Mogu li privatne investicije zamijeniti EU fondove?
Pogledajmo prvo gdje se danas nalazimo, u realnosti: velika financijska omotnica koja je došla u vidu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti primiče se svom kraju u 2026. godini. Trenutno ne postoji potreba za aktiviranjem ovakvog mehanizma, što je zaista dobro za čovječanstvo no to znači da Hrvatska ostaje bez 10 milijardi EUR namijenjenih investicijama. Godišnje bi to bilo cca 2 milijarde.
Zamislimo: godina je 2030, ulaganja iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti završila su prije gotovo 5 godina, kohezijski EU fondovi su malo izdašniji no to je skoro dvostruko manje bespovratnih EU investicija nego 2025. S druge strane, najizdašniji dio novca za istraživanje i razvoj je skoro u potpunosti centraliziran i slabašne ekonomije poput Hrvatske gotovo uopće ne mogu parirati istraživačkim centrima iz Njemačke, Francuske, Švedske… Mreža birokracije guši male nacije koje se nisu uspjele izboriti za kriterije i na vrijeme izgraditi kapacitete institucija. Većina mlađih članica postaje crna rupa inovacija i razvoja, mjesta koja pametna industrija zaobilazi i koje su osuđene na turizam, trgovinu i industriju niske dodane vrijednosti.
Mlada voditeljica odjela razvoja sjedi u firmi za računalom i pretražuje odluke o dodjeli EU sredstava koja su potrebna kako bi u sljedeće tri godine izašla na EU tržište. Na ekranu računala nesmiljeno stoji: „PRIJAVA ODBIJENA“, uz oznaku: “Partner nema usklađen status OIŠZ”.
Zatvara laptop, počinje pretraživati oglase za posao u EU i sluša streaming: „Odlazak visoko obrazovanih prema konkurentnijim regijama EU-a je dosegao maksimum u ovom kvartalu. O ovom problemu razgovaramo s direktorom velike hrvatske tvrtke koja je svoj cijeli odjel istraživanja i razvoja preselila u Poljsku…“
Budućnost ne dolazi naglo. Ona dolazi sporo, kroz Excel tablice, beskonačne dokumente i osmomjesečna čekanja definicija. A kad je došla, vremena za ispravljanje grešaka više nije bilo…
…….
Gore napisani tekst podsjeća na scenarij nekog distopijskog filma, udaljenu budućnost koja se nama nikada neće i ne može dogoditi. No, kako su mudriji prije mene rekli, ako možemo predvidjeti buduće scenarije, možemo ih i mijenjati. Trenutno smo još uvijek u poziciji u kojoj možemo izbjeći opisani scenarij. Ispred nas je priprema višegodišnjeg EU financijskog okvira za razdoblje 2028-2035., a želimo li se strateški pozicionirati kao država unutar EU okvira u tom razdoblju, taktike, ciljeve i strategiju moramo graditi danas.
Pogledajmo prvo gdje se danas nalazimo, u realnosti: velika financijska omotnica koja je došla u vidu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti primiče se svom kraju u 2026. godini. Trenutno ne postoji potreba za aktiviranjem ovakvog mehanizma, što je zaista dobro za čovječanstvo no to znači da Hrvatska ostaje bez 10 milijardi eura namijenjenih investicijama. Godišnje bi to bilo cca 2 milijarde.
Zadnje utočište reformi?
Nakon zadnjeg perioda u kojem smo imali zaista veliki rast koji nas je doveo do toga da smo danas na na 77% prosjeka EU, neophodno je zapitati se gdje su novi generatori rasta? Hoćemo li ih samo čekati ili već sada možemo lobirati unutar EU za prilike koje vjerujemo da zaslužujemo?
O reformama se u poduzetničkim krugovima govori već barem 30 godina. Nacionalni plan oporavka i otpornosti se pokazao kao pravi put prema reformi jer je motivirao mnoga tijela javne vlasti da se iznimno potrude oko postizanja indikatora. Međutim, pitanje je jesmo li dobro postavili indikatore koje je Europska komisija odobrila?
Sad nam slijedi moment istine, a to je da vidimo jesu li investicije i reforme bile dobro promišljene i jesmo li stvorili okruženje koje će svake godine privući dodatnih 2 do 2,5 milijarde eura stranih i domaćih investicija kako bismo zadržali stope rasta BDP.
S obzirom da će isplata novca iz kohezijskih EU fondova funkcionirati na isti način kao i NPOO i da će se budžeti definirati do srpnja, sad je zadnji trenutak da se pokrene dijalog kojim bi vlada i poslodavci zajednički definirali investicije, reforme i indikatore za sljedeće razdoblje. Također, ovaj put će biti neophodno napraviti i različite scenarije jer se više neće programirati i „betonirati“ sedmogodišnje razdoblje s obzirom da će se tražiti veća fleksibilnost i spremnost na prilagodbu.
Zašto vjerujem da će ovaj put biti drugačije?
Jednostavno, da bi se zadržale stope rasta i da bismo se svi mogli hvaliti s time, ključne će biti privatne investicije te hoće li akademske institucije i privatni sektor uspjeti „povući“ sredstva iz centraliziranih fondova za istraživanje, razvoj, inovacije i konkurentnost.
Naime, poput do sada poznatih Fondova Unije (Horizon, Interreg, Digital Europe i sl.) koji se administriraju i odobravaju iz Bruxellesa, tako bi trebao funkcionirati i novi Fond za konkurentnost koji je zamišljen da nas kao EU približi u inovacijama i istraživanju uz bok SAD i Kini.
Fond za konkurentnost i privatne investicije
Uzmemo li u obzir kako su dosadašnji Fondovi Unije iznosili tek negdje oko 120 milijardi eura za sedmogodišnje razdoblje, i to za cijelu EU (dakle, vrlo malo), onda je jasno da se iz tog bazena može tražiti veća konkurentnost naših istraživačkih i drugih organizacija, ali da to neće biti dovoljno za nadomještanje NPOO-a. EU je toga svjesna i zato inzistira na boljem i jednostavnijem modelu trošenja kohezijskih sredstava, a koji će iskoristiti princip NPOO-a: pripremaju se i usuglašavaju ciljevi reformi i investicija, bez isplata unaprijed, već isključivo po principu povrata sredstava nakon postignutih indikatora.
Kreiranjem novog Fonda za EU konkurentnost otvara se prostor većoj podršci strateških sektora i tehnologija kritičnih za bolju poziciju EU na globalnom tržištu, u što ubrajamo i veću podršku istraživanju i razvoju. Fond bi zasad trebao biti administriran centralno što svakako ne zvuči dobro za male članice poput Hrvatske – prelijevanjem sredstava na najveće zapadne zemlje još bi se dodatno produbile naše konkurentske razlike.
Vidimo da je na novoj mapi EU i svijeta dosta toga nesigurno i neizvjesno. Izgleda da se kao i uvijek jedino možemo pouzdati u vlastito znanje i privatna ulaganja koja bi svakako trebala biti veća. A zašto nisu? Pa pogledajmo samo izvore financiranja koji su vrlo skromni, a fondovi rizičnih kapitala u EU nisu ni blizu dovoljno razvijeni u usporedbi sa SAD-om u kojem se prikuplja 52% globalnog rizičnog kapitala. Dovršenje “Capital Markets Union” bi moglo biti ključno za privlačenje privatnih ulaganja. Istodobno, proračun EU-a mora biti pripremljen tako da nadopunjava i mobilizira privatna ulaganja te tako komercijalnim bankama, ulagačima i rizičnom kapitalu olakša financiranje brzorastućih poduzeća.
A gdje smo mi?
Za kraj želim istaknuti nekoliko slikovitih primjera nekonkurentnosti i birokratiziranosti koji podsjećaju na onaj raniji filmski scenarij, no događaju se već sada u drugim zemljama o kojima ćemo sve više ovisiti ne promijenimo li brzo nešto:
- Kina ubacuje stotine milijardi dolara u tehnološke kompanije koje proizvode DeepSeek ili Qwen LLM te se priprema za postavljanje solarnih elektrana u svemiru
- SAD ubacuje milijarde u razvoj lovačkih zrakoplova šeste generacije, koji su nevidljivi i potpuno umreženi s drugim kopnenim i morskim oružjima, pomoću umjetne inteligencije upravljaju jatom bespilotnih dronova i paralelno ruše nadzvučne projektile.
- Više od 18 zemalja radi na istraživanju malih nuklearnih reaktora (SMR), od čega SAD, UK, Kanada, Japan i Južna Koreja već grade na temelju vlastitih projekata, a Rusija i Kina već par godina imaju i funkcionalne SMR reaktore na energetskoj mreži.
S druge strane naša Hrvatska EU ugovorna tijela osam mjeseci ne mogu implementirati presudu Europskog suda o definiciji „Organizacija za istraživanje i širenje znanja (OIŠZ)“ te time administrativno onemogućavaju, blokiraju, pristup sredstvima za kolaborativna istraživanja, ulaganja u inovacijske procese i istraživanje i razvoj domaćim organizacijama.
Dakle – dok drugi inoviraju i proizvode, mi se ne možemo u gotovo godini dana dogovoriti oko jedne definicije.
Ne želimo li gledati filmske scenarije i u našim gradovima, naseljima, kvartovima, moramo se zaista kao društvo sabrati i krenuti čim prije u lobiranje prema Bruxellesu i dovršiti sve procese izmjena zakonodavstva, koji nedovoljno grade hrvatsku konkurentnost u odnosu na druge članice.
Autor Hrvoje Josip Balen je suosnivač Sveučilišta Algebra Bernays. Krajem 2011. preuzeo je vođenje nacionalnog ogranka projekta „eSkills for Jobs“, koji je kasnije prerastao u jedan od tzv. flagship projekata Europske Unije – Grand Coalition for Digital Jobs. Također je i dugogodišnji aktivni član Hrvatske udruge poslodavaca (HUP). Od ožujka 2022. na poziciji je predsjednika HUP- Udruge informatičke i komunikacijske aktivnosti (HUP ICT), a od 2023. je i član Nacionalnog vijeća za digitalnu transformaciju.
