Počela je utrka za prvog bankara Europe: Tko su favoriti i što će na kraju presuditi
U izboru za novog čelnika Europske središnje banke izdvojila su se tri favorita, no njihov uspjeh neće ovisiti samo o njima, već i o raspodjeli ključnih funkcija i ravnoteži moći unutar europodručja.
Utrka za nasljednika Christine Lagarde već je počela, i to prije nego što je njezin odlazak službeno potvrđen. Diskretno plasirane informacije sredinom veljače o mogućem ranijem odlasku s čela Europske središnje banke (ECB) bile su dovoljne da pokrenu političko i institucionalno pozicioniranje unutar europodručja.
Iako Lagarde javno tvrdi da još nije donijela odluku, uz nagađanja o mogućem prelasku na čelo Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, njezina šutnja otvorila je prostor za potencijalne nasljednike i lobiranje država članica.
Odluku će donijeti čelnici 21 zemlje europodručja, u trenutku kada se paralelno otvaraju i druge ključne pozicije unutar ECB-a. Do 2027. očekuju se promjene na mjestu glavnog ekonomista, u Izvršnom odboru, kao i na poziciji potpredsjednika, koju preuzima Boris Vujčić. Riječ je o rijetkoj konstelaciji koja omogućuje šire preslagivanje utjecaja unutar institucije.
Balansiranje i neformalna pravila
Prema analizi Le Mondea, tri kandidata već su ušla u utrku: Klaas Knot, bivši čelnik nizozemske središnje banke, Pablo Hernández de Cos, bivši guverner Banke Španjolske, te Joachim Nagel, predsjednik Bundesbanke. Njihove kandidature nadilaze osobne ambicije i odražavaju dublju borbu za nacionalni utjecaj unutar jedne od ključnih institucija eurozone. Riječ je o tipičnom europskom balansiranju između “velikih” i “malih” država, kao i između takozvanih “jastrebova” i “golubova” – zagovornika restriktivnije, odnosno fleksibilnije monetarne politike.
Neformalno pravilo nalaže da među šest članova Izvršnog odbora, sa sjedištem u Frankfurtu, bude po jedan predstavnik svake od četiri velike zemlje: Njemačke, Francuske, Italije i Španjolske. To dodatno sužava izbor jer je Francuska već dvaput imala predsjednika ECB-a, pa teško može računati na treći mandat, dok bi imenovanje Nijemca bilo politički osjetljivo s obzirom na to da Njemačka već vodi Europsku komisiju.
U takvom okruženju, kao najizgledniji kandidati profiliraju se Knot i Hernández de Cos. Knot ima snažnu reputaciju i podršku sjevernih zemalja, ali ga prati etiketa monetarnog “jastreba”, što može ograničiti njegovu prihvatljivost. Hernández de Cos, s druge strane, dolazi iz fleksibilnijeg, “golubovskog” tabora i ima međunarodno iskustvo koje mu dodatno jača poziciju.
Odluke u posljednjem trenutku
S druge strane, njegova kandidatura mogla bi otvoriti prostor Francuskoj da preuzme mjesto glavnog ekonomista, ključnu funkciju u oblikovanju monetarne politike. Ako bi pak izabran bio Hernández de Cos, kojeg se percipira kao “goluba”, Njemačka bi vjerojatno tražila tu poziciju kao kompenzaciju. Time bi Francuska ostala bez jednog od najutjecajnijih mjesta.
Već se spominju i potencijalna francuska imena za tu funkciju, uključujući Laurence Boone i Agnès Bénassy-Quéré, što bi ujedno pomoglo u smanjenju rodne neravnoteže u ECB-u, gdje žene trenutačno zauzimaju tek dva od 27 mjesta.
Ishod izbora neće odrediti samo osobne kvalitete kandidata, već i širi paket političkih kompromisa. Ključno pitanje bit će raspodjela drugih utjecajnih funkcija, posebno mjesta glavnog ekonomista, koje može poslužiti kao instrument ravnoteže među državama članicama.
U pozadini cijelog procesa nalazi se i strateško pitanje budućeg smjera monetarne politike ECB-a; između strože kontrole inflacije i veće fleksibilnosti u poticanju rasta.
Unatoč sve intenzivnijem pozicioniranju kandidata, ishod ostaje neizvjestan. Povijest ECB-a pokazuje da se ključne odluke često donose u posljednjem trenutku, kroz političke kompromise koji nadilaze očekivanja tržišta. Lagardin eventualni odlazak tako je tek otvorio proces čiji će rasplet definirati budući smjer europske monetarne politike.
