Hannes Loacker: “Energetska sigurnost postala je važnija od klimatskih ciljeva”
Dok se investitori i dalje fokusiraju na cijene sirovina i odluke OPEC-a, stvarni rizici globalnog energetskog sustava prelaze se na potpuno drugo mjesto: infrastrukturu, opskrbne lance i geopolitičku stabilnost transportnih pravaca.
To tvrdi Hannes Loacker, upravitelj fondova Raiffeisen Energy Equity Fund i Raiffeisen SmartEnergy ESG Equity Fund, specijaliziran za energetiku, obnovljive izvore i održivost. U razgovoru za Forbes Hrvatska objašnjava zašto tržište još uvijek podcjenjuje važnost energetskih mreža, LNG terminala i logističke otpornosti, kako se ESG transformira iz klimatske priče u pitanje nacionalne sigurnosti te zašto bi budući veliki stres test mogao biti kibernetički napad na elektroenergetsku mrežu.
“Više nije pitanje imamo li dovoljno energije. Pitanje je možemo li je sigurno dopremiti tamo gdje je potrebna”, kaže Loacker.
Prema njegovim riječima, upravo je kriza u Hormuškom tjesnacu pokazala koliko je energetski sustav postao ranjiv na poremećaje transporta. Gotovo petina svjetskih tokova nafte i plina prolazi kroz taj uski prolaz, zbog čega logistika danas predstavlja važniji faktor rizika od same proizvodnje energije.
“I dalje imamo obilne globalne rezerve i snažnu proizvodnju, posebno iz američkog škriljevca. No infrastruktura je postala usko grlo”, objašnjava.
Dodatni signal promjene, smatra, bio je izlazak Ujedinjenih Arapskih Emirata iz OPEC-a., što pokazuje da proizvodne kvote više nemaju težinu kakvu su nekad imale. Umjesto toga, tržišta sve više određuju LNG terminali, cjevovodi i sigurnost transportnih ruta.
Važnost infrastrukture
Tvrtke koje kontroliraju infrastrukturu, dodaje, posljednjih su godina ostvarile znatno bolje rezultate od samih proizvođača nafte upravo zato što kontroliraju mreže kroz koje energija prolazi.
“To je velika strukturna promjena. Rizik se više ne nalazi samo na izvoru energije, nego duž cijelog lanca opskrbe.”
Loacker smatra da je velik dio investitora i dalje zarobljen u zastarjelom načinu razmišljanja, prema kojem su cijene nafte i odluke OPEC-a glavni pokazatelji tržišta.
“Mnogi energetski analitičari još uvijek većinu vremena troše na praćenje OPEC-a, iako je njegov stvarni utjecaj značajno oslabio.”
Danas tržišta, kaže, mnogo snažnije reagiraju na geopolitičke sukobe, zatvaranje ključnih transportnih ruta, ograničenja LNG infrastrukture i poremećaje u opskrbnim lancima.
Posebno upozorava da tržište još uvijek podcjenjuje kompanije koje ulažu u otpornost opskrbnih mreža.
Mjerenje otpornosti
Prema njegovu mišljenju, otpornost se danas može vrlo konkretno mjeriti: razinom geografske diverzifikacije dobavljača, mogućnošću preusmjeravanja transporta alternativnim rutama, veličinom strateških rezervi, digitalnom vidljivošću opskrbnih lanaca i koncentracijom ključnih dobavljača.
“Kompanije koje redovito provode stres testove i imaju veću transparentnost opskrbnih mreža u pravilu prolaze puno bolje tijekom kriza.”
Geopolitički rizici pritom ostaju među najpodcjenjenijim faktorima na tržištu.
Jedna od najvećih promjena događa se unutar ESG investicijske logike. Loacker smatra da obnovljivi izvori energije više nisu dominantno klimatska tema, nego pitanje energetske sigurnosti.
“Europa je već počela ublažavati klimatske ciljeve zbog pitanja energetske sigurnosti. To pokazuje koliko se fokus pomaknuo.”
Obnovljivi izvori energije danas se sve više promatraju kao način smanjenja ovisnosti o ruskom plinu i bliskoistočnoj nafti, a manje isključivo kao alat za smanjenje emisija ugljika.
Zbog toga se i ESG fondovi počinju dijeliti na dvije potpuno različite strategije. One koje ostaju “climate pure” i one koje fokus stavljaju na energetsku sigurnost.
“Kriteriji ulaganja sve više uključuju lokaciju imovine, sigurnost opskrbnih lanaca i podrijetlo kritičnih sirovina.”
No tranzicija prema obnovljivim izvorima energije ne znači nužno i manju globalnu ovisnost. Europa je uspjela smanjiti ovisnost o ruskom plinu, ali je istovremeno povećala oslonac na američki LNG.
“Promijenio se dobavljač, ali ne i sama razina ovisnosti.”
Strateška ranjivost
Istovremeno nastaju novi oblici strateške ranjivosti. Europa danas ovisi o Kini za većinu solarnih panela i preradu rijetkih metala, dok baterijska industrija ovisi o litiju iz Južne Amerike i kobaltu iz politički nestabilnih dijelova Afrike.
Pandemija je otvorila pitanje restrukturiranja globalnih opskrbnih lanaca, no Loacker smatra da je prilika za ozbiljnu transformaciju uglavnom propuštena.
“Mnoge kompanije povećale su zalihe, ali nisu stvarno redizajnirale svoje opskrbne mreže.”
Drugim riječima, većina je provela taktičke prilagodbe, ali ne i strateške promjene.
Kada govori o sektorima koji bi mogli profitirati od nove ere energetske nesigurnosti, Loacker izdvaja obnovljive izvore energije, LNG infrastrukturu, elektroenergetske mreže, skladištenje energije i sustave upravljanja potrošnjom.
Posebno naglašava da će ulaganja u infrastrukturu vrlo vjerojatno nadmašiti ulaganja u samu proizvodnju energije.
“Bez mreža, skladištenja i distribucije energetska tranzicija neće biti moguća.”
Velik potencijal vidi i u digitalnoj transparentnosti energetskih sustava.
“Kompanije koje prve razviju stvarnu vidljivost opskrbnih lanaca imat će veliku konkurentsku prednost.”
Iako Europa danas nije nužno ranjivija nego prije ruske invazije na Ukrajinu, Loacker smatra da još uvijek nije napravila dovoljno velik iskorak prema stvarnoj energetskoj sigurnosti.
“Dodani su LNG terminali, ali temeljna ranjivost sustava nije značajno smanjena.”
Sukobi i geopolitika
Na pitanje što bi mogao biti najveći budući stres test za globalni energetski sustav, ne izdvaja samo nove geopolitičke sukobe.
“Veliki blackout elektroenergetske mreže, potencijalno uzrokovan kibernetičkim napadom, mogao bi biti jednako ozbiljan scenarij.”
Unatoč svim rizicima, ne vjeruje da ulazimo u eru trajno skuplje energije. Obnovljivi izvori, kaže, već su postali najjeftiniji oblik proizvodnje električne energije, a njihovi će troškovi dodatno padati.
“Najveći budući trošak neće biti sama proizvodnja energije, nego mrežna infrastruktura.”
Ipak, upozorava da obnovljivi izvori sami po sebi ne mogu garantirati stabilnost sustava.
“Solar i vjetar bez baterijskih sustava ne mogu osigurati sigurnost opskrbe.”
Zbog toga će, smatra, svijet još desetljećima trebati rezervne kapacitete — kroz plinske elektrane, nuklearnu energiju ili druge stabilne izvore.
Na kraju, Loacker smatra da će sposobnost prilagodbe postati jedna od ključnih razlika između pobjednika i gubitnika u energetskom sektoru.
“Što kompanija bolje anticipira buduće poremećaje i prilagodi svoje procese, to će dugoročno biti uspješnija.”
Globalni energetski sustav, zaključuje, nesumnjivo ulazi u novu fazu transformacije. No pitanje je hoće li tranzicija biti stabilna ili obilježena novim valovima nestabilnosti.
“Brzina tranzicije i njezina stabilnost i dalje su u našim rukama. Bez političke podrške put bi mogao biti mnogo turbulentniji.”
