Autobiografija Hrvoja Prpića: 9. Bitcoin
Poduzetnik Hrvoje Prpić najpoznatiji kao osnivač tvrtke HG Spot koju je prodao 2007. godine, u siječnju će predstaviti svoju autobiografiju. Forbes Hrvatska ekskluzivno svakog ponedjeljka do predstavljanja knjige 20. siječnja 2026. godine objavljuje jedno od devet izabranih poglavlja.
Opširno sam pisao o pogreškama, iz njih se uči, nakon njih se postaje jači pa ću sad dati još jednu pozitivnu priču. Uz HGspot, najbolji posao mog života bila je investicija u bitcoin. “Bitcoin će do kraja 2021. doći na pedeset tisuća dolara.” To sam prognozirao u jednoj zatvorenoj trading grupi koja se bavi trgovanjem na burzama. Moja je prognoza bila dočekana s nevjericom. Ljudi su i danas zbunjeni oko kriptovaluta. Uglavnom ne poznaju to područje. Neki misle da su previše volatilne, drugi vjeruju kako je riječ o prijevari, treći su odveć entuzijastični. Jedan član grupe – ne znam u koju je od ovih kategorija spadao – poslao mi je poruku u kojoj je iskazao duboku nevjericu prema mom previđanju. “Nema šanse!” napisao je.
“Javi mi se za tri godine”, odgovorio sam mu.
Takve poruke, naravno, uvijek se šalju reda radi i na kraju se zaborave. No, ja sam u bitcoin vjerovao, odnosno, vjera je kriva riječ: moje su analize ukazivale na to da za rast vrijednosti bitcoina postoji još puno slobodnog prostora.
Priča o prvoj kriptovaluti počela je 2010. godine kad je jedan Mađar, Laszlo Hanyecz, na Floridi kupio dvije pizze, plativši ih deset tisuća bitcoina.
Što je bitcoin i zašto je uspio? Pođimo malo u povijest. Nekada davno nije bilo novca. Imao si ovce, susjed je imao povrće, i ako si ti htio deset kila mrkve, a on deset kila mesa, dao si mu jednu ovcu. Onda se pojavio novac. Novac je značajno pokrenuo razvoj i civilizaciju jer je doveo do naglog razvoja trgovine, a time i do razvoja obrtnika i širenja palete proizvoda. To više nisu bili samo hrana ili odjeća. Prije četiri tisuće godine na raznim mjestima u svijetu pojavljuje se rudimentarno bankarstvo koje omogućuje financijske transakcije kakve danas poznajemo. Ja uplatim novac u banci u Zagrebu, pošaljem ga nekome u Rusiju, a on ga tamo podigne u poslovnici svoje banke. S razvojem čekova, a kasnije i kreditnih kartica, više nije bilo potrebno nositi gotovinu (novac) ni u dućane već se novac pretvorio u brojke u nekoj bilježnici.
Vremenom se ta bilježnica digitalizirala. To je danas velika Excel tablica kojoj mogu pristupiti samo ovlašteni službenici. Žele li vlasnici tog novca isplatu ili prebacivanje novca na račun trgovca, moraju se obratiti službeniku/službenici, da im to napravi. Svi vjerujemo banci – pouzdajemo se u to da je baza ispravna i da je pristup bazi pošten.
E sad, probajmo zamisliti tu bazu, ali na način da nema bankarskog službenika. Što vam prvo pada na pamet? Pa naravno, upisati sebi par milijardi dolara na račun! Čak i kad bi baza bila složena tako da ne možete dodati sebi na račun, a da nekom ne oduzmete, oduzeli biste. Možda biste svakome s liste skinuli po dolar, dva ili deset, i poslali ih sebi. Ništa se ljudima neće dogoditi ako im skinemo deset dolara, mislite si, a vi ćete steći pristojnu svotu.
Bitcoin je riješio taj problem. Ne samo taj, nego i još nekoliko njih koji idu s novcem (inflaciju recimo), ali bi bilo suviše komplicirano opisivati na koji je način to izvedeno pa ćemo to ovdje preskočiti.
Bitcoin nema “zlatnog” pologa. Jedini polog je povjerenje. To je prva virtualna valuta, a dokument s detaljnim uputama kako ga napraviti je izdan od strane nepoznate osobe koja se potpisala sa Satoshi Nakamoto. Ta je osoba – ili neki mastermind koji možda stoji iza priče – riješila dva ili tri dotad nerješiva kriptoproblema. Riješio je samoodrživost sustava, otkrio kako čuvati interes za njegovo održanje, napravio je djelotvoran, funkcionalan sistem.
Vlasniku one pizzerije vjerojatno je bilo svejedno ima li bitcoin pokriće ili nema. Bio mu je štos primiti bitcoine za pizzu. U trenutku pisanja ove knjige, iznos za kojega je prodao pizzu za bitcoine je gotovo milijardu dolara. To je najskuplje plaćena pizza na svijetu, ako ih je vlasnik pizzerije sačuvao.
U to je, naime, doba bilo jako teško čuvati bitcoine. Ako bi ti disk crknuo, izgubio bi šifre. Nema back-upa, back-up ti mora biti tvoja lozinka koju možeš zapisati i na papir. Možda trećina ili četvrtina svih bitcoina su izgubljeni, jer ako izgubiš šifru – tvog bitcoina više nema. Možda je taj prvi bitcoin izgubljen, ali nama to više nije ni važno. Vlasniku pizzerije jest…
A onda se pojavio Vitalik Buterin. On je shvatio da se kriptovaluta može napraviti savršenijom pa je doradio bitcoin tehnologiju i napravio Ethereum mrežu. Na tom blockchainu mogu se raditi “pametni ugovori”, pomoću kojih osobe koje nemaju povjerenja jedni u druge ili se ne poznaju, mogu razmijeniti neku vrijednost bez straha da će biti prevareni. Na primjer, ako ja i vi želimo razmijeniti 100 dolara za 80 eura, to je lako napraviti uživo. Ja pružim ruku sa 100 dolara, vi pružite ruku s 80 eura i razmijenimo ih. Ali – što ako se ne nalazimo u istom gradu? Ja vama mogu poslati 100 dolara, no imam li ja povjerenja u vas, jesam li siguran da ćete vi meni poslati 80 eura?
Tu sad dolazimo do pametnih ugovora. Jedan od najjednostavnijih primjera pametnih ugovora upravo su ugovori za razmjenu pa će tako sustav blockchaina zablokirati mojih 100 dolara sve dok ja ne zatražim odblokiranje (odustajanje od transakcije) ili dok vi ne zablokirate svojih 80 eura. Kad su oba uvjeta ispunjena sustav će razmijeniti valute i poslati meni eure, a vama dolare.
To je vrlo jednostavan primjer. Vremenom su razvijeni kompleksniji ugovori koji omogućavaju znatno složenije operacije. Jedna od brzorastućih primjena Ethereum mreže decentralizirani su krediti (DeFi) u kojima se trenutno nalazi čak 100 milijardi dolara. Kroz te ugovore možete u sekundi podići kredit, a možete i svoje Ethere oročiti i dobivati 3-6 posto godišnje kamate. Brzinom kojom raste, mislim da će DeFi vrlo brzo zasjeniti sve banke svijeta i vjerojatno postati prvo i osnovno mjesto za posudbu kredita i očuvanje novca. Naravno, kamate će s vremenom pasti na najniže moguće razine, jer će tržište odraditi svoje.
Kad i zašto se pojavio bitcoin? Lansirao ga je 2008. godine čovjek ili skupina ljudi koji su bili protiv bankara. Bio je to idealist koji je bitcoin zamislio kao alternativno sredstvo plaćanja nasuprot bankarskom tržištu. I to se doista i događa: bitcoin je u Venezueli, koja je imala golemu inflaciju, postao glavno sredstvo plaćanja. Dolar je bio zabranjen, ali im nisu mogli zabraniti bitcoin.
Na ulaganje u BTC gledam kao na štednju u švicarskoj banci. To je novac koji stavite sa strane za najcrnje dane. Ne razmišljate o njemu. To je onih 100 eura koji stoje skriveni u kutu vašeg novčanika, i ne postoje. Služe isključivo najgoroj situaciji, kad netko ne prima kartice, a vi ste već napravili račun i nemate dovoljno gotovine. To je novac koji možete žrtvovati, a može biti i jako važan ako se nešto loše dogodi.
Iz istog razloga sam i ja, 2016. godine, kupio dvoznamenkasti broj bitcoina u vrijeme kad je jedan bitcoin koštao samo tristo dolara. Želio sam staviti određen iznos sa strane za slučaj najcrnjeg scenarija, da moram bježati u Argentinu ili Australiju i da ostanem bez svega osim bitcoina. I bio je to sjajan ulog. Općenito, odličan povrat na investiciju je 20 posto, pristojan 12 posto, prihvatljiv 6-7 posto, a sve ispod toga je mršavo. Moj povrat na ulaganje u bitcoin je trenutno 60 puta. To mogu opisati riječju “izniman”.
Sva do sada objavljena poglavlja iz autobiografije Hrvoja Prpića na Forbesu Hrvatska mogu se pronaći ovdje.
