Pobjegla je iz Irana i postala poduzetnica u Hrvatskoj: Njezin salon ima socijalno osjetljiv cjenik

Samane Fatemeh Reihani je zbog nasilnog muža koji je planirao njeno ubojstvo pobjegla iz Irana sa sinom i kćerima blizankama. Danas ima svoj kozmetički salon i jedina nudi tradicionalnu perzijsku masažu u Zagrebu. San joj je otvoriti veći salon s izlogom koji gleda na ulicu, a unatoč teškom poduzetničkom startu, a možda baš i zato – svoje cijene prilagođava budžetu klijenta

‘Ovo je sad naš dom, tu sam ja – ja”, govori nasmješena Samane dok nas pušta u svoj salon. Nalazi se na prvom katu zgrade u Zagrebu, u apartmanu kojeg dijeli s još jednom kozmetičarkom. ”Oprostite, sad su radovi pa vam ne mogu ponuditi čaj”, govori. Do prije četiri godine nije znala gdje je Hrvatska, kamoli sastaviti rečenicu na hrvatskom jeziku. Dva puta je prolazila tečaj jezika i ima B2 razinu. Sad sama vodi svoj posao. ”Još me malo muče padeži ali trudim se. Pričam s klijentima i uvijek im kažem da slobodno pričaju, tako učim i ja”, govori. Samane, ili Sunči jer Samane znači Sunčica, šiša, boja kosu, pravi frizure, šminka, i čupa obrve koncem kojeg prvo veže sebi oko vrata, a potom uhvati prstima i formira čvor koji joj treba.

”Radim u dva koraka: prvo čupam koncem, a potom ovom pincetom. Stara je preko 30 godina, donijela sam ju sa sobom iz Irana. Uvijek ju imam sa sobom, i kad smo spavali u šumi u BiH, gdje god smo išli, ona ide sa mnom jer znam da moram raditi. A to je moj alat za rad.”, govori i pokazuje pincetu u obliku škarica.

Cijene prilagođene budžetu klijenata

Nudi i perzijsku masažu koju je kao mala naučila od bake. ”To je posebna masaža koja opušta cijelo tijelo i dobra je za krvotok. Na primjer, ovdje često vidim na klijentima popucale kapilare. U Iranu toga gotovo pa i nema zbog načina prehrane i redovitih odlazaka na masažu. On je kao održavanje tijela, važna koliko i liječnik.” objašnjava. Pokazuje nam i kako masira ruke. ”Ako puno radite rukama ili na laptopu, ovo je super masaža. Klijente naučim kako da sami ujutro rade kraću verziju, kao nekakvo održavanje, a onda kod mene dolaze na puni tretman. Zaboravimo da i u rukama imamo mišiće koje treba održavati i na koje treba paziti da nas u starosti ne bole”’ govori dok stručno demonstrira koju točnu dlana treba stisnuti ako vas muči karpalni tunel ili se grče prsti. Cijene formira prema svojim klijentima. Tako će, primjerice, šišanje i firzuru jedna umirovljenica platiti do 8 eura, a može i manje ako ne treba veliki zahvat. ”Nije u redu da im naplaćujem nešto što nemaju, a svatko se želi osjećati dobro i izgledati lijepo. Ne želim derati klijente, gledam koliki budžet imaju”, objašnjava nam svoj poslovni model.

Salon je sama uredila. Tu su dva ogledala i dvije frizerske stolice, puno četki, police s bojom za kosu na kojem su natpisi na farsiju i uljima za masažu, stol za masažu, fotografije, cvijeće i jedna molitva. ”To je molitva za Boga da mi da mira, pomaže u onome u što ne mogu sama i da hrabrosti u onome što mogu.”

Bijeg iz pakla

O Samane se već pisalo, pa je preko spavanja u šumi u Bosni preletjela, kao da je to nešto što svatko iskusi u životu. ”Kad sam bila jako mlada, očev prijatelj je došao na čaj. Ja sam poslužila čaj kroz prozor sa zastorom kojeg imamo u kuhinji i okrenula se da se nastavim igrati s braćom i sestrama, međutim kroz taj prozor me netko uhvatio za ruku. Bio je to moj budući muž i u tom trenu su me roditelji dali u dogovoreni brak. Nisam imala izbora. Bar sam mislila da nemam. Prvih šest mjeseci me držao zatočenu u kući, nisam smjela ni prozor otvoriti. Brzo je postao nasilan. Žalila sam se majci, koju sam smjela vidjeti samo za Novu godinu, a ona mi je rekla da su svi muškarci takvi i da će prestati kad dobijemo djecu. Nije prestalo ni sa sinom, a pogoršalo se kad sam rodila kćeri jer su djevojčice pa su njemu nebitne. Policija ti ne vjeruje ako ne dovedeš četiri muškarca s kojima nisi u rodu kao svjedoke. A on me tuče zatočenu u kući. U Iranu se teško razvesti, ali moj sin Yazdan, koji je tad imao 15, našao je na internetu da se mogu rastati ako se odreknem miraza što sam i napravila. Saznala sam da je htio udati tad naše osmogodišnje blizanke pa sam uvijek spriječavala dogovore.”, opisuje svoju mučnu prošlost Samane dok pokušava suspregnuti suze.

Na kraju ju je udario automobilom da bude u bolnici dovoljno dugo da on može udati kćeri. Nije mu to uspjelo, Samane je već drugi dan bila vani. Plan za bijeg iz Irana je nastao kad je shvatila da nema potporu svoje obitelji koja bi mužu rekla gdje se skriva, a njen sin je vidio da ju muž planira zaliti kiselinom. ”U policiji su mi rekli da mi mogu pomoći tek kad me zalije. Plan je bio otići u Švedsku gdje je na sličan način pobjegla jedna moja prijateljica iz djetinjstva. Yazdan je na internetu našao da nam ne treba viza za Srbiju i kupio je karte. Prvi put u životu. Navečer smo se ukrcali na avion, a kad smo sletjeli u Srbiju, već je bilo lakše. Nakon devet mjeseci u Centru za azil Tutin krenuli smo pješke u Hrvatsku. Tad je plan još uvijek bila Švedska. No taman prije Korenice sam se onesvijestila i povrijedila kuk. Na kraju su nas dovezli u Zagreb, u hotel Porin. Djeca su se zaljubila u Hrvatsku. I tu smo i ostali.”, govori.

Sloboda kao nikad do sad

Poduzetna Samane je već u prihvatilištu hotel Porin počela drugima uređivati kosu i obrve. ”Naravno besplatno jer tamo nitko nema novaca, ali su djelatnici vidjeli da znam raditi. I tu se rodila ideja o vlastitom salonu. Imala sam ga i u Iranu, znate. Doduše, ne ovako lijep i ne ovako slobodan”, govori. Kad priča o tom što sad ima, Samanino lice se ozari. U Iranu je svoj salon imala u podrumu obiteljske kuće, da ju muž može nadgledati. Morala mu je davati većinu zarađenog novca. ”Žena je tamo vlasništvo muža, znate. Prijateljica je izgradila kuću svojim radom i novcem, ali je muž na vlasničkom listu. Ona zapravo nema ništa.” Kad je skinula maramu, ostavila je iza sebe i Islam. U Hrvatskoj je prvi put vidjela more.”Prvo me bilo sram jer su svi u kupaćim kostimima, polugoli. Onda sam shvatila da je to normalno i da nije normalno da ja ne poznajem tu razinu slobode. Nas 15-ak je skupa ušlo, bili smo kao djeca. Tad sam osjetila što je to sloboda.”, objašnjava.

Teški početci

Taj osjećaj slobode se nastavio kad je otvorila Salon ljepote Samane. Ali to nije bilo lako za samohranu majku troje djece koja tek uči jezik. ”U Iranu si šegrt godinama i onda pola godine radiš s frizerkom i dobiješ diplomu, pa pola godine s kozmetičarkom. I u jednom salonu se radi sve: od frizure do depilacije. U Hrvatskoj se te moje diplome ne priznaju, morala bih završiti petogodišnju školu. Ali nemam vremena za školovanje, moram raditi jer sama prehranjujem troje djece. Yazdan je istražio, kako bolje govori hrvatski jezik, i našao da mogu otvoriti j.d.o.o. Našli smo ovaj prostor i krenuli smo. Bila sam tu svaki dan, cijeli dan, makar nisam imala klijente. Znala sam doći doma i praviti se da je sve u redu, ali djeca bi vidjela da sam tužna. I onda su krenuli kapati prvi klijenti. Kad sam taj dan došla doma, Yazdan je rekao ”Ne brini se mama, jedan je više od nula, krenulo je”. I stvarno je.” On joj je pomogao da se izbori sa birokratskom šumom, hodao je od šaltera do šaltera. Još uvijek joj pomaže s papirima i porezom, ali samane se nada uskoro sve sama voditi jer ga ne želi opterećivati dok studira. Yazdan će uskoro postati medicinski tehničar. ”Gradimo svoj život, pokušavam svoju djecu rasteretiti što više mogu, želim da imaju djetinjstvo, barem malo.” Vlastiti posao sa sobom donosi i brige poput plaćanja doprinosa i poreza. ”U Iranu su davanja državi manja i plati se za cijelu godinu. Ovdje dajem više iz mjeseca u mjesec, ali ne žalim se. Ako želim ovdje živjeti i raditi, moram poštovati ta pravila.”

Odnos prema klijentima održava posao

Ima nešto stalnih klijenata, već je šminkala mladenke, svakome se trudi prilagoditi i pristupiti kako mu odgovara.”Ovo nije samo kozmetički salon, ovdje klijenti dolaze i na razgovor. Pričaju mi o svom životu, i kad je teško i žale se, ja ih pokušam oraspoložiti. Ako baš nikako ne ide, ispričam im kako je u Iranu i koliko slobode izbora imaju ovdje. Nekidan me jedna klijentica zvala par sati nakon tretmana da mi se zahvali jer sam joj pomogla staviti njene probleme u perpektivu. Takvi prijateljski odnosi su ključ posla, morate poznavati svoje klijente i ne nuditi im samo uslugu koju plaćaju, nego i dobar osjećaj s kojim odu od vas. Mislim da to dajem”, govori. I zaista, kad stavite probleme u Samaninu perspektivu, stvari izgledaju ljepše. ”Nekoć nisam vidjela nebo i sunce mjesecima, sad ih gledam svaki dan. Nekoć ne bih osjetila kišu na obrazima, tu je osjetim. Prije sam se bojala sama ići u šumu, zbog svega što smo prošli na putu do Hrvatske, sad gledam u šumu kroz prozor našeg stana i istražujem staze u podnožju Medvednice. Nekoć sam nosila pokrivala za glavu, sad hodam slobodna, bez podsjetnika na patnju koju sam proživljavala. Kad se svega toga sjetim, ni veći porez nije toliki problem”, govori kroz smijeh. A klijentima uvijek govori: ”Morate biti mirni. Svi žurimo posvuda, to nije dobro. To priziva bolesti, a nije vrijedno izgubiti zdravlje ili život zbog žurbe. Sve će biti dobro”.

Samane ima velike planove. ”Bilo bi lakše da imam salon s izlogom na cesi, da ljudi vide i dolaze. Ovako, kako sam malo odmaknuta, više ljudi po čuvenju dolaze do mene. Plan je još u povojima, ali pokušat ću ga ostvariti. Pa da Salon ljepote Samane bude mjesto gdje svi dolaze ostaviti svoje brige!”