Ruski oligarsi tuže EU za više od 40 milijardi eura. Stručnjaci upozoravaju: Velike su šanse da će uspjeti
Iskorištavanjem starih trgovačkih ugovora iz vremena završetka Hladnog rata, europske bi države u arbitražnim postupcima u kojima oligarsi i investitori osporavaju politiku sankcija prema Rusiji, mogle izgubiti znatne financijske iznose.
Rusija ne prijeti Europi samo upadima dronova i hibridnim operacijama, nego i na sudu. Iskorištavanjem starih trgovačkih sporazuma koji datiraju iz vremena završetka Hladnog rata, ruske kompanije i oligarsi pokrenuli su niz arbitražnih postupaka kako bi osporili politiku sankcija Europske unije, čime stvaraju sve veći financijski rizik za države članice.
Na ovo je upozorila koalicija europskih nevladinih organizacija, uključujući Veblen Institute for Economic Reforms, Friends of the Earth Europe i PowerShift, u izvješću objavljenom u utorak, pod naslovom “Zamrznuta imovina, vrući zahtjevi: kako ruski oligarsi i drugi investitori tuže zbog sankcija”. Te organizacije procjenjuju da je od EU-a i njezinih saveznika (Ujedinjenog Kraljevstva, Ukrajine i Kanade) zatraženo najmanje 48 milijardi dolara (41 milijarda eura) odštete zbog sankcija. To je minimalna brojka, budući da većina od 24 postupka navedenih u izvješću nije otkrila iznose koje traže, piše Le Monde.
Nakon što su im vile, jahte i umjetnička djela bili zamrznuti nakon invazije na Ukrajinu, nekoliko se oligarha odlučilo na pravnu odmazdu, s različitim stupnjem uspjeha. Godine 2024. Piotr Aven i Mihail Fridman dobili su spor pred sudom EU-a, koji je zaključio da je njihov doprinos ratu bio previše neizravan da bi opravdao sankcije nametnute protiv njih.
Paralelni pravosudni sustav
Iza ovog medijski eksponiranog slučaja, nekoliko ruskih oligarha i kompanija pokrenuli su mnogo diskretnije postupke oslanjajući se na investicijske sporazume koje su mnoge europske države potpisale sa Sovjetskim Savezom kasnih 1980-ih. Ti bilateralni ugovori, osmišljeni radi zaštite investitora, stvorili su paralelni pravosudni sustav poznat kao rješavanje sporova između investitora i države (ISDS). Ovaj mehanizam omogućuje investitorima da svoje slučajeve iznesu pred panel privatnih međunarodnih arbitara, a ne pred redovni sud, kako bi potraživali odštetu ako smatraju da je država zloupotrijebila svoja prava, primjerice kroz izvlaštenje ili nepravednan tretman.
Nakon što im je luksuzna imovina zamrznuta, Fridman je, primjerice, iskoristio sporazum iz 1989. između Luksemburga i Rusije kako bi zatražio povrat imovine zamrznute u toj državi EU-a, kao i financijsku odštetu za “nepovratnu i katastrofalnu štetu” nanesenu njegovu poslovanju. Traži iznos ekvivalentan 14,5 milijardi eura, što predstavlja polovicu godišnjeg proračuna Luksemburga.
Rusko-armenski milijarder Samvel Karapetyan nedavno je tužio Francusku nakon što su vlasti zaplijenile njegovu vilu na Azurnoj obali u sklopu istrage o pranju novca, temeljeći tužbu na investicijskom sporazumu iz 1995. između Francuske i Armenije.
EU se nije zaštitila
Iako nijedan od tih postupaka zasad nije uspio, njihovi pokretači znaju da su im izgledi znatno veći nego pred europskim sudovima. Arbitri u ISDS postupcima moraju procijeniti je li država izvlastila imovinu tužitelja bez valjanog razloga – praksu zabranjenu bilateralnim ugovorima, čak i kada su sankcije na snazi. Sud pravde EU-a upozorio je na ovu ranjivost još 2009., ali, prema Veblen Institutu, “države članice EU-a nisu revidirale svoje sporazume kako bi uključile zaštitne mehanizme, niti su ih ukinule.” Ulog je velik za europske prijestolnice, jer ne bi imale mogućnost žalbe na nepovoljnu odluku arbitražnog tribunala.
U tijeku je i spor u Bruxellesu oko 165 milijardi eura ruske imovine koju je EU zamrznula. Rusija je zaprijetila da će pokrenuti ISDS arbitražu protiv Belgije ako njezina imovina, koju drži bruxelleska tvrtka Euroclear, bude konfiscirana. Zbog toga se belgijski premijer Bart De Wever čvrsto usprotivio planu da se ta imovina upotrijebi za pomoć Ukrajini.
“S obzirom na sve učestaliju instrumentalizaciju investicijskih sporazuma radi slabljenja europske i ukrajinske sankcijske politike, ključno je da EU i Ukrajina usvoje učinkovite mjere za neutralizaciju ISDS rizika”, poručili su iz Veblen Instituta.
“Zombie klauzule”
Europska komisija već je reagirala: u sklopu novog paketa sankcija protiv Rusije iz ljeta 2025. uvela je mjere za zaštitu svojih članica od mogućih poraza pred arbitražnim sudovima, zabranjujući provedbu takvih odluka. No, osim što takav potez postavlja rizičan presedan koji bi mogao narušiti povjerenje drugih trgovinskih partnera EU-a, neizvjesno je koliko će te mjere biti primjenjive, posebno ako se arbitraža vodi izvan Europske unije, primjerice u Hong Kongu, Londonu ili Singapuru. To bi moglo dovesti do dugotrajnih pravnih zapleta.
Prema Veblen Institutu, najsigurnije rješenje bilo bi ukidanje investicijskih sporazuma koji još uvijek povezuju 20 od 27 država članica EU-a s Rusijom, slijedeći primjer Ukrajine, koja je raskinula svoj sporazum 2023. godine. Međutim, neposredan učinak takvog poteza bio bi ograničen, jer svi ti sporazumi sadržavaju “zombie klauzule” koje ruskim investitorima omogućuju pokretanje ISDS postupaka još 10, 15 pa i 20 godina nakon isteka ugovora.
