Energija kao valuta slobode: Kako Europa može postati neovisna

Ljudi Forbes Hrvatska 29. ruj 2025. 09:25
featured image

29. ruj 2025. 09:25

Europa se ponovno našla na raskrižju – između geopolitičke ovisnosti i prilike za istinsku neovisnost. Dok energetska kriza i klimatske promjene preoblikuju globalni poredak, pitanje opskrbe energijom više nije samo tehničko ni ekonomsko, nego političko i egzistencijalno. U tom kontekstu izlazi knjiga Julija Domca, ravnatelja REGEA-e i savjetnika predsjednika Republike Hrvatske za energiju i klimu “Europska energetska neovisnost kroz ulaganja u obnovljive izvore energije: Temelj slobode”, koja snažno poručuje: bez vlastitih obnovljivih izvora nema suverenosti, nema sigurnosti i nema budućnosti.

Autor otvara debatu o tome može li Europa – i Hrvatska unutar nje – u iduća dva desetljeća postati energetski slobodna ili će ostati u sjeni novih ovisnosti, ovaj put možda sofisticiranijih, ali jednako riskantnih. Knjiga ne govori samo o brojkama i tehnologiji, nego o slobodi odlučivanja, otpornosti zajednica i redefiniranju pojma moći u 21. stoljeću. Njezina središnja teza je jasna: energija je valuta suvereniteta. A ulaganja u sunce, vjetar, vodu i pametne mreže predstavljaju ne samo ekonomske prilike, nego i temelje političke stabilnosti i dugoročne sigurnosti.

Vaša nova knjiga nosi snažan naslov – “Europska energetska neovisnost kroz ulaganja u obnovljive izvore energije: Temelj slobode”. Koja je glavna poruka koju želite prenijeti europskim i hrvatskim čitateljima?

Glavna poruka knjige je da energetska neovisnost nije samo pitanje ekonomije ili tehnologije, nego i slobode, sigurnosti i političkog suvereniteta. Bez energetske neovisnosti nema ni stvarne suverenosti. Danas Europa uvozi gotovo 60% ukupne energije, a Hrvatska oko 50% – što nas čini ranjivima na svaku geopolitičku ili tržišnu krizu. Poruka čitateljima je da rješenje nije u zamjeni jednog vanjskog dobavljača drugim, nego u ubrzanim ulaganjima u obnovljive izvore, modernizaciju mreže i uključivanje građana i regija u energetsku tranziciju.

Knjiga izlazi u trenutku kada energetska sigurnost postaje pitanje ne samo ekonomije, već i geopolitike. Kako povezujete obnovljive izvore s pojmom slobode i suvereniteta?

Svaka energetska ovisnost nosi geopolitičke posljedice i ograničava slobodu odlučivanja. Vidjeli smo to na primjeru ruskog plina, a danas svjedočimo pokušaju da se ta ovisnost zamijeni američkim LNG-om. Politički dogovor vrijedan oko 750 milijardi eura do 2028. u svojoj biti znači samo promjenu jednog vanjskog dobavljača drugim. To nije rješenje koje Europi donosi sigurnost, nego novi oblik ranjivosti. Budući da Europska unija, a ni Hrvatska nemaju dovoljno vlastitih izvora plina, nafte, ali ni nuklearnog goriva, prava sloboda dolazi samo iz ulaganja u vlastite obnovljive izvore, u pametne mreže i u osnaživanje građana i regija da sami proizvode i upravljaju energijom. Tek kada energiju crpimo iz sunca, vjetra i vode unutar vlastitih granica, možemo govoriti o istinskom suverenitetu i otpornosti Europe. U jednom času smo upali u kobnu zabludu i povjerovali da se sloboda može kupiti novcem, odnosno da ako zaradimo dovoljno od turizma, kulture ili luksuznih prehrambenih proizvoda ne moramo brinuti o opskrbi energijom ili o vlastitoj obrani.

Kako Europski zeleni plan redefinira pojam energetske neovisnosti u Europi?

Europski zeleni plan jasno povezuje klimatske ciljeve s pitanjem sigurnosti opskrbe. U jednom trenutku je Zeleni plan možda naivno pretpostavio da ćemo svi jednako raditi za zaštitu klime i opće dobro, ali već Fit for 55 i REPowerEU predviđaju da do 2030. najmanje 45% ukupne energije dolazi iz obnovljivih izvora, a u proizvodnji električne energije taj udio treba biti znatno viši – više od 60%. Da bi to bilo ostvareno, potrebna su ulaganja u iznosu većem od 500 milijardi eura godišnje na razini EU. To nisu troškovi, nego ulaganja u vlastitu snagu i otpornost.

Lideri u regiji

Gdje je Hrvatska na toj karti – jesmo li promatrači, sljedbenici ili možemo biti lider u regiji?

Hrvatska ima sve preduvjete da bude lider: više od 2.500 sunčanih sati godišnje na obali, značajan hidro potencijal i povoljne lokacije za vjetroelektrane. Danas iz obnovljivih izvora dolazi oko 30% naše energije, a uz pametna ulaganja i stabilan regulatorni okvir taj udio se može podići na preko 50% već do 2030. godine. Zasada smo samo promatrači, da bismo bili lider, potrebno je ukloniti administrativne prepreke i depolitizirati energetski sektor. U području obnovljivih izvora energije zadnjih sedam godina vrlo malo napredujemo i zasada propuštamo veliku priliku.

U knjizi naglašavate ulogu ulaganja u obnovljive izvore. Koje sektore u Hrvatskoj vidite kao najatraktivnije za zelena ulaganja u idućih deset godina?

Najveći potencijal vidimo u solarnim elektranama – Hrvatska trenutno koristi manje od 2% svog solarnog potencijala. Potom u vjetroelektranama, gdje je već instalirano oko 1.000 MW, a kapacitet bi se mogao utrostručiti. Hidroelektrane čine osnovu sustava, ali treba modernizirati postojeće, a uz to treba i napraviti barem još dvije reverzibilne hidroelektrane. Uz to, veliki prostor postoji u energetskoj obnovi zgrada, digitalizaciji mreže i razvoju baterijskih sustava.

Kako se domaće tvrtke mogu pripremiti da budu dio europskog lanca vrijednosti u tranziciji prema čistoj energiji?

Domaće tvrtke mogu zauzeti značajno mjesto u europskoj energetskoj tranziciji ako se fokusiraju na inovacije, pametne mreže, baterijske sustave, digitalna rješenja i specijalizirane komponente za obnovljive izvore. Ključno je ulagati u istraživanje i razvoj, povezivati se s europskim partnerima i koristiti dostupne EU fondove za jačanje kapaciteta. Time se mogu pozicionirati kao konkurentni dobavljači i izvoznici tehnologija i usluga koje su nužne za dekarbonizaciju i modernizaciju energetskog sustava. Izvrstan primjer je Končar, najveća domaća elektroindustrijska grupa, koja već danas ostvaruje više od 90% prihoda kroz izvoz te bilježi rast od preko 25% na godišnjoj razini. Uz proizvodnju transformatora i opreme za mrežu, Končar razvija i projekte vjetroelektrana i solarnih elektrana snage preko 100 MW, te širi suradnju s europskim i globalnim partnerima poput Siemensa. To jasno pokazuje da hrvatske tvrtke, kada se strateški orijentiraju na izvoz i inovacije, mogu postati relevantni igrači u europskom lancu vrijednosti čiste energije. Uvijek naglašavam važnost razvoja industrije i da treba brojati šlepere izvezene robe, a ne broj noćenja i turističke dolaske.

Važnost otpornosti

Kriza opskrbe energijom u Europi pokazala je koliko je važno imati vlastite izvore. Kako Hrvatska može strateški povećati svoju otpornost?

Otpornost se gradi na tri stupa: diverzifikacija izvora (LNG terminal na Krku i interkonekcije prema Sloveniji, Mađarskoj i BiH), ubrzana izgradnja vlastitih OIE te utjecanje na potrošnju – npr. masovna obnova zgrada radi smanjenja potrošnje, elektrifikacija prometa i sl. Otpornost treba graditi i financijski jakim HEP-om i vraćanjem INE. Te dvije tvrtke treba onda objediniti u velikog energetskog igrača koji će onda investirati posvuda. U BiH kupujući razne kantonalne elektroprivrede, ali i širom EU. Posvuda gdje se to isplati. Otpornost ovisi i o električnoj mreži. Tu treba jako ulagati, vezu sjevera i juga ojačati, ali zašto ne i napraviti još jednu petlju 400kV dalekovoda kroz južni dio Bosne i Hercegovine? To će dobro doći jer će omogućiti razvoj investicija u sunčane i vjetroelektrane. Područja tamo su vrlo izdašna po potencijalu Sunca i vjetra, ali se to ne može iskoristiti bez nove električne mreže. Ta su područja u onom tzv. mekom trbuhu Hrvatske. Ono što još imamo hrvatskog plina trebamo istražiti i koristiti. Plin treba ga koristiti u energetskoj tranziciji, ali ne glupo kao do sada za pojedinačno grijanje stanova. Njemu je mjesto u kogeneraciji. To onda daje stabilnost elektroenergetskom sustavu i toplinu za grijanje gradova. Toplinarstvo je način kako treba grijati gradove i to treba sustavno ugraditi u prostorno planiranje.


Je li europska energetska neovisnost dostižna bez ubrzanog razvoja obnovljivih izvora ili je to jedini realan put?

Europska energetska neovisnost nije dostižna bez ubrzanog razvoja obnovljivih izvora energije – to je ujedno i jedini realan put. Sve druge opcije – od nastavka oslanjanja na fosilna goriva do povećanog uvoza ukapljenog plina – kratkoročno mogu pružiti određenu sigurnost opskrbe, ali dugoročno nas ostavljaju ranjivima na političke pritiske, cjenovne šokove i geopolitičke ucjene. Obnovljivi izvori nisu samo alternativa, nego temelj nove energetske paradigme u kojoj Europa kontrolira vlastite resurse: sunce, vjetar, vodu, biomasu i geotermalnu energiju. Njihovim ubrzanim razvojem Europa gradi energetski suverenizam, smanjuje emisije i istovremeno potiče industrijski razvoj, nova radna mjesta i lokalnu konkurentnost.

Investicijski projekti REGA-e

REGEA već godinama potiče projekte energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora. Koji su najznačajniji projekti koji pokazuju smjer kojim bismo trebali ići?

U proteklih 15 godina, REGEA je potaknula ili vodila investicije od gotovo milijardu eura i danas nema napredne tehnologije koju ne možemo pokazati na našim projektima. Uz tehnologije, tu su i napredni koncepti – naši projekti su i prva hrvatska općinska toplana na biomasu u Pokupskom, prve kotlovnice u školama Duge Rese, Karlovca i Ogulina koji griju lokalni toplinski poduzetnici, ali i prva NZEB zgrada kulturne baštine, obnovljeni i revitalizirani dvorac Bračak kraj Zaboka. Pokretali smo energetsku obnovu škola prije svih, obnavljali javnu rasvjetu kroz energetske uštede, ali i povezivali projekte više gradova i općina. Inovativni načini financiranja kao što su ESCO, JPP-u, Design-and-Build, PPA, energetske zajednice i sl. postali su tijekom godina zaštitni znak REGEA-e. REGEA je s vremenom postala najbolji dokaz da se i u javnom sektoru u Hrvatskoj može raditi ambiciozno. Ponosim se da smo s vremenom nametnuli nove standarde i u gradnji, dogradnji i obnovi javnih zgrada – svi novi objekti u Gradu Zagrebu danas su iznimno energetski učinkoviti, redovito koriste obnovljive izvore energije i vrlo su otporni na klimatske promjene.

Kao savjetnik predsjednika RH za energetiku, kako usklađujete nacionalne interese s europskim obvezama i dugoročnim klimatskim ciljevima?

Nacionalni interesi i europske obveze nisu u sukobu. Upravo suprotno – korištenjem europskih fondova i ciljeva možemo jačati vlastitu sigurnost, industriju i životni standard. Primjerice, Hrvatska iz Modernizacijskog fonda do 2030. može povući više od milijardu eura – to su sredstva koja direktno pomažu ostvariti i nacionalne i europske ciljeve.

Zelena tranzicija često se percipira kao trošak. Kako javnosti približiti ideju da su ulaganja u energetsku učinkovitost i obnovljive izvore zapravo investicija u sigurnost i bolju kvalitetu života?

To su ulaganja koja se višestruko vraćaju. Svaki euro uložen u energetsku obnovu zgrada donosi dva do tri eura ušteda kroz niže račune i nova radna mjesta. Ulaganja u solarne elektrane smanjuju račune građana i povećavaju otpornost obitelji i poduzeća na krize. Umjesto troška, to su ulaganja u sigurnost, zdravlje i budućnost. Ključ je u komunikaciji – vjerodostojnoj i dobro osmišljenoj. Problem je da je povjerenje naših građana u institucije jako poljuljano pa ovoj temi treba posvetiti veliku pažnju i kroz obrazovni sustav, od djece u osnovnim školama do studenata svih usmjerenja. Energija nije samo nešto što dolazi iz utičnice, ona je tema koja utječe na život svih nas.

Edukacija građana

Koliko je važna uključenost građana u procese energetske tranzicije?

Građani su ključni – jer energetska tranzicija neće uspjeti bez njihove aktivne uloge. Kroz energetske zadruge, projekte samoopskrbe i uključivanje u donošenje odluka oni postaju proizvođači, a ne samo potrošači energije. Edukacija i transparentnost stvaraju povjerenje, a povjerenje je preduvjet za uspješnu tranziciju.

Ako bi se glavne teze Vaše knjige uspješno provele, kako bi izgledala Hrvatska 2050. godine?

Hrvatska 2050. bila bi zemlja s gotovo potpunom energetskom samodostatnošću, dakle bila bi – energetski slobodna. Gotovo sva električna energija dolazila bi iz sunca, vjetra i hidroelektrana, zgrade bi bile energetski učinkovite i digitalno upravljane, a promet uglavnom elektrificiran. Obiteljske kuće, zgrade, škole… bile bi istovremeno i proizvođači i potrošači energije. Energetska struktura bila bi obnovljena, pametna i digitalizirana s baterijama i skladištima energije koji osiguravaju stabilnost sustava. Naša industrija sudjelovala bi u europskom tehnološkom razvoju  stvarajući radna mjesta i izvoznu konkurentnost. Za građane to bi značilo čišći zrak, zdravije okoliše i manji trošak energije, a za državu potpunu neovisnost od geopolitičkih ucjena. Hrvatska bi bila primjer europske uspješnice – zemlja koja je spojila prirodne resurse, inovacije i političku hrabrost kako bi osigurala energetski suverenizam i visoku kvalitetu života.

A ako propustimo ovu povijesnu priliku – što riskiramo?

Riskiramo ostati trajno ovisni o uvozu, s visokim cijenama energije i gubitkom konkurentnosti gospodarstva. Riskiramo da mladi i inovativni ljudi odu drugdje, a da Hrvatska postane energetska i gospodarska periferija Europe. Najveći rizik je gubitak slobode i suvereniteta u svijetu koji je sve nesigurniji.

Postani dio Forbes zajednice

Najrelevantniji sadržaj iz svijeta biznisa - izravno na vaš e-mail.