Za volanom SP40: Isprobali smo jedan od najekskluzivnijih restomoda na svijetu
Ručno izrađeni SP40 odaje počast Fordovom legendarnom Modelu 40 iz 1934., a za cijenu od oko 560.000 dolara bit će proizveden u samo 40 primjeraka.
Trideset minuta nije dovoljno za pravo testiranje jednog superautomobila. Ozbiljna procjena zahtijeva vrijeme i uključuje vožnju gradom, parkiranje, različite vremenske uvjete te provjeru možete li iz automobila ući i izaći bez ozljeda – osim ako ste vrlo mlada i sitna osoba, a ja to nisam.
Ipak, zadatak je bio jasan.
“SP40 Restomod bit će u Los Angelesu od 18. do 22. svibnja i nuditi testne vožnje nedavno predstavljenog modela SP40 Speedster”, stajalo je u e-mailu. “Odajući počast legendarnom Modelu 40 iz 1934. godine, SP40 je svaki detalj osmislio tako da odražava profinjeni ukus Edsela Forda i njegovo uvjerenje da automobil može biti istovremeno stroj i umjetničko djelo.”
Bez kompromisa
Ne, ne mislimo na tog Edsela. Ne na unuka koji je 1958. godine lansirao nesretni model automobila koji je nosio njegovo ime i postao jedan od najvećih promašaja automobilske industrije. Ovdje je riječ o Henryjevu sinu Edselu Fordu, uspješnom poslovnom čovjeku, dizajneru i filantropu koji je preminuo 1943. godine.
A u nastavku je stajalo:
“Razvijen s naglaskom na laganu konstrukciju, uravnotežene performanse i vrhunsku ručnu izradu, SP40 predstavlja modernu interpretaciju klasičnih automobilskih načela, gdje inženjerstvo podjednako služi ljepoti i vozačkom iskustvu, bez kompromisa.”
Pogledao sam fotografije.
Netko će me zbog ovoga kritizirati, ali prva asocijacija bio mi je Plymouth odnosno Chrysler Prowler. Tu svaka sličnost prestaje.
Prowler je bio igračka od 42.000 dolara, barem po tadašnjim cijenama, neprikladna za stazu, loše ceste, kišu ili snijeg. Ako želite SP40, morate biti spremni izdvojiti oko 560.000 dolara, ovisno o opremi i opcijama.
Bit će proizvedeno samo 40 primjeraka.
Izazov prihvaćen.
Stigao sam na parkiralište Starbucksa u Malibuu gdje su me dočekala dvojica osnivača tvrtke, Argentinci Francisco Orden i Arturo Arrebillaga, prijatelji još od ranog djetinjstva.
“Nismo išli u isti razred, ali poznajemo se od šeste ili sedme godine. Jednostavno smo počeli provoditi vrijeme zajedno”, rekao je Arturo. “Dijelili smo istu strast prema automobilima. Tu je sve počelo.”
Kasnije su uslijedili studij industrijskog inženjerstva i magisterij iz financija, ali nešto je nedostajalo.
“Ponovno smo se povezali kada smo obojica imali 35 godina”, prisjetio se Francisco. “Naravno, viđali smo se povremeno tijekom godina, ali ne često. Jednog dana sreli smo se na roštilju kod prijatelja, počeli razgovarati i rekli: ‘Idemo to napraviti’.”
Naravno, priča je puno duža, ali najvažnija je vožnja, zar ne?
Čisti užitak
Prvo sam sjeo na suvozačko mjesto, što mi je najmanje omiljena pozicija. Domaćin je prebacio u niži stupanj prijenosa i naglo ubrzao, toliko da je razgovor postao nemoguć. Pritom nisam ni bio vezan jer sam odustao od pokušaja da zajedno s dvojicom osnivača namjestim Sparco sigurnosni pojas u četiri točke. U jednom su trenutku čak koristili metar kako bi ga pravilno podesili.
A onda je došao red na mene.
U početku sam imao osjećaj kao da automobil “pleše po cesti”. No ubrzo sam shvatio da je upravo to dio njegova karaktera. Kada se naviknete, možete ga potpuno kontrolirati i u tome neizmjerno uživati.
Isto vrijedi i za upravljač, koji me podsjetio na neke stare Fordove koje sam vozio, s velikim volanima i izravnim osjećajem povezanosti s kotačima. Nisam ni znao da automobil ima servo upravljač dok nisam pitao Artura, koji mi je potvrdio da ga ima.
Krstario sam cestom, naglo mijenjao smjer, snažno kočio uz pomoć Brembo kočnica i prelazio kilometre uz obalu Pacifika. U tom trenutku vožnja je postala čisti užitak. Podsjetila me na onaj uglađeni, gotovo meditativni zvuk motocikla kada vam ne treba glazba, ne želite razgovor ni bilo kakvu distrakciju. Samo vi i cesta.
Presuda?
Impresivno postignuće. Potpuni pogodak.
Hoće li entuzijasti dubokog džepa za njega izdvojiti više od pola milijuna dolara?
“Za sada imamo jednog kupca”, rekao je Arturo.
“Vlasnika Paganija.”
Josh Max, suradnik Forbesa (link na originalan članak)
