Analiza: Kako ubijamo vlastitu konkurentnost prije nego što ju stignemo izgraditi
Rast plaća u Hrvatskoj proteklih godina odvijao se brže od produktivnosti i to je postupno stvorilo ozbiljan problem.
Jedinični trošak rada porastao je za više od 40% u svega nekoliko godina, dok je realna produktivnost rada od 2015. porasla oko 9%, naspram oko 23% u prosjeku zemalja EU10 (Estonija, Latvija, Litva, Češka, Slovačka, Slovenija, Rumunjska, Poljska, Mađarska, Bugarska). U isto vrijeme, bruto operativna dobit po zaposlenom je otprilike 55% ispod europskog prosjeka, što jasno ukazuje na sve manji prostor za ulaganja u modernizaciju, automatizaciju i tehnološki razvoj koji industriji omogućuju pad troška rada i novu konkurentnost.
Sve ovo je jasna poruka koju vidimo već godinama, a to je da industrija gubi snagu. Kada na to pribrojimo rastuće efektivne carine, planirane porezne namete na razini EU (sjeća li se tko da se COVID dugovi tek moraju vratiti?) i snažna poskupljenja energenata, prostor za nova ulaganja se drastično sužava. Pogledajmo zato malo realnosti u oči. Čim trošak rada prijeđe razinu produktivnosti, marginalna dobit nestaje. Tvrtke reagiraju neujednačeno, odgađaju isporuke, smanjuju planirane investicije ili čak zatvaraju pogone.
Dobar primjer je poznati talijanski modni proizvođač koji je desetljećima imao pogon u Osijeku, a početkom 2025. zatvorio ga upravo zbog naglog rasta troškova rada i inflacije. Time je ugašeno oko 260 radnih mjesta, a nestala je i jedna od prepoznatljivih stranih investicija koja je obilježila ulazak međunarodnog kapitala u hrvatsku tekstilnu industriju početkom 2000-ih. Zabrinjavajući je trend nestanka tvornica u tekstilnoj i metaloprerađivačkoj industriji, pogotovo u regijama koje su se nekad temeljile na stranim ulagačima.
Sve to postavlja pred naše gospodarstvo ključno pitanje, a to je želimo li nastaviti podizati trošak rada bez pokrića u produktivnosti i pritom odlučiti zatvoriti još više tvornica, ili ćemo ipak ostaviti prostor u bilančnim izvješćima poduzeća za ulaganja u radna mjesta i visokoobrazovanu radnu snagu? Odgovor na to pitanje određuje je li Hrvatska na putu održive industrijske budućnosti ili će se naći u zamci kratkoročnog pritiska i dugoročne slabosti.
Porezni klin na nesamostalni rad za srednja i viša primanja u Hrvatskoj prelazi 45%, što nas stavlja znatno iznad većine zemalja srednje i istočne Europe. Razlika od nekoliko postotnih bodova u poreznom opterećenju znači tisuće eura manje raspoloživog dohotka godišnje za zaposlenika, ali i značajno viši trošak za poslodavca. Za investitore koji razmatraju otvaranje proizvodnog pogona, takvi troškovi u konačnici određuju hoće li nova radna mjesta nastati u Hrvatskoj ili u nekoj od usporedivih zemalja poput Poljske, Rumunjske ili Bugarske, gdje porezno opterećenje rada ostavlja više prostora za konkurentne plaće i reinvestiranje dobiti.
Upravo zato Hrvatskoj vrijeme sve više curi. Sljedeće tri godine neće biti razdoblje izbornog zastoja pa je sada idealna šansa za sveobuhvatne fiskalne reforme kojima će se rasteretiti rad, a osobito plaće iznad prosjeka. Trenutno porezni klin za ta primanja prelazi 45%, dok u najkonkurentnijim članicama EU iznosi oko 35%. Primjerice, za neto plaću od 2.600 eura u Hrvatskoj potrebno je uplatiti ukupno 2.056 eura poreza i doprinosa, dok u Mađarskoj za istu plaću treba uplatiti 238 eura manje, a u Češkoj 105 eura manje nego kod nas. Razlika od 10 postotnih bodova na godišnjoj bruto plaći od 50.000 eura znači gotovo 5.000 eura manjeg troška rada po zaposleniku, što je prostor koji tvrtke mogu preusmjeriti u veće neto plaće ili ulaganja u produktivnost.
Jedna pragmatična mjera bila bi povećanje praga za višu stopu poreza na dohodak na, primjerice, 80.000 eura godišnje, što bi značajno ublažilo opterećenje na ključnim plaćama i osnažilo raspoloživi dohodak bez dodatnog troška rada za poslodavce. To bi posebno pogodovalo visokoobrazovanim stručnjacima koji stvaraju najveću dodanu vrijednost i koje si Hrvatska ne smije priuštiti izgubiti. Stoga ne govorimo o jednogodišnjem kozmetičkom smanjenju doprinosa već o prijedlogu povećanja praga za višu poreznu stopu, smanjenja osnovice za zdravstvene doprinose, limitiranje troška bolovanja za poslodavce i smanjenja poreznih stopa na razine usporedivih država. Sve to su mjere koje brzo daju učinak i stvaraju bolju klimu za rast i zapošljavanje.
Ovo se oslanja i na višegodišnje preporuke OECD-a da zemlje s niskom stopom zaposlenosti trebaju rasteretiti rad kako bi povećale konkurentnost i stopu zapošljavanja. Trebalo bi, primjerice, ići u smjeru da se kod srednje visokih i viših primanja cilja na smanjenje poreznog klina za otprilike deset postotnih bodova, što bi nas približilo razinama najkonkurentnijih članica EU. Suprotno tome, aktualni trend rasta troška rada nije posljedica samo kontinuiranog povećanja minimalne plaće, već i značajnih povišica u javnom sektoru koje posredno podižu cijenu rada i u privatnom sektoru. Pitanje je da li itko u izvršnoj vlasti sluša preporuke OECD ili će npr. ići na novo podizanje minimalne plaće bez pokrića.
Imamo obrazovane ljude, imamo EU fondove, imamo geostrateške prilike. Ipak, umjesto da gradimo održiv industrijski rast, politika vodi prema zamci povećanog troška bez investicija u produktivnost. Ako želimo zadržati mlade stručnjake, privući ulaganja i izgraditi industriju visoke dodane vrijednosti, moramo smanjiti porezno opterećenje, potaknuti ulaganja te učinkovitije koristiti sredstva EU. Ako mi budemo čekali, konkurencija sigurno neće, a razlika između nas danas i njih sutra sve se više mjeri u generacijama, a ne postocima.
Šokantan je podatak Agencije za znanost i visoko obrazovanje da ove godine niti jedan maturant nije upisao studij kemije i fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Jer dok sve manje mladih bira karijere u inženjerstvu, znanosti i visokoobrazovanim strukama koje nose produktivnost, Hrvatska riskira ostati zemlja u kojoj razvoj nije ograničen resursima, nego ljudima koji ih znaju stvoriti. Jer ako nemamo ljude koji znaju stvoriti vrijednost, tada razvoj prestaje biti pitanje resursa i to je možda naše najveće ograničenje.
Ivan Odrčić savjetnik je glavnog ekonomista Hrvatske udruge poslodavaca i Sveučilišni predavač na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu
