Štern o NIS-u i MOL-u: Odluke OFAC-a su odraz trenutne američke politike “trgovačkog mentaliteta”
Američki Ured za kontrolu strane imovine (OFAC) kontinuirano produžava operativnu dozvolu za NIS i licencu za pregovore o promjeni vlasništva. Davor Štern za Forbes Srbija takve odluke nazvao je političkim, a američku strategijom trgovačkim mentalitetom.
Američka politika u posljednje vrijeme izgleda upravo ovako i odražava njezin trgovački mentalitet. U svemu, pa tako i u ovoj konkretnoj situaciji. Ne vidim drugi razlog zbog kojeg bi OFAC pomicao rok za završetak pregovora za po dva tjedna, jer se u dva tjedna ništa ključno ne može promijeniti.
No, budući da su globalne okolnosti u energetskom sektoru nestabilne, riječ je o politici: „Možda se za dva tjedna dogodi nešto što sada ne znamo. Možda će okolnosti za dva tjedna biti drukčije.“
To je za Forbes Srbija izjavio Davor Štern, bivši hrvatski ministar gospodarstva i energetski stručnjak. Kao osoba koja ima iskustva s MOL-om kao pregovaračem, ali i s hrvatskom naftnom kompanijom INA-om, kojom MOL upravlja i čiji je suvlasnik, Forbes Srbija je razgovarao s njim o aktualnoj situaciji vezanoj uz NIS.
Podsjetimo, američki OFAC još je jednom produljio obje licence, ovoga puta do kraja ovog mjeseca. Time je Naftna industrija Srbije (NIS) dobil mogućnost uvoza sirove nafte i nesmetanog poslovanja. MOL je, pak, dobio novi rok do kojeg bi trebao završiti pregovore s još uvijek većinskim vlasnikom NIS-a, ruskim Gazprom njeftom.
Licence su ovoga puta produljene za cijeli mjesec, a u prvim reakcijama na tu odluku resorna ministrica Dubravka Đedović Handanović izjavila je da svi akteri polako gube strpljenje. Dodala je da je Srbija svoj dio posla završila, ali da daje „još jednu priliku da se vidi hoće li pregovori između ruskog vlasnika i mađarskog MOL-a biti uspješnije završeni“.
Što radi OFAC
“OFAC nema nikakav interes stalno pomicati rokove, odnosno nema gospodarski interes. No očito ima politički. Jer, ako su bili strogi u stavu da ruske kompanije ne mogu imati vlasništvo u zapadnim zemljama, pa ni u Srbiji, otkud toliko odgađanja“, kaže Štern.
Napominje da se takva, kako kaže, trgovačka praksa, odnosno politika koju SAD provodi posljednjih godina, može vidjeti u gotovo svim segmentima međunarodnih odnosa i politike.
“Stalna promjena stajališta, odnosno igra toplo-hladno, prisutna je na svim razinama i u svim područjima.“
“Budući da su primirje i odnosi između Irana i SAD-a i dalje neizvjesni, a mir iznimno krhak, ova politika trgovačkog mentaliteta postaje još izraženija. Čeka se da se vidi što će biti i kako će se stvari razvijati“, kaže Štern.
Naš sugovornik ne vjeruje da Gazprom njeft ima utjecaj na OFAC u smislu da ta američka institucija podupire nastojanja Rusije da zadrži vlasništvo u NIS-u.
“Rusiji, odnosno Gazpromu, NIS nije nevažan, ni gospodarski ni politički. Ipak, oni nemaju utjecaj na odluke OFAC-a pa da zbog toga dolazi do pomicanja rokova. Ne vjerujem u takvu mogućnost. Stvari će se riješiti kada OFAC odluči da više neće dopuštati produljenje rokova zbog nekih svojih interesa. Samo što mi ne znamo čime se točno vodi kada odlučuje produljiti licencu za 15 dana, jer je to toliko kratak rok da zapravo ne znači ništa.“
Interesi MOL-a
Davor Štern smatra da MOL ima vlastiti gospodarski interes te da mu je iznimno stalo postati većinskim vlasnikom NIS-a. Ta mađarska kompanija desetljećima želi postati ozbiljan srednjoeuropski energetski igrač, a kupnja NIS-a uklapa se u taj plan.
“Da sam ja u MOL-u, radio bih isto što i oni. Ostvarivao bih svoj cilj i štitio svoj interes.“
Govoreći o bojazni da bi MOL kao novi vlasnik mogao odlučiti ugasiti ili smanjiti proizvodnju u rafineriji u Pančevu, Štern smatra da se to neće dogoditi.
“NIS je velika kompanija, a Srbija ima veliko tržište. Nisam siguran da je MOL-u u interesu ugasiti ili smanjiti kapacitet rafinerije, kao što je to bio slučaj u Sisku. Pogotovo zato što Srbija već ima dioničarski ugovor kojim se zaštitila od smanjenja kapaciteta. Hrvatska to nije imala jer nije u dovoljnoj mjeri štitila svoje interese. A mogla je, da je bilo političke volje.“
Iskustva Hrvatske s MOL-om
Prisjećajući se vremena kada je MOL kupnjom samo 25 posto dionica INA-e ušao na hrvatsko naftno tržište, Štern kaže da je Hrvatska kao država vjerojatno bila izložena raznim pritiscima i opstrukcijama Mađarske na svom putu prema članstvu u Europskoj uniji, o čemu javnost tada nije znala.
“Krajem devedesetih godina pregovarali smo s MOL-om o udruživanju i stvaranju ozbiljne naftne kompanije u ovom dijelu Europe. Ti su pregovori bili praktički pri kraju i sudjelovao sam u njima. No došlo je do promjene vlasti i taj je plan propao“, prisjeća se Štern.
Kasnije je MOL najprije postao vlasnik četvrtine dionica INA-e, a potom povećao udio na 49 posto.
“Uvijek sam bio uvjeren da je zapravo bio većinski vlasnik, što mu je omogućilo upravljanje kompanijom i donošenje strateških odluka, poput gašenja rafinerije u Sisku. Rafinerija u Rijeci modernizirala se više od 15 godina – najdulja modernizacija u povijesti – a i danas je tek u probnom radu“, objašnjava Štern.
MOL kao pregovarač
“Odlukom hrvatskih vlasti MOL je, iako manjinski vlasnik, zapravo bio glavni dirigent. To je ila afera u kojoj je sudjelovao Ivo Sanader, koji je MOL-u omogućio upravljanje kompanijom. Budući da su imali dvije tehnološki vrlo moderne rafinerije u Slovačkoj i Mađarskoj, zaključili su da je rafinerija u Sisku višak. A u Hrvatskoj nisu naišli na dovoljno snažan otpor“, kaže Štern.
Odgovarajući na pitanje je li uobičajeno da Srbija i MOL najprije sklope dioničarski ugovor, iako kupoprodajni ugovor još nije potpisan, niti se zna hoće li uopće biti, Štern odgovara:
“To nije neuobičajena praksa. Naprotiv, mislim da je za Srbiju bolje što je ugovor sklopila već sada. Da je čekala da MOL prvo obavi kupnju, za neke bi stvari bilo prekasno. Na svakoj je državi, pa tako sada i na Srbiji, da se zaštiti najbolje što može. Hrvatska to nije učinila jer nije bilo političke volje“, kaže naš sugovornik.
Dodaje da u ovakvim situacijama, kada je riječ o strateškim resursima, postoje i primjeri u kojima država, iako manjinski vlasnik, zapravo upravlja kompanijom, dok većinski vlasnik ubire dobit koja mu pripada na temelju vlasništva nad dionicama.
“Takvi primjeri postoje u svijetu. I to je sasvim opravdano jer ipak govorimo o strateškim industrijama“, zaključuje Štern.
Petrica Đaković, novinarka Forbesa Srbija
Link na originalni članak.
