problem proizlazi iz fragmentacije sustava. Trošak nečinjenja rijetko se pojavljuje tamo gdje nastaje. Odluke u prostornom planiranju mogu generirati troškove u javnom zdravstvu, infrastrukturi ili produktivnosti rada. Investicije u jednom sektoru mogu povećati izloženost riziku u drugom. Kako su ti sustavi institucionalno odvojeni, ukupni trošak ostaje raspršen i teško vidljiv.
Konačno, možda i najvažnije, problem je u referentnom okviru. Trošak djelovanja danas često se uspoređuje s implicitnim “nultim scenarijem” – pretpostavkom da bez intervencije nema troška. U stvarnosti, taj nulti scenarij ne postoji. Čak i bez dodatnih ulaganja, trošak već nastaje, samo nije eksplicitno priznat. Usporedba bi stoga trebala biti između troška djelovanja i već postojećeg, ali skrivenog troška nečinjenja.
Agregirana brojka
Kada se perspektiva postavi na taj način, postaje jasnije gdje se taj trošak zapravo manifestira. On se ne pojavljuje kao jedna agregirana brojka, već kroz niz promjena koje postupno utječu na ekonomsku vrijednost. Vidljiv je u smanjenju vrijednosti imovine koja postaje sve manje prilagođena novim uvjetima. Očituje se u rastu cijene kapitala kako tržišta počinju drugačije vrednovati rizik. Postaje dio javnih financija kroz rastuću volatilnost rashoda i prihoda. Utječe na produktivnost kroz toplinski stres i prekide poslovanja. Sve češće se reflektira i kroz sektor osiguranja, gdje rizik postaje skuplji, ili u nekim slučajevima neosiguran.
U tom kontekstu, ono što se danas često percipira kao trošak prilagodbe ili ulaganje u otpornost dobiva drugačije značenje. Takva ulaganja nisu samo dodatni izdatak, nego način izbjegavanja već postojećeg, ali nevidljivog troška. Razlika između ta dva pogleda nije samo računovodstvena, nego i strateška. Ona određuje kako vrednujemo investicije, kako upravljamo portfeljima imovine i kako planiramo dugoročni razvoj.
Implikacije su izravne. Za javni sektor to znači da klimatski rizik mora postati sastavni dio fiskalnog planiranja i evaluacije investicija, a ne izvanredna stavka koja se pojavljuje nakon događaja. Za privatni sektor to znači da se vrijednost imovine, cijena kapitala i održivost poslovnih modela ne mogu procjenjivati bez integracije klimatskih scenarija i njihove varijabilnosti.
U konačnici, nečinjenje nije konzervativna opcija. To je aktivna odluka da se rizik zadrži u sustavu i plati kasnije, često po višoj cijeni. Pitanje stoga više nije koliko će nas nečinjenje koštati u budućnosti, nego koliko nas već danas košta i koliko smo spremni to napokon priznati.
Autorica Ivana Belić je voditeljica strateških komunikacija Regionalne energetsko-klimatske agencije Sjeverozapadne Hrvatske (REGEA) i ambasadorica Europskog klimatskog pakta za Hrvatsku
