Tko mrzi Thompsona, a tko Kekina: Zašto danas “ne volim” nosi veću težinu od “volim”?
Prije nego što sljedeći put poželite da neki kulturni fenomen nestane, vrijedi se zapitati: nije li upravo vaš otpor ono što ga održava na životu?
U društvu koje svakodnevno bilježi naše afinitete, od glazbe koju slušamo, filmove koje gledamo, jela koje preferiramo ustvari se rijetko pitamo što o nama otkriva ono što odbacujemo. Još rjeđe analiziramo zašto i kako se javno distanciramo od sadržaja, osoba ili ideja koje ne volimo. A upravo ta negativna distinkcija postaje sve važniji element identitetskog samoodređenja, nešto što drugima puno govori o nama.
Nije isto izjaviti da voliš Taylor Swift ili da mrziš Thompsona. Prvo se tumači kao pitanje ukusa, drugo kao politička, ideološka ili vrijednosna izjava. Na društvenim mrežama ta razlika postaje još izraženija. Kad javno kažeš da nešto ne voliš, ujedno jasno poručuješ kome ili čemu ne pripadaš, ne želiš pripadati i što ne želiš da te identificira. Mržnja više nije samo emocionalni impuls već signal u prvom redu kulturne pripadnosti.
U tom smislu, ovaj tekst nije o drugima, već o nama. O načinu na koji definiramo vlastiti identitet kroz ono od čega se distanciramo. O trenutku u kojem “ne volim” počinje nositi veću težinu od “volim”, i o tome zašto bi nas taj obrat trebao zabrinuti. Jednom mi je kolega iz Barcelone na privremenom radu u Varšavi rekao kako ne stigne popratiti pobjede njegove Barcelone, ali da sa pažnjom poprati poraze Real Madrida koji ga ipak više vesele.
Granice identiteta kroz negaciju
U digitalnom prostoru, ukus više nije privatna stvar, već javna poruka. Kad netko izjavi da ne voli narodnjake, često ne govori o glazbi, već o društvenoj i kulturnoj poziciji koju želi zauzeti. To je način signaliziranja pripadnosti ili, još češće, odbacivanja pripadnosti određenim društvenim skupinama.
Sociolog Pierre Bourdieu još je prije nekoliko desetljeća definirao ukus kao sredstvo klasnog razlikovanja. Danas je taj mehanizam dodatno amplificiran kroz digitalne algoritme koji sadržaj vrednuju kroz angažman, bez obzira na to je li on pozitivan ili negativan. Mržnja prema nekom kulturnom fenomenu često nije usmjerena prema njegovoj estetskoj vrijednosti, već prema simbolici koju on nosi. Thompson, Swift ili Prijović nisu samo izvođači, oni su označitelji čitavih imaginarija: regionalnih, političkih, kulturnih, klasnih, pa i rodnih.
Iz te dinamike proizlazi pojava tzv. anti-fanova – publike koja se ne okuplja oko zajedničke naklonosti, već oko zajedničkog prezira. U toj logici, mržnja više nije destruktivna emocija, već alat za okupljanje, stvaranje identiteta i proizvodnju sadržaja.
Mržnja kao društvena valuta
U digitalnom dobu, gdje svatko postaje vlastita medijska platforma, jasno izraženo nevoljenje dobiva funkcionalnu vrijednost. Ono postaje marker identiteta, jednostavan i brz način da se diferenciraš od “drugih”, da se pozicioniraš unutar određenih kulturnih i ideoloških koordinata.
Mrziti Prijović često znači reći: “Nisam dio mase” Mrziti Swift može značiti: “Nisam mainstream” Mrziti Thompsona: “Nisam nacionalist” Mrziti Kekina: “Nisam ljevičar” Jasno je da se ovdje više ne radi o glazbenim preferencijama, već o svjetonazorskim granicama. Taj oblik izražavanja postaje vrsta kulturnog razgraničenja, svojevrsni estetsko-politički razvod.
Istodobno, mržnja postaje funkcionalna i u algoritamskom smislu, naime sadržaji koji izazivaju najveći otpor često su i oni koji ostvaruju najveći doseg. Viralnost ne poznaje razliku između “lajka” i “dislajka”, a anti-fan zajednice doprinose vidljivosti sadržaja jednako kao i obožavatelji. Tako da su ustvari mrzitelji samo obrnuti fanovi, ali su dio brenda isto kao oni koji brend mrze.
Zabrane kao generatori viralnosti
U klasičnoj logici medijskog sustava, zabrana je bila alat kontrole sadržaja. Danas, u umreženom digitalnom pejzažu, ista ta zabrana može proizvesti suprotan efekt. Kad neka ideja, pjesma ili nastup bude označen nepoželjnim, vrlo često biva dodatno mitologiziran.
Primjeri su brojni: zabranjeni koncerti postaju simboli otpora, napadnuti izvođači preuzimaju ulogu društvenih disidenata, a marginalizirana mišljenja vraćaju se u javni diskurs s dodatnom snagom. Sve to ukazuje na jednu ključnu promjenu: publika više nije pasivni konzument, već aktivni producent značenja. A u takvom okruženju, pokušaj cenzure često djeluje kao poziv na okupljanje.
Paradoksalno, što se više pokušava potisnuti određeni sadržaj, to je veća vjerojatnost da će on postati simbol nečeg većeg. Mržnja više ne eliminira već izrazito mobilizira drugu stranu.
Tolerancija kao mjera slobode
U demokratskom društvu ne možemo svi voljeti iste stvari. Ali možemo učiti kako tolerirati ono što ne volimo. To nije slabost sustava, već njegova najveća snaga. Tolerancija prema onome što nam ne odgovara definira granice slobode, ne samo individualne, već i kolektivne.
Mržnja je jednostavnija. Ona reducira kompleksnost stvarnosti na binarne opozicije: za ili protiv, moje ili tuđe, ispravno ili pogrešno. No stvarni izazov leži u sposobnosti da se prihvati postojanje različitosti bez potrebe za njihovim potiskivanjem. Sloboda nije u tome da svi oko nas dijele naš ukus, već u mogućnosti da koegzistiramo i s onim što ne volimo. Pogotovo što mlađa generacije ne prihvaća stvari binarno i globalne interese.
Zato ovaj tekst nije apel za pomirbu, niti poziv na relativizaciju razlika. On je pokušaj da se prepozna kako negativna identifikacija može biti jednako snažan, i potencijalno opasan, alat kao i pozitivna. Prije nego što sljedeći put poželite da neki kulturni fenomen nestane, vrijedi se zapitati: nije li upravo vaš otpor ono što ga održava na životu?
Autor prof.dr.sc. Domagoj Bebić s Fakulteta političkih znanosti
