Homo Mobilis: Zašto ljudi više ne utišavaju telefone u kafićima
Pametni telefoni nisu samo promijenili komunikaciju – promijenili su način na koji doživljavamo prostor, prisutnost i druge ljude.
Sjednete u kafić, naručite kavu, otvorite laptop ili jednostavno gledate u daljinu i pustite da vam misli lutaju. Imate tridesetak sekundi mira, a onda sve počne.
Čovjek za susjednim stolom bez oklijevanja uključi videopoziv. Govori glasnije nego što bi govorio u razgovoru licem u lice. Gleda ravno u ekran, potpuno uronjen u neki drugi, nevidljivi prostor koji je donio sa sobom. Nema slušalica, nema znakova nelagode i nema ni trunka svijesti da se nalazi u prostoriji s još dvadesetak ljudi.
Za drugim stolom tinejdžer skrola TikTok s uključenim zvučnikom. Reklama, ples, nečija svađa i smijeh izlaze iz telefona na maksimalnoj glasnoći dok on ravnodušno pije čaj. Nije posrijedi neodgoj. Posrijedi je nešto mnogo zanimljivije: fundamentalna promjena u tome što suvremeni čovjek smatra svojim prostorom, čak i kada sjedi za tuđim stolom.
Ono što izvana izgleda kao bezobrazluk ili medijska nepismenost sociološki je mnogo zanimljivija pojava. U 21. stoljeću svjedočimo obliku naglašene individualnosti u javnom prostoru, ali ne nužno zato što su ljudi postali karakterno sebičniji, nego zato što digitalni mediji sustavno reorganiziraju pažnju oko vlastitog komunikacijskog toka. Ono što doživljavamo kao sebičnost često je, u stvarnosti, medijski inducirana neosjetljivost na prisutnost drugih.
Komunikacijska kapsula
Marshall McLuhan je još šezdesetih godina formulirao tezu koja se ovdje nameće sama od sebe: medij je poruka. Pojednostavljeno, nije presudno što netko govori na telefon, nego što telefon kao forma radi čovjeku, njegovu ponašanju, ritmu i osjećaju prostora. Pametni telefon nije neutralan alat koji koristite pa odložite. To je uređaj koji od korisnika oblikuje stalno umreženo biće, biće čija prisutnost u mreži postaje novi identitet. Na videopozivu ne šaljete samo informaciju, nego šaljete sebe: glas, lice, raspoloženje, lokaciju i spontanost. U prostor ulazi cijela mikrodrama svakodnevice, bez stvarne obaveze prema fizičkom okruženju u kojem se tijelo nalazi. Medij je, u tom smislu, pretvorio korisnika u sadržaj.
Erving Goffman opisivao je tih, podrazumijevan kodeks urbanog suživota koji je nazvao građanskom nenametljivošću. Riječ je o nepisanom pravilu prema kojem u javnom prostoru prihvaćamo da drugi postoje, ali ih ne opterećujemo svojom prisutnošću više nego što je nužno. Ne zagledavamo se, ne ulazimo u tuđi prostor i ne pretvaramo vlastitu intimu u javni spektakl. Prostori poput tramvaja, kafića ili čekaonica funkcionirali su na pretpostavci zajedničke norme: ulazite u dijeljeni prostor i prilagođavate mu se, spuštate glas, utišavate emocije i regulirate ponašanje.
Pametni telefon taj dogovor nije poništio iz zlobe, nego iz logike samog medija. Kafić, tramvaj ili čekaonica više nisu mjesta u koja ulazite i kojima se prilagođavate, nego mjesta kroz koja prolazi vaša privatna komunikacijska kapsula. Upravo zato se glas ne stišava.
Odsutna prisutnost
Sociolog Kenneth Gergen skovao je izraz odsutna prisutnost, koji precizno opisuje ovu situaciju. Tijelo je ovdje, ali pažnja, emocija i društvena angažiranost nisu. Osoba sjedi za stolom, ali je mentalno i emocionalno na nekoj drugoj adresi. Fizički je blizu, ali je stvarno nedostupna. Istodobno postoji i suprotna dinamika. Christian Licoppe govori o povezanoj prisutnosti, pri čemu mobitel mijenja samu prirodu odnosa. Više nije nužno voditi jedan cjelovit razgovor, nego se odnos održava nizom kratkih kontakata, poruka, glasovnih snimki i kratkih poziva. U tom modelu važnije je stalno ostati u kontaktu nego biti potpuno prisutan u jednom trenutku. Videopoziv u kafiću, iz te perspektive, nije upad u prostor nego nastavak kontinuirane veze.
Mizuko Ito i njezini suradnici opisuju pojavu koju nazivaju prenosiva intima. Čovjek više ne napušta privatni prostor, nego ga nosi sa sobom. Njegova mreža, razgovori i emocije putuju zajedno s njim. Zato netko u tramvaju ili kafiću može djelovati kao da je kod kuće, jer na određeni način to i jest. Raymond Williams je taj proces opisivao kao mobilnu privatizaciju, stanje u kojem je moderan čovjek istodobno mobilan i zatvoren u vlastitu privatnost. Kasniji autori to dodatno preciziraju pojmom prenosivog privatnog teritorija. Korisnik pametnog telefona oko sebe stvara nevidljiv, pokretni privatni mjehur, čak i usred najgušće javne prostorije, i unutar tog mjehura vrijede njegova pravila, a ne pravila prostora u kojem se fizički nalazi.
Važno je razlikovati različite oblike takvog ponašanja. Osoba koja skrola sadržaj ili zanemaruje sugovornika zbog telefona povlači se iz interakcije, ali ne dominira prostorom. Ona je odsutna, ali tiha, pa time narušava odnose, ali ne nužno i zajednički prostor. S druge strane, glasni zvučnik, videopoziv bez slušalica i razgovor koji se ne stišava predstavljaju drugačiji fenomen. Tu osoba nije odsutna, nego je previše prisutna, ali prema pravilima vlastitog medijskog okruženja, a ne prema pravilima prostora koji dijeli s drugima. Najsuptilniji oblik je performativna prisutnost, u kojoj komunikacija više ne služi samo prijenosu informacija, nego i održavanju vlastitog osjećaja identiteta u javnosti. Pametni telefon u tom smislu postaje alat za stalnu distribuciju vlastite prisutnosti.
Generacijska dimenzija
Postoji i generacijska dimenzija koju je lako previdjeti. Za one koji su odrasli u eri analognog telefona, glasni razgovor u kafiću djeluje kao upad i nešto što se radi samo u nuždi. Za generacije koje su odrasle sa smartfonom, ta granica nikada nije bila jasno uspostavljena. Videopoziv u kafiću nije iznimka, nego rutina. Nije, dakle, uvijek riječ o bezobrazluku. Ponekad je riječ o navici, ponekad o promjeni norme, a ponekad jednostavno o drugačijem operativnom sustavu za isti prostor.
Ova promjena ima i praktične posljedice. Arhitekti, urbanisti i dizajneri prostora sve češće se suočavaju s činjenicom da se korisnici više ne prilagođavaju prostoru na način na koji se to nekada pretpostavljalo. Otvoreni uredi postaju niz paralelnih privatnih razgovora, a kafići se pretvaraju u neformalna radna mjesta s nejasnim pravilima. U marketingu i komunikacijama publika je stalno unutar vlastitog privatnog mjehura, pa svaki sadržaj mora proći kroz taj filter da bi uopće bio primijećen. U organizacijama odsutna prisutnost postaje pitanje produktivnosti, povjerenja i kulture, a ne samo pristojnosti.
Kada uđete u kafić ili tramvaj i vidite osobu koja viče u telefon, ne gledate nekoga tko ne zna kako se ponaša. Gledate nekoga tko je usvojio drugačiji model prostora i prisutnosti, model u kojem privatni komunikacijski tok ne prestaje zato što je tijelo ušlo u zajednički prostor. Ako to razumijemo, možemo o tome razgovarati, možemo prilagoditi prostore i možemo pokušati uspostaviti nove norme koje će to uravnotežiti. Ako ostanemo na objašnjenju da je riječ samo o neodgoju, propuštamo ono što je stvarno u igri.
Homo mobilis nije nova vrsta čovjeka. To je isti čovjek s novim aparatom koji mu je radikalno promijenio osjećaj granice između sebe i prostora oko sebe. Dok čekate da to postane vidljivo i drugima, preostaje vam strpljenje. Ili slušalice.
Autor prof.dr.sc. Domagoj Bebić s Fakulteta političkih znanosti
