Iranska revolucionarna garda kontrolira gospodarstvo, a zbog toga najviše trpi domaća valuta

U Iranu je pristup stabilnom, od države određenom tečaju valute rezerviran za povlaštenu manjinu, dok drugi koriste znatno nepovoljniji tečaj. Ekonomske mreže povezane s Revolucionarnom gardom nalaze se najbliže vrhu reda. Od građevine i energetike do luka i telekomunikacija, moćna Iranska revolucionarna garda, odnosno IRGC, dominira velikim dijelovima gospodarstva.

IRGC nije samo vojna sila – ona je paralelni centar moći s revolucionarnom i vjerskom misijom. Osnovana je nakon promjene vlasti 1979. godine, s ciljem očuvanja islamskih temelja republike i projiciranja sile u inozemstvu – navodi Euronews.

Njezina ekonomska uloga proširila se tijekom Iransko-iračkog rata od 1980. do 1988. godine, kada je razvila vlastite inženjerske i logističke kapacitete kako bi održala ratne napore.

Iran se trenutačno nalazi usred kontinuiranih prosvjeda na nacionalnoj razini, potaknutih naglom deprecijacijom valute i naglim rastom cijena.

Iako je vlada pokušala krivnju isključivo pripisati opsežnim globalnim sankcijama uvedenima protiv zemlje, prosvjednici su jasno povezali uzroke prosvjeda s političkim vodstvom države. Ulice nekoliko iranskih gradova odjekivale su povicima poput „Smrt diktatoru“ i „Smrt Khameneiju“, dok su prosvjednici zahtijevali „demokraciju i jednakost“.

Strogi režim sankcija

U vrijeme Iranske revolucije 1979. godine američki dolar vrijedio je oko 70 iranskih rijala. Do početka 2026. godine tečaj je premašio 1,4 milijuna rijala, što znači da je iranska valuta u četiri desetljeća izgubila otprilike 20.000 puta svoju vrijednost.

Za taj kolaps često se okrivljuju sankcije, inflacija i diplomatska izolacija. Ujedinjeni narodi ponovno su uveli sankcije Iranu u rujnu 2025. godine nakon što Vijeće sigurnosti nije uspjelo donijeti rezoluciju kojom bi se zadržalo ublažavanje sankcija. To je ublažavanje bilo povezano s ranijim sporazumima o neširenju nuklearnog oružja, kojima se nastojalo ograničiti sposobnost zemlje da razvije nuklearno oružje.

Obnovljene mjere UN-a uključuju embargo na konvencionalno oružje, ograničenja povezana s iranskim balističkim raketnim programom, ciljano zamrzavanje imovine i zabrane putovanja.

Europska unija ima slične sankcije, kao i one povezane s iranskim stanjem ljudskih prava te ulogom zemlje u opskrbi Rusije dronovima koji se koriste u aktualnoj invaziji na Ukrajinu.

Prema projektu Iran Open Data, neprofitnoj inicijativi za podatkovno novinarstvo, „Iran gubi otprilike 20 posto potencijalnih prihoda od izvoza nafte dok pokušava zaobići američke sankcije… unatoč rastu isporuka u zemlje poput Kine i Malezije“.

Prihodi Teherana od nafte i dalje zaostaju jer sankcije prisiljavaju Iran da naftu prodaje preko neizravnih, namjerno skupih ruta.

Pošiljke se često prodaju uz popuste kako bi se privukli kupci, zatim se preusmjeravaju preko posrednika i fiktivnih tvrtki. Transportiraju se tankerima tzv. „flote u sjeni“ i obrađuju grubim metodama poput pretovara s broda na brod usred oceana ili skladištenja na moru – sve to smanjuje cijenu koju Iran na kraju dobije po barelu.

Iran Open Data procijenio je da je u godini do ožujka 2025. Iran zaradio oko 23,2 milijarde dolara (19,81 milijardu eura) od izvoza nafte, ali je, prema praćenju tankera i referentnim cijenama, mogao zaraditi više od 28 milijardi dolara (23,9 milijardi eura). To je manjak od oko 5 milijardi dolara (4,26 milijardi eura) povezan s troškovima izbjegavanja sankcija.

Prema Svjetskoj banci, Iran je zbog stalne ovisnosti o nafti i režima sankcija „pretrpio izgubljeno desetljeće gospodarskog rasta“. U prosjeku je BDP po stanovniku padao po stopi od 0,6 posto godišnje između 2011. i 2020. godine.

„U posljednjem desetljeću gotovo 10 milijuna Iranaca palo je u siromaštvo. Između 2011. i 2020. udio Iranaca koji žive ispod međunarodne granice siromaštva… porastao je s 20 posto na 28,1 posto“, navodi se u izvješću Svjetske banke.

Ne samo da se povećao broj siromašnih Iranaca, nego je porasla i opća nesigurnost onih koji se uspijevaju zadržati iznad granice siromaštva.

„Četrdeset posto Iranaca izloženo je riziku da padne u siromaštvo, odnosno njihova je vjerojatnost da u bliskoj budućnosti postanu siromašni veća od jedan prema pet – što predstavlja porast od 10 postotnih bodova u odnosu na 2011. godinu.“

Pojava paralelnog gospodarstva

Tijekom poslijeratne obnove 1990-ih godina, tvrtke povezane s IRGC-om – ponajprije Khatam al-Anbiya, njezino glavno inženjersko krilo – počele su dobivati velike državne ugovore.

S vremenom su se proširile na naftu i plin, infrastrukturu, promet, luke, telekomunikacije, rudarstvo i logistiku. Ukratko, zavladale su iznimno profitabilnim i sigurnim izvorima prihoda i financiranja.

Mnogi od tih projekata dodjeljivani su bez javnih natječaja i uz ograničen civilni nadzor. Rezultat je dvostruko gospodarstvo: formalni civilni sektor podložan regulaciji i paralelni sustav pod kontrolom vojnih i sigurnosno povezanih aktera.

Iranski dužnosnici taj model često nazivaju „ekonomijom otpora“, osmišljenom kako bi preživjela sankcije, odnosno eghtesad-e moqavemati. Tu je doktrinu promicao vrhovni vođa Ali Khamenei, a formalizirana je u veljači 2014. godine u sklopu „općih politika“.

U praksi, prema analitičarima, taj je slogan poslužio kao političko pokriće za snažnije državno usmjereno i sigurnosno uvjetovano gospodarstvo, koncentrirajući bogatstvo i moć te potiskujući privatni sektor.

Ironično, sankcije – koje su zapadne vlade uglavnom osmislile kako bi pritisnule Teheran – pomogle su učvrstiti upravo onaj ekonomski sustav koji su trebale oslabiti.

Kako su se strane tvrtke povlačile iz Irana, a domaće se borile s ograničenjima, subjekti povezani s IRGC-om bili su u boljoj poziciji za poslovanje pod restrikcijama. Imali su pristup stranoj valuti, neformalnim trgovačkim rutama i sigurnosnoj zaštiti.

Vijeće čuvara, zaduženo za zaštitu iranskih političkih institucija, dodatno jača vojne skupine i njihove ekonomske mreže. Ono oblikuje zakonodavstvo u skladu s njihovim interesima te, putem ovlasti provjere kandidata, osigurava da lojalni pojedinci budu postavljeni na izabrane dužnosti s nadzornim ovlastima.

Fiksni nasuprot stvarnim tečajevima

U takvom sustavu nestabilnost valute postaje strukturna, a ne slučajna. Pristup dolarima ili uvoznim dozvolama manje ovisi o tržišnim silama, a više o političkoj podobnosti, što je potkopalo povjerenje u rijal.

Nakon ponovnog uvođenja američkih sankcija 2018. godine država je postavila subvencionirani, odnosno umjetni tečaj za osnovne uvozne proizvode od 42.000 rijala za dolar. Tijekom godina postupno je sužavala krug onih koji su mogli trgovati ili kupovati po tom tečaju, kako su se rezerve dolara smanjivale.

Ta je politika formalno ukinuta 2022. godine, ali je ubrzo zamijenjena novim subvencioniranim tečajem od 285.000 rijala za dolar, dok je paralelni tečaj 2024. godine iznosio oko 580.000 do 630.000 rijala, prema podacima Svjetske banke. Ta razlika je ključna jer dolare pretvara u privilegiju koju dodjeljuje država.

Svjetska banka istaknula je da je Iran često popunjavao rupe u javnim financijama i proračunske manjkove praktički upumpavanjem dodatnog novca u gospodarstvo – što je najgore moguće rješenje u uvjetima trajne inflacije.

Kućanstva i poduzeća tada prebacuju štednju u dolare i robu, što dodatno pritišće rijal i može pretvoriti pad vrijednosti valute u samopotvrđujući ciklus.

Malo koja lokacija tako jasno dočarava dubinu iranske ekonomske boli kao povici koji se sve češće čuju iz teheranskog Velikog bazara. Postojeći još od najmanje 16. stoljeća, bazar je više od trgovačke četvrti. On je komercijalno živčano središte koje povezuje trgovce i opskrbne lance te ključno mjesto umrežavanja.

Sve češće postaje i barometar javnog bijesa. Kada se zatvori ili ispuni prosvjednicima, to je znak da ekonomska bol pogađa samo srce prijestolnice. Zato povici poput „Trgovac može umrijeti, ali nikada neće prihvatiti poniženje!“ imaju posebnu težinu kada odjekuju njegovim povijesnim prolazima.