Zašto naša sreća danas toliko ovisi o tuđoj nesreći – i jesmo li oduvijek bili takvi?
Tržište tuđe nesreće nikad nije bilo profitabilnije. Svaki put kad netko “veliki” posrne, cijeli internet uzdahne s olakšanjem.
Već desetljećima znanstvenici pokušavaju kvantificirati sreću, sve je podložno mjerenju: BDP po stanovniku, očekivani životni vijek, razina socijalne podrške, sloboda izbora, percepcija korupcije i spremnost na velikodušnost.
Prema Izvještaju svjetske sreće (World Happiness Report), to su ključne varijable koje određuju koliko je neka država sretna. Na temelju njih, skandinavske zemlje iz godine u godinu zauzimaju vrh ljestvice iako, realno, imaju prilično hladnu klimu, ondje sunce zalazi u tri popodne, pivo je sedam eura, a interakcija sa susjedima gotovo ne postoji. Zato se nameće pitanje: uključuje li doista indeks sreće sve važne faktore koji nas čine sretnima. Gdje su u toj jednadžbi drugi ljudi? Jer, ako postoji skriveni motor naše subjektivne dobrobiti, on se ne nalazi samo u ekonomiji i zdravlju; prema dostupnim istraživanjima, nalazi se u tihom zadovoljstvu koje osjećamo kad pomislimo: “Dobro, barem meni nije tako loše.”
Još je 1954. psiholog Leon Festinger uveo pojam teorije društvene usporedbe: ljudi ne procjenjuju sebe u vakuumu, nego u odnosu na druge. Taj mehanizam, duboko ukorijenjen u našu biologiju, istodobno je izvor motivacije i frustracije. Kad netko ima više, osjećamo zavist bez obzira koliko posjedujemo. Kad netko padne, osjećamo olakšanje. I upravo to olakšanje, koliko god neugodno bilo priznati, postalo je važan element moderne sreće.
U 21. stoljeću ne uspoređujemo se samo s prijateljima, nego s milijunima neznanaca čije živote pratimo kroz filtere društvenih mreža. Dok skrolamo kroz “savršene” profile influencera, naš mozak u pozadini traži potvrdu da sve to nije tako savršeno. Kada pronađe pukotinu, trenutak kad se influencer rastane, poduzetnik bankrotira ili celebrity “otkaže koncert zbog iscrpljenosti”, osjetimo nešto nalik miru. Ravnoteža je ponovno uspostavljena.
Osjećaj pravedne raspodjele
Tuđa nesreća je važna valuta 21. stoljeća. Njemačka riječ Schadenfreude opisuje zadovoljstvo tuđom nesrećom. Istraživanja pokazuju da se tada u mozgu aktivira isti centar za nagradu kao i kod dobitka novca ili čokolade. U digitalnom dobu ta emocija više nije privatna; postala je društveni ritual. Od reality programa do tabloida i viralnih padova na internetu, tržište tuđe nesreće nikad nije bilo profitabilnije. Svaki put kad netko “veliki” posrne, cijeli internet uzdahne s olakšanjem. Ne zato što smo zli, nego zato što je naš unutarnji sustav usporedbe, barem na trenutak, ponovno usklađen.
Na tom paradoksu temelji se faktor tuđe nesreće koji predlažem da se doda indeksima sreće kao važna metrika. Istina polusatirično, ali konceptualno ozbiljno, da barem pokušamo izmjeriti koliko naš osjećaj sreće ovisi o tuđem padu. Prema istraživanjima u taj sam faktor dodao osam dimenzija: obitelj, susjedstvo, posao, društvene mreže, javne osobe, politiku, ljubav i financije, no slobodno u komentarima dodajte i vlastite varijable. Iz ovih dimenzija mogu proizaći primjeri: kad vam je lakše jer kolega nije promoviran; kad se potajno obradujete tuđoj bračnoj krizi; kad vam proradi osmijeh kad milijunaš izgubi na burzi. Iz svake od tih dimenzija možemo izmjeriti koliko naša sreća uistinu ovisi o tuđoj nesreći, a ne o nacionalnom BDP-u.
Iako je satiričan, taj faktor zapravo može objasniti brojne društvene fenomene: od popularnosti senzacija do polarizacije na društvenim mrežama. Zlurad ili sretan? Želim da bude jasno da ovaj faktor ne promovira zluradost, nego je razotkriva. Pokazuje da sreća nije izolirano stanje, nego društveni konstrukt u kojem stalno mjerimo svoj status.
U društvima visokog povjerenja, poput Danske ili Finske, ljudi možda nisu sretni zato što imaju više, nego zato što nitko nema znatno više od njih. Drugim riječima, osjećaj pravedne raspodjele nesreće može biti snažniji izvor zadovoljstva od same sreće. Upravo zato faktor tuđe nesreće nudi ogledalo suvremenoj kulturi: dok god uspoređujemo svoje živote s idealiziranim slikama drugih, tražit ćemo ravnotežu u tuđem neuspjehu.
Prihvatiti tamnu stranu
Naša empatija, pokazuje se, ima granice koje određuje statusna hijerarhija. Psiholozi i ekonomisti znaju da sreća nije apsolutna vrijednost. Easterlinov paradoks pokazuje da povećanje dohotka ne povećava sreću ako raste i dohodak drugih. Slično tome, emocionalna sreća raste kad osjećamo da smo barem malo iznad crte prosjeka, makar simbolično. Možda bismo, kad bismo ga počeli mjeriti, bolje razumjeli zašto nas više usrećuje loša vijest o “onima na vrhu” nego dobra o nama samima.
Vrijeme je da prestanemo mjeriti sreću isključivo kroz pozitivne emocije i priznamo njezinu tamnu stranu. Dokle god poričemo zadovoljstvo koje osjećamo kad drugima ide lošije, ne razumijemo ni vlastitu psihologiju. Sreća nije samo mir, zahvalnost i ljubav; ona je i to kada u usporedbi s drugim ljudima oko nas stojimo dobro ili možda malčice bolje. Možda bismo bili iskreniji, pa i sretniji, kada bismo priznali da tuđa nesreća igra ulogu u našoj sreći.
A ponekad, u tom društvenom zrcalu, najsnažniji dokaz da smo “dobro” jest upravo tuđa nevolja. Možda ćemo postati sretniji tek kad prestanemo glumiti da nismo, barem pomalo, ljudski zluradi.
Autor prof.dr.sc. Domagoj Bebić s Fakulteta političkih znanosti