Iako proizvodnja raste, obnovljivi izvori energije daleko su od toga da budu rezerva za krizne situacije

Obnovljivi izvori energije redovito se promoviraju kao izvori energetske sigurnosti, posebice nakon što je Europa izgubila pristup većini ruskog plina nakon invazije na Ukrajinu.

Jedna grupa iz područja okoliša je tvrdila: “Kako bi se povećala otpornost na šokove u opskrbi energijom, članice europodručja trebale bi nastaviti s povećanjem upotrebe domaće proizvedene obnovljive energije, što je prioritet na dnevnom redu Europske unije.”

Slično tome, Bidenova administracija promovirala je obnovljive izvore energije, između ostalog, napominjući:

“Od prvog dana, administracija Biden-Harris neumorno je radila na proširenju odgovorne proizvodnje čiste energije kako bi odgovorila na klimatske promjene, poboljšala energetsku sigurnost Amerike i stvorila dobro plaćena radna mjesta za sindikalne radnike.”

Potraga za novim izvorima energije

Smanjene zalihe ruskog prirodnog plina dovele su do naglog rasta cijena energije u Europi i potaknule potražnju za pronalaženjem novih izvora opskrbe.

Jedan od glavnih izvora te nove energije bile su uvezene količine ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz SAD-a koje su se kretale između 10 i 50 milijardi kubičnih metara mjesečno.

No, nakon invazije, odjednom su porasle za oko 100 milijardi kubičnih metara mjesečno. Proizvodnja obnovljive energije u Europi jeste porasla od 2022., ali to jedva da je riješilo krizu. To pokazuje da je teško brzo osigurati nove izvore obnovljive energije.

Što je još važnije, posjedovanje domaćih izvora obnovljive energije samo djelomično osigurava energetsku sigurnost. Istina je da se energija vjetra i sunca uglavnom proizvode u zemlji, tako da nisu pod kontrolom stranih, potencijalno neprijateljskih država.

Ako Kina SAD-u prestane prodavati solarne ploče, proizvodnja solarne energije ostat će gotovo nepromijenjena.

Energetske krize obično su kratkotrajne i prolazne

Energetske krize obično su uzrokovane kratkoročnim prekidima u opskrbi, a ne nedostatkom dugoročnog pristupa stranoj energiji. SAD je bio neto uvoznik nafte otprilike od 1970. godine, ali samo je 1973., 1979. i nakon 2003. došlo do krize. Energetske krize obično su bile kratkotrajne i prolazne, dugoročno ih rješavaju tržišne snage (gdje je to bilo potrebno), ali kratkoročno pronalaženjem dodatnih zaliha.

Ovo naglašava važnost povećanja kapaciteta, kao što su strateške rezerve nafte. Ideja nije nova: Charles I. u Engleskoj imao je SPR u 17. stoljeću, ‘P’ je označavalo urin ili mokraću, komponentu baruta koja je bila u nedostatku. Sposobnost pružanja opskrbe u kratkom roku odgovor je na poremećaj, a ne dugoročno stvaranje novih kapaciteta. Nažalost, udarni ili rezervni kapaciteti koštaju, zbog čega nitko ne gradi solarne ili vjetroelektrane koje bi se upotrebaljavale samo ako bi to bilo nužno.

Geografska fleksibilnost

Ugljen, nafta i plin su zamjenjivi, obnovljivi izvori energije nisu. Prije mnogo godina, Hiroshi Urano iz tvrtke Tokyo Gas nazvao je LNG tankere ekvivalentima ‘plutajućeg cjevovoda’, ali s fleksibilnim početkom i krajnjom točkom. Fosilna goriva se mogu i često prebacuju s jednog tržišta na drugo, kao što je ukrajinski rat pokazao. Država može organizirati prijevoz brodova punih fosilnih goriva, ali ne možete naručiti električnu energiju, obnovljive izvore energije ili nešto drugo, osim od obližnjih proizvođača.

Istina je, obnovljiva energija može se prenositi preko oceana u baterijama. Međutim, zbog niske gustoće energije u baterijama, to je vrlo problematično.

Na primjer, baterija od 100 kilovat sati sadrži oko 341 200 BTU (Britanska toplinska jedinica), što je ekvivalentno više od 300 kubičnih stopa prirodnog plina.

LNG tanker nosi oko milijardu kubičnih stopa prirodnog plina, što je jednako 11 milijuna litij-ionskih baterija od 100 kilovat-sata. Za dodatne količine LNG-a koje SAD mjesečno šalje u Ukrajinu bilo bi potrebno oko 200 milijuna litij-ionskih baterija.

To je otprilike deset puta više nego što cijela američka automobilska industrija potroši na električna vozila u jednoj godini.

Odakle bi dolazila struja za punjenje baterija?

Budući da obično nema kapaciteta za povećanje proizvodnje iz obnovljivih izvora ili nuklearnih elektrana (solarne i vjetroturbine gotovo uvijek rade punim kapacitetom), električna energija za punjenje baterija morala bi dolaziti iz postojećih termoelektrana s rezervnim kapacitetom, uglavnom prirodnim plinom ili ugljenom u SAD-u.

Uštede u emisiji stakleničkih plinova bile bi značajno smanjene, čak i ako zanemarimo emisije vezane uz energetski intenzivan proces proizvodnje baterija. Naprotiv, kada bi takva trgovina bila obvezna, moguće je da bi jeftini ugljen u Kini bio izvor energije za punjenje baterija.

Dok velika skladišta baterija za komunalne usluge rastu kako bi se nosila s fluktuacijama ponude i potražnje, ona ostaje manji dio energetske industrije, a zadatak otpreme 100 tisuća baterija ili više u inozemstvo na mjesečnoj bazi, a kamoli njihovo vraćanje na ponovno punjenje bio bi ogroman pothvat. To objašnjava zašto mnoge zemlje imaju strateške rezerve nafte, ali nitko još nije razmišljao o strateškim rezervama električne energije.

Naposljetku, više ulaganja u obnovljivu energiju ima smisla na mnogim mjestima, a još više bi se trebali uračunati porezi na ugljik. Međutim, iako opskrba obnovljivom energijom može smanjiti ranjivost zemlje na strane geopolitičke poremećaje, ona ne rješava stalne poremećaje uzrokovane vremenskim fluktuacijama, niti dopušta zamjenu energije izgubljene iz bilo kojeg razloga stranim dobavljačima.