Je li napad na Iran agresija ili opravdana intervencija? Evo što kažu stručnjaci međunarodnog prava
Međunarodno pravo postavlja stroge kriterije za uporabu sile — pitanje je zadovoljavaju li ih američko-izraelski napadi i iranski odgovor.
Agresija, samoobrana, preventivni napadi: što međunarodno pravo kaže o izraelsko-američkoj vojnoj operaciji pokrenutoj protiv Irana u subotu, 28. veljače? I što je s odmazdom Teherana protiv Izraela i protiv američkih baza u nekoliko zemalja Zaljeva?
Zemlje poput Finske, Norveške, Kolumbije i nekoliko država globalnog juga osudile su ono što su nazvale “nezakoniti”” napadom na Iran. Rusija je govorila o “činu agresije”, Senegal je osudio “uporabu sile”, a zemlje poput Švicarske, Irske i Španjolske pozvale su na poštivanje međunarodnog prava.
“Riječ je o uporabi sile na iranskom teritoriju koja se, na prvi pogled, čini suprotnom Povelji Ujedinjenih naroda”, rekao je Sébastien Touzé, profesor međunarodnog prava na Sveučilištu Panthéon-Assas i direktor Zaklade René-Cassin. Prema Povelji, “članice se u svojim međunarodnim odnosima moraju suzdržavati od prijetnje silom ili uporabe sile”. Prema međunarodnom pravu, takav je napad mogao biti izveden ili uz prethodno odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a ili kao čin samoobrane, odnosno kao odgovor na “oružani napad”.
Opravdanje za oružanu agresiju
Izrael i Sjedinjene Države opisali su napade kao “preventivne”, usmjerene na “uklanjanje prijetnji Državi Izrael”, prema izraelskom Ministarstvu obrane. Obje su zemlje također govorile o “preemptivnim” mjerama, odnosno radnjama poduzetima kako bi se spriječio “neposredan” napad; u međuvremenu su se u Omanu i Ženevi vodili pregovori između Irana i SAD-a o iranskom nuklearnom programu, piše Le Monde.
Prema Alainu Pelletu, profesoru međunarodnog javnog prava na Sveučilištu u Nanterreu i zastupniku pred Međunarodnim sudom pravde, “američki i izraelski napadi na Iran nisu ni preventivni ni preemptivni”. Objasnio je da ta dva pojma ili ne postoje ili su vrlo sporna u međunarodnom pravu te dodao da se “najčešće koriste kako bi se prikrilo nezakonito posezanje za silom prema međunarodnom pravu – činovi agresije ili oružane intervencije”.
Izrael i SAD pozvali su se na sukob koji traje desetljećima. “Činjenica da postoji dugotrajno sučeljavanje između Izraela i Irana sama po sebi ne stvara trajno pravo na uporabu sile”, rekao je Touzé. “Samoobrana se mora procjenjivati prema preciznim kriterijima: postojanju oružanog napada, nužnosti odgovora i proporcionalnosti. Pravno gledano, ona se ne može pretpostaviti samo na temelju šireg strateškog konteksta.”
Jesu li napadi Irana zakoniti?
Teheran je pokrenuo odmazdne napade protiv Izraela i nekoliko zemalja Zaljeva: Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta i Bahreina. Jesu li ti postupci zakoniti? Obraćajući se Vijeću sigurnosti UN-a u subotu, Iran se pozvao na pravo na samoobranu.
“Kada je riječ o napadima usmjerenima protiv Izraela, iranski je argument, načelno gledano, pravno održiv ako se smatra da je Iran bio žrtva oružanog napada koji se može pripisati Izraelu”, rekao je Touzé. Što se tiče zaljevskih država, ako su “ostale izvan sukoba, ne mogu biti meta na temelju samoobrane protiv Izraela. Međutim, ako su stvarno i operativno sudjelovale u vojnoj akciji protiv Irana, njihov status pukih trećih strana postaje teže održiv”, osobito ako su američke baze na njihovu teritoriju korištene, ako su pružile logističku potporu, operativne obavještajne podatke ili sudjelovale izravno ili neizravno u napadima, piše francuski list.
Te zaljevske države također bi se mogle pozvati na samoobranu kao odgovor na iranske napade, “ali njihov odgovor mora ostati strogo nužan i proporcionalan te odmah prijavljen Vijeću sigurnosti”, rekao je Touzé. “Članak 51. [Povelje Ujedinjenih naroda, koji se odnosi na samoobranu] ne dopušta neograničenu eskalaciju; on omogućuje pravno regulirani obrambeni odgovor.”
U nedjelju navečer Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka osudile su “neselektivne i neproporcionalne raketne napade koje je pokrenuo Iran”, a koji su ciljali “zemlje u regiji, uključujući one koje nisu bile uključene u početne američke i izraelske vojne operacije”. Ti su napadi bili usmjereni na “naše bliske saveznike i prijete našem vojnom osoblju i civilima diljem regije”, navodi se u zajedničkoj izjavi triju zemalja, što bi moglo opravdati “nužnu i proporcionalnu obrambenu akciju radi uništavanja iranskih sposobnosti za lansiranje projektila i dronova”. Između tih triju zemalja i zaljevskih država postoje obrambeni sporazumi. Francuska je, primjerice, 1995. potpisala obrambeni sporazum s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a ima i sporazume o obrani i suradnji sa Saudijskom Arabijom, Kuvajtom, Bahreinom, Jordanom i Irakom.
Nema pravne osnove za svrgavanje režima
Postojanje takvih sporazuma “nije dovoljno da bi se dokazala pravna obveza ulaska u sukob”, rekao je Touzé. Ako bi te zemlje “pomagale državi žrtvi oružanog napada, ta bi se pomoć morala smatrati dijelom kolektivne samoobrane, pod uvjetom da je zatražena ili prihvaćena od strane dotične države i da je u skladu s odredbama” Povelje UN-a.
Politički gledano, Donald Trump nije skrivao želju da stvori uvjete za promjenu režima. Za takav cilj ne postoji pravna osnova “ako bi ga nametnule agresorske države”, rekao je Pellet. Bio bi zakonit samo ako bi ga ostvario iranski narod sam, “čime bi ostvario svoje pravo na samoodređenje”.
Smrt ajatolaha Alija Hamneija u operaciji Epic Fury mogla bi se “u načelu smatrati vojnim ciljem”, rekao je Touzé, pojasnivši da je “presudan njegov status” u sukobu. “Ako on stvarno obavlja vojne funkcije ili sudjeluje u vođenju neprijateljstava, u načelu se može smatrati vojnim ciljem.” Ipak, dodao je da čak i ako bi meta bila zakonita, to ne znači da je cijela vojna operacija zakonita, piše Le Monde.
