Analiza: Hrvatska je i dalje zatvorena ekonomija
Ekonomski pokazatelji otkrivaju kako se Hrvatska još uvijek oslanja na domaću potrošnju i turizam, umjesto na industriju i izvoz robe više dodane vrijednosti. Porast plaća u javnom sektoru također ne ide u prilog ekonomskom razvoju države, jer odvraća ljude od poduzetništva i motivira ih na prelazak u javni.
Male europske ekonomije obično su vrlo otvorene jer se oslanjaju na izvoz i uvoz kako bi rasle. Hrvatska je iznimka, i to se jasno vidi na grafu robne razmjene u udjelu BDP-a. Riječ je o pokazatelju koji mjeri zbroj izvoza i uvoza robe u odnosu na veličinu gospodarstva.
Hrvatska stoji na 77 posto, dok je Slovenija na 225 posto, Češka na 144 posto i Mađarska na 137 posto. Čak su Bosna i Hercegovina i Srbija više od nas, s 87 posto i 83 posto. Riječ je o pokazatelju koji mjeri zbroj izvoza i uvoza robe u odnosu na BDP, dakle goods-only. Prema DZS-u, kada se uključe i usluge, ukupna razmjena u 2024. doseže oko 103 posto BDP-a, no upravo goods-only pokazatelj naglašava strukturni jaz u industrijskoj i izvoznoj bazi.
Ovakav razmak precizan je opis našeg ekonomskog modela koji se još uvijek oslanja na domaću potrošnju i turizam puno više nego na industriju i izvoz robe više dodane vrijednosti. Drugim riječima, iako političari i pojedini poslovni novinari uvjeravaju da je naša zemlja napravila zaokret u nepovoljnoj strukturi gospodarstva, nažalost, to još nije slučaj.
Kakvi proizvodi dominiraju?
Kratkoročna kretanja nam to ne demantiraju. BDP je u drugom kvartalu 2025. porastao 3,4 posto godišnje, poduprt bržim rastom osobne potrošnje i javnih investicija. Istodobno je robni izvoz usporio na 3,7 posto, nakon neuobičajeno snažnog rasta ranije u godini, kada je dio isporuka bio ubrzan zbog očekivanih carina. Industrija je dodanu vrijednost povećala 3,0 posto, što je dobro, ali nedovoljno da promijeni veliku sliku u kojoj izvoz vuče preslabo. U trećem kvartalu očekuje se sporiji rast BDP-a, što podcrtava koliko smo i dalje ovisni o unutarnjoj potražnji i fiskalnom impulsu.
Zašto smo zatvoreni, odnosno zbog čega ne radimo prave iskorake? Struktura nam je i dalje previše usmjerena na radno intenzivne i niže tehnološke djelatnosti. Udio proizvoda visoke dodane vrijednosti u izvozu raste presporo jer ulaganja u istraživanje, digitalizaciju i automatizaciju zaostaju. Za razliku od Slovenije, gdje u izvozu znatan udio zauzimaju farmaceutski proizvodi i sofisticirana oprema, Hrvatska i dalje dominantno izvozi prehrambene proizvode, metale i poluproizvode niže dodane vrijednosti.
Posljednje dvije godine produktivnost rada realno pada, a profitabilnost po zaposlenom je približno upola niža od prosjeka EU i oko četvrtinu ispod prosjeka CEE, što izravno smanjuje kapacitet za investicije koje bi povećale izvoznu konkurentnost. U istom razdoblju udio troška rada u prihodima poduzeća penjao se prema 14 posto, dok se neto marža oko 5,9 posto nije materijalno poboljšala, što potvrđuje pritisak na marže i nedostatak prostora za tehnološki skok.
Rast minimalne plaće tri puta brži nego u EU
Na aktualnoj razini robne razmjene od oko 67 posto BDP-a prema DZS-u (ovaj pokazatelj je niži od Svjetske banke jer oni koriste širu metodologiju koja u robnu razmjenu uključuje i neke kategorije koje DZS iskazuje odvojeno), svako približavanje razini od 120 posto BDP-a, gdje su male izvozno orijentirane ekonomije, impliciralo bi povećanje prometa robe reda veličine 45 milijardi eura godišnje u odnosu na današnje stanje. I samo polovica toga kao dodatni izvoz značila bi skok od gotovo 23 milijardi eura, što bi u potpunosti promijenilo dinamiku rasta i stabilnosti hrvatskog gospodarstva.
Trošak rada pritom raste brže od onoga što realni sektor može podnijeti. Od 2019. minimalna plaća porasla je oko 92 posto, što je trostruko brže od prosjeka EU, koji je oko 32 posto i iznad rasta u CEE, oko 60 posto, te osjetno iznad kumulativne inflacije od 28,1 posto. U zadnje tri godine ukupni trošak rada skočio je oko 43,3 posto, dok je u EU rast bio oko 16 posto, a u CEE oko 38,5 posto. Takva dinamika nužno erodira cjenovnu konkurentnost izvoznika, posebno u prerađivačkoj industriji, turizmu, graditeljstvu i logistici, gdje se plaće često formiraju prema referenci minimalne plaće.
Na tržištu rada sve se više osjeća i snažan fiskalni pritisak koji dolazi iz javnog sektora. Rashodi za plaće zaposlenih u državnoj i javnoj upravi u posljednje dvije godine narasli su brže nego ikada prije, približno šezdesetak posto, a u odnosu na 2018. gotovo su se udvostručili. Time je masa plaća dosegla više od 12 milijardi eura godišnje, odnosno oko 13 posto BDP-a, što Hrvatsku svrstava među zemlje s najvišim udjelom u Europskoj uniji.
Problem rasta plaća u javnom sektoru
Istovremeno se razlika u plaćama između javnog i privatnog sektora značajno produbila. Dok je prije nekoliko godina prosjek bio tek nešto veći u korist javnog sektora, danas su plaće u državnim službama i ustanovama za gotovo trećinu više od onih u privatnom gospodarstvu. Takva struktura potražnje za radom odvraća ljude od poduzetništva i otežava prelijevanje radne snage u sektore koji bi mogli podići produktivnost i izvoznu konkurentnost. Umjesto da iskoristimo šansu rekordno niske nezaposlenosti za transfer zaposlenih iz javnog u privatni sektor te bezbolno smanjenje administracije, evidentno je da javni sektor sve više istiskuje privatni sektor s tržišta rada.
Makro slika pritom se dodatno lomi na energiji i kapitalu. Hrvatska i dalje ima okolnosti u kojima poslovni potrošači plaćaju relativno višu cijenu električne energije nego kućanstva, što smanjuje atraktivnost energetskih intenzivnih ulaganja. Istodobno, investicijski poticaji nisu dovoljno konkurentni u uvjetima globalnog minimalnog poreza na dobit jer aktualni model olakšica gubi na učinkovitosti. Rješenje je preoblikovanje poticaja kako bi kapital brže ušao u projekte s izvoznom orijentacijom.
Otvorenost se ne povećava bez tehnologije, a Hrvatska poduzeća još uvijek u velikoj mjeri nisu iskoristila puni potencijal digitalnih rješenja i umjetne inteligencije. Dok najnaprednije kompanije već razvijaju strategije i ulažu u nove tehnologije, veliki dio gospodarstva i dalje oklijeva ili tek eksperimentalno uvodi takva rješenja. Time propuštamo priliku da modernizacijom i automatizacijom podignemo produktivnost i stvorimo nove izvozne niše.
https://www.linkedin.com/in/ivan-odrcic/
Kako promijeniti smjer i trendove?
Što iz ovoga slijedi za izvoznike i kreatore politika ili kako poboljšati situaciju do kraja ovoga desetljeća? Prvo, treba okrenuti investicijski kompas prema projektima koji povećavaju stvarnu produktivnost i time otvaraju prostor za rast plaća bez gubitka konkurentnosti. To znači da prednost trebaju dobiti automatizacija, robotizacija i industrija 4.0 te certificiranje i standardi koji olakšavaju prodor na zahtjevnija tržišta.
Drugo, nužno je uspostaviti predvidljiv i transparentan okvir za minimalnu plaću. Umjesto ad hoc intervencija (čitaj političko-populističkih) treba uvesti formulu vezanu uz inflaciju i realni rast produktivnosti kako bi se očuvala konkurentnost u radno intenzivnim sektorima i izbjegle oštre oscilacije troška rada. Treće, valja rasteretiti poslodavce troškova bolovanja i urediti institut stanke za odmor, jer sadašnja rješenja smanjuju fond efektivnih sati rada (Hrvatska je među rijetkim zemljama u kojoj je stanka plaćena). Četvrto, potrebno je brzo prilagoditi režim investicijskih poticaja novim međunarodnim pravilima i otvoriti prostor za kredite i brže grantove koji osiguravaju ulazak kapitala u izvozne projekte.
Ako nastavimo ovisiti o unutarnjoj potrošnji i (sezonalnom) turizmu ostat ćemo ispod 100 posto BDP-a u robnoj razmjeni, dok će se susjedi i dalje penjati prema razinama iznad 140 posto i 200 posto. Ako u idućim godinama uskladimo rast troška rada s produktivnošću, moderniziramo energetiku i poticaje te ubrzamo tehnološku transformaciju tvrtki, tada se jaz može smanjivati i Hrvatska može od zatvorene postati otvorenija ekonomija koja brže raste i bolje plaća ljude koji stvaraju veću dodanu vrijednost. Na nama je odluka hoćemo li i dalje graditi gospodarstvo na sezonskim sobama i konobarskim plaćama ili ćemo se usuditi stvoriti ekonomiju u kojoj izvozimo pamet i proizvode pod znakom Made in Croatia, umjesto da izvozimo radnu snagu.
Ivan Odrčić savjetnik je glavnog ekonomista Hrvatske udruge poslodavaca i Sveučilišni predavač na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu
