Analiza: Rast ekonomskih sloboda povećava bogatstvo
Hrvatska se na ljestvici ekonomskih sloboda nalazi na 56. mjestu od 165 ocijenjenih država. Napreduje, no ne dovoljno brzo. Države koje imaju veće ekonomske slobode u pravilu su bogatije, jer poduzetnici brže investiraju, inovacije se brže šire, a kapital je spremniji ući u rizičnije projekte s većom dodanom vrijednošću.
Zemlje koje štite vlasništvo, održavaju jasna pravila igre i drže niske barijere ulasku na tržište u pravilu su i bogatije. To se na jednostavan način vidi na grafu koji povezuje indeks ekonomskih sloboda s BDP-om per capita izraženim u paritetu kupovne moći. Točka koja predstavlja Hrvatsku stoji u donjoj polovici raspona, dok su zemlje s višim stupnjem sloboda i uređenijim institucijama znatno više (sve zemlje EU su uključene, izuzev Luksemburga i Irske, a pridodane su i neke zemlje našeg okruženja).
Veza između sloboda i bogatstva je jasna, oko 60 posto razlika u dohotku među državama može se objasniti razinom ekonomskih sloboda. Nije to potpuna slika, ali je dovoljno snažna da zaslužuje ozbiljnu raspravu. Prema „Economic Freedom of the World 2024“, Hrvatska je 56. od 165 zemalja s ukupnim indeksom 7,07, tik uz Sloveniju (54.) i Mađarsku (55.), dok su Češka (22.), Slovačka (45.), Rumunjska (43.) i Bugarska (52.) ispred nas, što pokazuje da smo i dalje u sredini europskog razreda.
Plaće rasle puno brže od produktivnosti rada
Kada govorimo o ekonomskim slobodama, mjeri se snaga zaštite vlasničkih prava, učinkovitost sudova i provedba ugovora. Mjeri se razina poreznog opterećenja i administrativnog tereta te otvorenost trgovini i tržištu kapitala. Mjeri se fleksibilnost rada i predvidljivost regulatornog okvira. Ako je većina tih sastavnica dobra, poduzetnici brže investiraju, inovacije se brže šire, a kapital je spremniji ući u rizičnije projekte s većom dodanom vrijednošću, što na kraju rezultira većim dohocima i otpornijem gospodarstvu.
U Hrvatskoj su, primjerice, plaće posljednjih godina rasle daleko brže od produktivnosti rada. Minimalna plaća porasla je gotovo tri puta brže od prosjeka EU (+92% nasuprot +32% u EU), dok je produktivnost po satu rada rasla čak dvostruko sporije nego u usporedivim zemljama poput Poljske. Takva neravnoteža guši izvoznike i pokazuje kako formalne slobode nisu dovoljne ako se stalno interveniralo u tržišne mehanizme.
Hrvatska se u takvim usporedbama često nađe između dvaju svjetova jer s jedne strane imamo koristi od članstva u Europskoj uniji, jedinstvenog tržišta i fondova, a s druge strane nosimo naslijeđe sporih procedura, složenih parafiskalnih opterećenja i institucionalnih slabosti. Podaci Svjetske banke govore da je BDP per capita (PPP) u Hrvatskoj 41.956 međunarodnih dolara (jedinica kupovne moći koja omogućuje usporedbu stvarne vrijednosti dohotka između zemalja), otprilike 22 posto ispod prosjeka EU, što jasno pokazuje koliki prostor za približavanje vrhu još imamo.
Kako djeluju regulatorne prepreke?
To ne znači da ne napredujemo. To znači da napredujemo sporije nego što bismo mogli ako bismo smanjili prepreke koje ne stvaraju vrijednost. Zemlje slične veličine i geografske pozicije uspjele su napraviti iskorak jer su kombinirale konkurentne porezne sustave, dobru zaštitu vlasništva i administraciju koja pomaže, a ne odgađa.
Na grafu vidimo da su najviši dohoci po stanovniku povezani s višom razinom ekonomskih sloboda. Skandinavske i baltičke zemlje, suprotno uvriježenom mišljenju da su prožete socijalističkim razmišljanjima, stoje visoko i po slobodama i po dohotku. Na drugom kraju su ekonomije s nižom zaštitom vlasništva i gušćom regulacijom te nižim dohotkom. Hrvatska je između. To znači da postoji prostor za približavanje gornjoj skupini bez izmišljanja tople vode.
Procjene za EU pokazuju da regulatorne prepreke djeluju kao da na robu plaćamo carinu od 45 posto, a na usluge čak 110 posto. Hrvatska, k tome, još dodatno administrativno regulira cijene hrane, energije i roba i usluga u zdravstvenom sustavu (lijekovi, dijagnostika na trošak HZZO-a, medicinski pripravci i proizvodi…). Time se ograničava dinamika tržišta i smanjuje prostor za inovacije. Potrebna je dosljedna provedba pravila, jasnije i stabilnije porezne politike i regulatorni okvir koji potiče ulaganja u tehnologiju, industriju i izvoz.
Što treba mijenjati?
Važno je naglasiti da korelacija ne znači automatski uzročnost. Bogatije zemlje često traže višu razinu sloboda jer rastom se povećava i zahtjev za boljim institucijama. Istodobno, reforme koje povećavaju slobode mogu pokrenuti investicijski ciklus i podići produktivnost, pa zatim i dohodak. U praksi dvije se pojave hrane jedna drugom. Zbog toga je pitanje redoslijeda manje važno od pitanja dosljednosti. Ako želimo trajno veće plaće i jaču srednju klasu, moramo istodobno povećavati i kvalitetu institucija i otvorenost tržišta te smanjivati terete koji ne stvaraju vrijednost.
Za Hrvatsku bi brži pomak prema vrhu značilo brže rješavanje sudskih sporova i veću pravnu sigurnost u investicijama. Značilo bi manje i jednostavnije parafiskalne namete, kao i predvidljive porezne politike koje ne mijenjaju pravila svake godine. Značilo bi fleksibilnije tržište rada uz zaštitu ključnih prava zaposlenih, ali bez mehanizama koji de facto obeshrabruju zapošljavanje. Značilo bi brže i transparentnije upravljanje javnim projektima, kako domaćim, tako i onima financiranim iz europskih fondova.
Ono što je posebno važno za male i otvorene ekonomije jest da se koristi efekt povjerenja. Investitoru je bitno da sutra vrijede ista pravila kao danas i da ugovor vrijedi onako kako je potpisan. Poduzetniku je bitno da prijava, dozvola i inspekcija traju onoliko koliko piše. Radniku je bitno da se znanje i trud isplate kroz veće plaće, a to se događa brže u ekonomijama gdje su inovacije i poduzetništvo manje sputani. Odatle i veza između sloboda i dohotka. Manje trenja znači više ulaganja i više rasta.
Pravni okvir za investicije, smanjenje troškova, brža administracija
Hrvatska ima šansu iskoristiti sljedećih nekoliko godina bez velikih političkih ciklusa za pomak koji se u grafu vidi već nakon kratkog razdoblja. Ne treba biti savršen da bi se rezultat vidio, već su dovoljne tri stvari. Prvo, stabilan i jasan pravni okvir za investicije. Drugo, smanjenje troškova koji ne podižu produktivnost. Treće, administracija koja mjeri učinke i odgovara na vrijeme. Kombinacija ta tri elementa povećava indeks ekonomskih sloboda i vremenom podiže BDP per capita. Upravo to pokazuje i snaga korelacije na grafu.
Zato nije slučajno da zemlje koje su deregulirale tržišta i depolitizirale određivanje minimalne plaće, poput Slovenije ili Rumunjske, postižu i brži rast produktivnosti te veće ekonomske slobode, što ih izravno čini bogatijima. Pouka je zapravo jednostavna. Više slobode, veća sigurnost vlasništva i manji administrativni rizik je ekonomska formula koja se u prosjeku isplati. Ako želimo da Hrvatska bude u društvu zemalja s većim plaćama i većim standardom, tada je povećanje ekonomskih sloboda najmanje skupi i najviše izgledni put prema toj ambiciji.
Ivan Odrčić, savjetnik glavnog ekonomista Hrvatske udruge poslodavaca i Sveučilišni predavač na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu
