Jeste li čuli za Fandom? Razvijen je u Tokiju i uči Japance kako da žive sretno uz umjetnu inteligenciju
Za razliku od Europe, gdje su osjećaji često vezani uz kontekst, tradiciju, priču – u Tokiju su vezani uz trenutak. Na Zapadu moraš objasniti zašto voliš nešto. U fandomu dovoljno je da osjećaš. Bez opravdanja. To nije emocionalna površnost. To je emocionalna fleksibilnost.
U eri umjetne inteligencije, najvažnija vještina više nije znati tko si nego znati kako biti više njih. U Akihabari, četvrti koja pulsira poput matične ploče Tokija, među idol posterima, manga figuricama i robotima, odjednom mi je postalo jasno: ovdje ljudi ne bježe od stvarnosti nego je proširuju. U svijetu gdje više nitko ne zna gdje točno završava digitalno, a počinje stvarno, Tokio je razvio emocionalni softver za svakodnevni život 21. stoljeća što svijet tek pokušava razumjeti. Ime tog softvera je: fandom.
Emocije na zahtjev
U Japanu, fandom nije samo hobi već paralelna ekonomija osjećaja. Postoje pravila, rituali, hijerarhije. Profesor Haruo Shirane to naziva modelom ‘učitelj-učenik’: učenik prvo imitira, kasnije preuzima. No ono što se ovdje prenosi nije znanje, nego osjećaj.
Privrženost, nostalgija, zaljubljenost su sve emocionalne valute ere društvenih medija. Ne zato što su ti osjećaji manje stvarni, nego zato što što ih je moguće prilagoditi, umnožiti i prenijeti dalje. U vremenu kada emocije prate algoritmi, fandom postaje trening za upravljanje vlastitim emocijama kao što lakoćom podešavamo digitalne alate. I upravo zato fandom nije površan. On je funkcionalan. I sve važniji.
Identitet kao edit, ne kao stvarnost
U jednoj tihoj kavani u Akihabari, trojica muškaraca gledaju livestream koncerta idol pjevačice na mobitelima. Ne razgovaraju. Ne jedu. Samo tiho kimaju glavama. U toj tišini shvaćam da ovdje identitet nije nešto što jesi, nego nešto što postaješ iterativno, iznova.
Fandom, u tom smislu, nije bijeg u iluziju, nego ulazak u proširenu verziju sebe. Kao da svatko od njih koristi taj trenutak da nadogradi vlastiti softver. Nije važno gdje si rođen, što si studirao, kojoj stranci pripadaš važno je što voliš, koga pratiš i koga trenutno “osjećaš”. U svijetu koji više ne nudi stabilne narative, ovakva emocionalna modularnost nije slabost nego prednost.
AI ne traži original već kompatibilnost
Generativna umjetna inteligencija ne prepoznaje “istinu” već obrasce. A fandom već desetljećima funkcionira po toj logici: uzmi postojeće, preradi, stvori verziju koja ima smisla tebi. Odbaci ostalo.
To je vještina koja se prenosi i na karijeru, timski rad, liderstvo. Nije više dovoljno biti “autentičan” nego treba biti operativan. Znati se prebaciti iz jednog stanja u drugo, iz jedne uloge u drugu. Ne zato što si fake nego zato što znaš da svaka verzija nosi drugu funkciju.
U tom smislu, fandom je bio preteča AI mindseta: emocionalni prostor za igru za budućnost u kojoj će personalna stabilnost biti luksuz, a prilagodba temeljna valuta.
Iskrenost, na privremeno
Jedna bivša idol pjevačica izjavila je: “Kad izgubiš status u Japanu, ljudi brzo nađu nekog novog.” Mnogima zvuči okrutno. Ali to je sustav koji ne traži vječnost nego intenzitet. Emocije se ovdje ne opravdavaju kroz povijest, nego kroz iskustvo.
Za razliku od Europe, gdje su osjećaji često vezani uz kontekst, tradiciju, priču – u Tokiju su vezani uz trenutak. Na Zapadu moraš objasniti zašto voliš nešto. U fandomu dovoljno je da osjećaš. Bez opravdanja. To nije emocionalna površnost. To je emocionalna fleksibilnost.
Europa kao sustav otpornosti na promjenu
U Europi, identitet još uvijek nosi težinu. On je kontinuitet, priča, prošlost, povijest, jezik. Biti netko znači imati početak, sredinu i kraj. I sve to mora imati smisao. U Japanu, identitet je više nalik nekoj verziji aplikacije tipa 2.4.1. Naime, danas si jedan. Sutra netko drugi. Ne iz laži nego iz potrebe. Europa se tome još opire. Ponekad iz straha. Ponekad iz ponosa. Najčešće iz navike. Zato fandom ovdje još nije shvaćen kao alat. Više kao simptom. U stvarnosti, on je rješenje.
Što Japan zna, a mi zaboravljamo?
Japan je svoju povijest pretvorio u estetiku. Traumu u žanrove. Emocije u strukture. Nisu zaboravili prošlost, ali su je odlučili kodirati na drukčiji način. I time stvorili prostor za emocionalnu autonomiju.
U Europi se još uvijek smijeh mora opravdati, suza objasniti, obožavanje ironizirati i dovoditi u pitanje. Zato fandom ovdje nema institucionalnu snagu. Nema svoj posebni jezik. Nema dozvolu društva. To znači da gubimo potencijalni alat za emocionalnu otpornost u doba koje ne nudi stabilnost nego samo varijacije.
Fandom nas uči jednu stvar koju škola, posao i društvene norme često zaboravljaju: da možeš biti iskren iako znaš da je sve to privremeno. I da verzija sebe koju si danas odabrao ne mora biti ista kao jučerašnja, ni kao sutrašnja.
U vremenu umjetne inteligencije, to je možda najvažnija ljudska vještina. Ne znati tko si nego znati kako biti. Ponovno. Funkcionalno. Emocionalno istinito, makar i na privremeno. Ili kako kaže pjesma Tokyo Drift: ‘Pitam se znaš li kako žive u Tokiju? Ako si to vidio onda znaš da moraš ići!’
Autor prof.dr.sc. Domagoj Bebić s Fakulteta političkih znanosti
