Novi pogled na infrastrukturu: Klimatska otpornost danas postaje sve važnija vrijednost
Vrijednost infrastrukture danas se počinje mijenjati na način koji često prolazi ispod radara javnih rasprava o klimatskim promjenama. Desetljećima smo infrastrukturu procjenjivali prema njezinoj funkcionalnosti, kapacitetu i očekivanim ekonomskim koristima. Logika je bila jedostavna, prometnice su povezivale ljude i robu, energetski sustavi osiguravali pouzdanu opskrbu, a vodna infrastruktura omogućavala normalno funkcioniranje gradova i gospodarstva. U središtu procjene vrijednosti nalazili su se troškovi izgradnje i održavanja, očekivani prihodi i doprinos gospodarskom razvoju.
No, klimatske promjene postupno mijenjaju tu logiku, tj. proširuju ju. Sve češći toplinski valovi, poplave, suše i ekstremni vremenski događaji otvaraju novo pitanje: koliko će infrastruktura izgrađena danas moći pouzdano funkcionirati tijekom desetljeća koja dolaze?
Infrastruktura u promijenjenim klimatskim uvjetima
Dugo su se ulaganja u prilagodbu klimatskim promjenama promatrala prvenstveno kao dodatni trošak, dobrim je to dijelom i danas tako. Jača zaštita od poplava, otporniji energetski sustavi ili prilagođena urbana infrastruktura opravdavali su se uglavnom kroz izbjegnute štete. Takav pristup ima svoju logiku, ali postaje sve manje dovoljan za razumijevanje promjena koje se događaju.
Kako klimatski rizici postaju izraženiji, otpornost na učinke klimatskih promjena više se ne može promatrati isključivo kao mehanizam zaštite. Sposobnost infrastrukture da nastavi ispunjavati svoju osnovnu funkciju i podržavati gospodarsku aktivnost u uvjetima koji se mijenjaju sve više dolazi u prvi plan. Ne radi se samo o tome koliko štete možemo izbjeći, nego koliko ćemo biti sposobni održati osnovne funkcije infrastrukture, kao što su mobilnost, proizvodnju, opskrbu energijom i vodom, poslovanje poduzeća te ukupnu ekonomsku aktivnost u okolnostima koje će biti bitno drukčije od onih na koje smo navikli.
To je posebno važno kod infrastrukture koja predstavlja jednu od najdugovječnijih kategorija imovine u gospodarstvu. Prometni koridori, energetske mreže, vodni sustavi, industrijska postrojenja i zgrade projektiraju se za desetljeća korištenja. Mnoge investicije koje danas planiramo ostat će u funkciji sredinom stoljeća, kada će klimatski uvjeti u mnogim područjima biti značajno drugačiji od onih na temelju kojih su projektirane, često I značajno drugačiji od onih koje imamo danas, jer još uvijek dominantno, na žalost, projektiramo sukladno zastarjelim normama i standardima.
U tome leži jedan od najvećih razvojnih izazova današnjice. Infrastruktura projektirana za prošle klimatske uvjete mora funkcionirati u budućim klimatskim uvjetima. Što je životni vijek imovine dulji, to postaje važnije pitanje koliko će ona biti sposobna prilagoditi se novim obrascima rizika i nastaviti pružati usluge o kojima ovise građani, poduzeća i gospodarstvo u cjelini.
Vrijednost funkcionalnosti
Istodobno, klimatski rizik više ne utječe samo na fizičko stanje infrastrukture. On sve snažnije utječe na njezinu ekonomsku izvedivost. Prekidi rada, povećani troškovi održavanja, rast premija osiguranja, češće sanacije i smanjena pouzdanost sustava postupno utječu na troškove poslovanja, prihode i dugoročnu profitabilnost ulaganja.
No, možda je još važnije to što klimatski rizik sve više određuje sposobnost infrastrukture da nastavi stvarati ekonomsku vrijednost. Prometna mreža koja može održati protočnost tijekom ekstremnih vremenskih događaja omogućava kontinuitet trgovine i logistike. Energetski sustav koji može izdržati sve intenzivnije toplinske valove omogućava neometanu proizvodnju i poslovanje, i kod nas vrlo bitno funkcioniranje sektora turizma u uvjetima značajnog pritiska ljeti. Vodni sustavi prilagođeni duljim razdobljima suše stvaraju preduvjete za razvoj gospodarstva i očuvanje kvalitete života.
Upravo zato vrijednost otpornosti na klimatske promjene ne proizlazi samo iz smanjenja budućih šteta. Ona proizlazi iz sposobnosti infrastrukture da nastavi podržavati gospodarsku aktivnost, produktivnost i razvoj u promijenjenim uvjetima. Štoviše, kako klimatski ekstremi postaju učestaliji i intenzivniji, raste i vrijednost sustava koji mogu zadržati svoju funkcionalnost upravo onda kada su drugi sustavi pod pritiskom ili prestaju funkcionirati. U tom smislu otpornost ne čuva samo postojeću vrijednost, ona postaje izvor nove ekonomske, financijske i društvene vrijednosti.
Ta se vrijednost manifestira na više razina. Ekonomski, kroz očuvanje proizvodnje, trgovine, mobilnosti i investicija. Financijski, kroz stabilnije novčane tokove, nižu razinu rizika i veću atraktivnost za ulaganja. Društveno, kroz sigurnost stanovništva, kontinuitet javnih usluga i sposobnost zajednica da funkcioniraju tijekom kriznih situacija. Infrastruktura koja ostaje operativna tijekom poremećaja ne štiti samo postojeću gospodarsku aktivnost, nego omogućuje njezin nastavak upravo onda kada postaje najvažnija.
Posljednjih godina to sve jasnije prepoznaju i financijska tržišta. Banke, osiguravatelji, razvojne institucije i fondovi sve više nastoje razumjeti kako će klimatski uvjeti utjecati na dugoročnu održivost ulaganja. Pritom nije riječ samo o procjeni potencijalnih šteta, nego o procjeni sposobnosti imovine da tijekom svojega životnog vijeka ostane funkcionalna, relevantna i ekonomski produktivna.
Posljedica je postupna promjena u načinu na koji se vrednuje infrastruktura. Dvije investicije mogu imati slične troškove izgradnje, slične tehničke karakteristike i usporedive prihode. Međutim, ako jedna može nastaviti funkcionirati u uvjetima sve češćih toplinskih valova, ekstremnih oborina ili suša, a druga ne može, njihova dugoročna vrijednost više nije ista, a kapitalni trošak izgradnje nije nužno veći od nekoliko posto.
Zašto klimatska otpornost postaje investicijska prednost?
Kapital ne nagrađuje otpornost zato što je riječ o klimatskoj ili okolišnoj temi. Nagrađuje je zato što povećava vjerojatnost da će infrastruktura nastaviti stvarati vrijednost u uvjetima kada ona postaje najpotrebnija. Energetski sustav koji ostaje operativan tijekom toplinskog vala, prometna mreža koja omogućuje funkcioniranje gospodarstva tijekom ekstremnih oborina ili vodni sustav koji osigurava pouzdanu opskrbu tijekom suše imaju veću ekonomsku vrijednost upravo zato što omogućuju kontinuitet aktivnosti u uvjetima povećane neizvjesnosti.
To postupno mijenja i samu definiciju kvalitetne infrastrukture. Tradicionalno se kvalitetna infrastruktura povezivala s učinkovitošću, pouzdanošću i ekonomskom opravdanošću. Danas se pojavljuje još jedan kriterij, sposobnost prilagodbe učincima klimatskih promjena i očuvanja funkcionalnosti u uvjetima sve češćih poremećaja.
U tom smislu ulaganje u klimatsku otpornost više nije samo ulaganje u zaštitu od budućih šteta. Ono postaje ulaganje u sposobnost infrastrukture da nastavi stvarati ekonomsku, financijsku i društvenu vrijednost u uvjetima koji se mijenjaju. Kako klimatski rizici postaju trajna karakteristika gospodarskog okruženja, raste i vrijednost infrastrukture koja može osigurati kontinuitet poslovanja, funkcioniranje gradova, sigurnost stanovništva i stabilnost gospodarstva.
Možda je upravo to jedna od najvažnijih ekonomskih promjena koje donose promijenjeni klimatski uvjeti. Pitanje više nije samo koliko će nas klimatski rizici koštati, nego koliku će vrijednost imati infrastruktura koja omogućuje razvoj, ulaganja i gospodarsku aktivnost upravo onda kada su oni najizraženiji. U svijetu rastuće klimatske neizvjesnosti vrijednost infrastrukture neće se sve više određivati prema tome koliko može proizvesti u idealnim uvjetima, nego prema tome koliko može omogućiti funkcioniranje gospodarstva i društva u uvjetima koji više neće biti idealni.
Autor Miljenko Sedlar ima bogato iskustvo rada u industriji, javnoj upravi, EU fondovima i poslovima vezanim uz povećanje klimatske otpornosti. Diplomirao je na Fakultetu prirodnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje je stekao titulu inženjera biologije, specijalizirajući se za ekološki inženjering. Na čelu Odjela za klimu REGEA-e je od 2022., gdje vodi tim specijaliziran za prilagodbu klimatskim promjenama, uključujući razvoj strategija, procjenu rizika i ranjivosti, kao i pripremu i koordinaciju nacionalnih i EU financiranih projekata s fokusom na inovacije u domeni klimatskih promjena.
