“Prepolovio nam se broj krmača i krava, uvozimo 2,5 puta više hrane, farme su nam na 35% prosjeka EU… pa kad će biti vrijeme za uzbunu?”
Dragan Kovačević, potpredsjednik Hrvatske gospodarske komore (HGK) za poljoprivredu i turizam, upozorava na alarmantno stanje u sektoru proizvodnji hrane i traži da se izmjenama strateškog plana Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP), uz sredstva fondova EU, poveća nacionalna komponenta za barem 30 posto i sa 100 milijuna eura godišnje snažnije poduprije investiranje u nove tehnologije i inovacije
Iako je proizvodnje hrane u Hrvatskoj od 2011. do 2023. ojačala za 15 posto, a prehrambene tvrtke povećale svoje aktivnosti, lani smo imali rekordan vanjskotrgovinski deficit po pitanju hrane od 2,4 milijarde eura. Taj trend raste iz godine u godinu, a što je glavni razlog tomu i kako ga zaustaviti, pitali smo Dragana Kovačevića, potpredsjednika Hrvatske gospodarske komore (HGK) za poljoprivredu i turizam.
“Točno je da vrijednost proizvodnje hrane nominalno raste, ali, nažalost, rast vrijednosti proizvodnje nije posljedica rasta fizičkog volumena već rasta cijena. Od 2010. do danas bilježimo pad volumena u biljnoj proizvodnji od 14,4 posto, u stočarstvu 21 posto, odnosno u ukupnoj poljoprivredi od 15,5 posto. Ilustracije radi, broj muznih krava nam se u zadnjih desetak godina i više nego prepolovio i pao na 70 tisuća, broj krmača prepolovio i pao na 40 tisuća, a proizvodnja mlijeka smanjila se za preko 200 milijuna litara i sada se kreće na razini oko 450 milijuna litara godišnje. Svakako treba uzeti u obzir da proizvodnju hrane čini i prerada, odnosno prehrambena industrija, koja od ulaska u EU do danas bilježi rast fizičkog volumena proizvodnje za preko 20 posto“, ističe Kovačević i dodaje kako su neovisno o rastu, problem nedostatni proizvodni kapaciteti što se najbolje manifestira kroz prekomjerni uvoz visokofinaliziranih proizvoda prehrambene industrije.
Narušena sigurnost opskrbe
Napominje kako je uz rastuću turističku potrošnju, potrebe prehrambene industrije te pojačanu potrošnju domaćeg stanovništva, sve veći jaz između domaće proizvodnje i potreba pa nam se uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda kontinuirano povećava, uz rast deficita. “U posljednjih 10 godina uvoz i deficit narasli su za gotovo 2,5 puta. Kada promatramo vanjskotrgovinsku razmjenu poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda suficit bilježimo samo u razmjeni uljarica, žitarica i ribe, s time da nam se u 2024. zbog poremećaja na japanskom tržištu tune i zbog smanjenja ulova srdele i inčuna, izvoz ribe značajno smanjio za više od 70 milijuna eura, zbog čega je suficit u prošloj godini iznosio simboličnih četiri milijuna eura. Niska samodostatnost i velika uvozna ovisnost koja nam dodatno generira rast cijena hrane ukazuje na nužnost zaokreta u poljoprivrednoj politici, uključujući način raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem. Jednako tako, nedostatnu proizvodnju hrane i veliku uvoznu ovisnost trebamo promatrati i u kontekstu sigurnosti opskrbe hranom domaćeg stanovništva. Zbog globalnih poremećaja i nestabilnosti na tržištu hrane generiranih klimatskih promjenama, geopolitičkim i trgovinskim sukobima, samodostatnost u proizvodnji hrane postaje pitanje nacionalne sigurnosti i zato su promjene nužne“, naglašava potpredsjednik HGK za poljoprivredu i turizam.
Istraživanje i nove tehnologije
Velik problem poljoprivrede je i niska produktivnost rada, koja je danas čak i manja nego što je bila prije 15-ak godina. Trenutno smo na 30 posto europske produktivnosti. “Razlozi niske produktivnosti leže u strukturnim problemima. Imamo visoke troškove proizvodnje koji su posljedica nedosegnute ekonomije obujma, male prosječne veličine poljoprivrednog gospodarstva koja ne prelazi devet hektara što je 50 posto EU prosjeka, dok nam je prosječna ekonomska veličina gospodarstva mjerena standardnim outputom na razini 35 posto EU-a. Također, nedovoljno ulažemo u istraživanje i razvoj, nove tehnologije i inovacije koje nisu samo ključne za povećanje produktivnosti i konkurentnosti poljoprivredne proizvodnje već i alat za rješavanje posljedica klimatskih promjena. Zato je potrebno u aktualnim izmjenama strateškog plana ZPP-a uz sredstava fondova EU, povećati nacionalnu komponentu za barem 30 posto i sa 100 milijuna eura godišnje snažnije poduprijeti investiranje u nove tehnologije i inovacije“, smatra Kovačević i ponavlja kako nam nedostaju preradbeni kapaciteti zbog čega nam u strukturi uvoza dominiraju visokofinalizirani proizvodi veće dodane vrijednosti.
Nedostaju jasni prioriteti
“Za ilustraciju, nije dobro da s jedne strane izvozimo više od 50 posto ukupno proizvedene pšenice, a s druge strane uvozimo ogromne količine mlinsko-pekarskih proizvoda. Fokus mjera poljoprivredne politike, dakle i potpore i zemljišna politika trebaju biti usmjerene prema komercijalnim proizvođačima koji su tržišno orijentirani i onima koji to žele postati“, kaže Kovačević i dodaje kako prioriteti poljoprivredne politike trenutno nisu jasno postavljeni, previše je mjera i intervencija pa se javna sredstva brzo rasprše, a učinci su slabi. Jednako tako, kaže, ne uvažavaju se regionalne specifičnosti koje su u Hrvatskoj znatno izražene, odnosno velike su razlike između hrvatskih regija u klimi, tlu i sortimentu. Potrebna je i demarkacija između mjera poljoprivredne politike i politike regionalnog razvoja jer nije dobro da financiranje komunalne i socijalne infrastrukture ruralnih područja ide na uštrb potpora poljoprivrednoj proizvodnji. Uz sve navedeno, trebamo mijenjati i strukturu proizvodnje te osigurati veću zastupljenost visokodohodovnih i proizvodnji s većom dodanom vrijednosti kao što su povrtlarstvo, voćarstvo i stočarstvo.
Osnažiti kooperacijske odnose
“Uz okrupnjavanje posjeda, potrebno je okrenuti se proizvodnji dohodovnijih kultura, prije svega voća i povrća u kojima imamo nisku samodostatnost. Jedno od rješenja za male proizvođače je njihovo povezivanje u proizvođačke organizacije. Zajedničko planiranje proizvodnje, zajednička nabava inputa, zajedničko korištenje strojeva i skladišnih kapaciteta, koncentriranje ponude i standardizacija proizvoda, a u konačnici i veća pregovaračka moć kojom se postižu bolje cijene na tržištu preduvjet su produktivnosti i konkurentnosti. Isto tako, potrebno je osnažiti kooperacijske odnose primarnih proizvođača s prerađivačkom industrijom. Aktualni Zakon o državnom poljoprivrednom zemljištu koji jedinicama lokalne samouprave daje diskrecijsko pravo ograničenja površine koja se može dati jednom subjektu u zakup, omogućava razbijanje proizvodno-tehnoloških cjelina i u koliziji je s intencijom Zakona o komasaciji te loše definira pravo prvenstva na natječajima za zakup. Zato ga je nužno mijenjati, a pravo prvenstva vezati uz konkurentnost proizvođača”, zaključuje potpredsjednik HGK za poljoprivredu i turizam.
