Devet od deset kineskih obitelji posjeduje stan, no kineski san o vlastitom domu počinje se urušavati
Dok Peking pokušava stabilizirati tržište, sve više Kineza odgađa kupnju stanova i prvi put ozbiljno preispituje ideju da su nekretnine najsigurnija investicija.
Tri desetljeća kineski gospodarski model počivao je na jednoj od najmoćnijih investicijskih priča modernog doba: nekretninama. Kupnja stana u Kini nije bila samo financijska odluka, nego simbol društvenog statusa, obiteljske sigurnosti i osobnog uspjeha. No tržište koje je godinama stvaralo bogatstvo milijuna građana danas pokazuje ozbiljne pukotine.
Prema službenim podacima, vrijednost prodaje novih stanova prošle je godine pala na najnižu razinu od 2014. — na 7,3 bilijuna juana (oko 930 milijardi eura), gotovo upola manje nego na vrhuncu tržišnog procvata 2021., kada je iznosila 16,2 bilijuna juana (oko 2,06 bilijuna eura).
Ekonomisti Macquarieja upozoravaju da se “ne nazire kraj” silaznom trendu, dok sve više građana odgađa kupnju stanova i izbjegava stambene kredite.
Za razliku od Zapada, gdje mladi često desetljećima ostaju podstanari zbog studentskih dugova i visokih cijena nekretnina, Kina je desetljećima gradila gotovo kult vlasništva nad stanovima. Nakon liberalizacije gospodarstva 1980-ih i ukidanja sustava državnih stanova tijekom 1990-ih, vlasti su snažno poticale privatno vlasništvo i subvencionirale kupnju nekretnina, piše CNN.
Rezultat je bio jedan od najvećih valova stvaranja privatnog bogatstva u modernoj povijesti. Devet od deset kineskih kućanstava danas posjeduje vlastiti dom, daleko više nego u SAD-u i EU, gdje stopa vlasništva iznosi oko 65, odnosno 68 posto.
Nekretnina kao štednja
Stan u Kini pritom nikada nije bio samo investicija. U društvu oblikovanom konfucijanskim vrijednostima vlasništvo nad nekretninom dugo se smatralo dokazom stabilnosti i odgovornosti prema obitelji. Roditelji su djeci kupovali stanove kako bi im povećali šanse za brak, dok su migranti iz ruralnih područja kroz kupnju stanova pokušavali osigurati društveno prihvaćanje u velikim gradovima.
Istodobno su nekretnine postale gotovo dominantan oblik ulaganja štednje, jer kineski građani desetljećima nisu imali mnogo drugih investicijskih opcija.
No boom nije mogao trajati vječno.
Tijekom godina eksplozivnog rasta developeri su nagomilali golema dugovanja, a prekomjerna gradnja stvorila je čitave “gradove duhova” i prazne stambene četvrti diljem zemlje. Lokalni političari dodatno su poticali građevinski sektor kako bi umjetno održavali gospodarski rast.
Zato je kineska vlada 2020. krenula u agresivno ograničavanje prezaduženog sektora nekretnina, koji je u jednom trenutku činio čak 30 posto kineskog gospodarstva.
Posljedice su bile brutalne. Cijene nekretnina počele su padati, brojni developeri završili su u financijskim problemima, a kupci ostali zarobljeni s nedovršenim stanovima. Evergrande, nekoć najveći kineski developer, završio je u likvidaciji, dok se i drugi veliki igrači bore za opstanak.
Psihološki zaokret
Kriza dolazi u trenutku kada kinesko gospodarstvo usporava, domaća potrošnja slabi, a raste strah od novog trgovinskog rata sa SAD-om. Iako je Kina prošle godine ostvarila rekordni trgovinski suficit od 1,2 bilijuna dolara i službeni rast gospodarstva od pet posto, taj uspjeh nije se prelio na potrošače niti zaustavio pad tržišta nekretnina.
Za mnoge Kineze to je veliki psihološki zaokret. Generacije građana odrasle su u uvjerenju da cijene stanova mogu samo rasti i da su nekretnine najsigurniji oblik ulaganja. Današnja kriza prvi put ozbiljno dovodi u pitanje taj model.
Analitičari upozoravaju da kinesko vodstvo više ne želi vratiti nekretninski sektor na poziciju glavnog pokretača gospodarstva. Fokus Pekinga sada se prebacuje na tehnologiju, industriju i umjetnu inteligenciju.
A to bi moglo značiti i duboku promjenu kineskog društva: zemlja koja je desetljećima gradila kult vlasništva nad stanovima možda polako ulazi u eru u kojoj će podstanarstvo postati nova normalnost.
