Biste li platili algoritmu da vam pronađe prijatelje? Usamljenost postaje novi poslovni model
Sve više ljudi teško sklapa nova prijateljstva izvan posla i postojećih društvenih krugova. Na tom društvenom fenomenu nastaje nova industrija – platforme koje koriste algoritme, organizirana druženja i pretplate kako bi povezale potpune strance.
Prijateljstvo je donedavno bilo nešto što se jednostavno dogodi. U školi, na fakultetu, poslu, u susjedstvu ili omiljenom kafiću. Danas se, međutim, pojavljuje zanimljiv fenomen: sve je više odraslih koji su spremni platiti nekome ili nečemu da im pomogne pronaći prijatelje.
U Velikoj Britaniji pojavljuje se nova generacija društvenih platformi koje obećavaju upravo to. Za mjesečnu članarinu koja može dosegnuti 20 funti, algoritam analizira interese, životne navike i zanimanje korisnika, povezuje ih s potencijalno kompatibilnim ljudima i usmjerava prema događanjima na kojima bi ih trebali upoznati, piše The Guardian.
Na prvi pogled zvuči kao Tinder bez romantičnog dijela. No iza tog trenda nalazi se mnogo šira društvena promjena i potencijalno zanimljiv novi poslovni model.
Zašto je teško pronaći prijatelje
Problem nije samo u tehnologiji. Promijenio se način na koji živimo.
Rad na daljinu smanjio je broj spontanih kontakata s kolegama, a tradicionalni “treći prostori”, mjesta između doma i posla na kojima se ljudi spontano susreću, postupno nestaju ili mijenjaju svoju ulogu.
Istodobno raste osjećaj usamljenosti. Prema britanskom Uredu za nacionalnu statistiku, 40 posto osoba između 16 i 29 godina osjeća se usamljeno uvijek, često ili barem povremeno. Upravo između potrebe za povezivanjem i sve manjeg broja prilika da se ono dogodi spontano nastaje prostor za novi tip usluge.
“Dosad nije postojalo ništa što bi djelovalo autentično i doista pomagalo ljudima da upoznaju druge”, kaže Nicola Gunby, suosnivačica Cliqa, platforme koja povezuje ljude kroz zajedničke interese i iskustva u stvarnom svijetu.
Facebook grupe dugo su služile kao jedno od mjesta na kojima odrasli pokušavaju proširiti društveni krug. Gunby, međutim, smatra da su postale prevelike i preopćenite da bi predstavljale stvarnu zajednicu.
Kada algoritam postane društveni posrednik
Platforme poput PLY-a (People Like You), Agore i Cliqa pokušavaju riješiti upravo taj problem.
Korisnici ostavljaju informacije o sebi, svojim interesima, navikama i načinu života, nakon čega ih sustav povezuje s ljudima s kojima bi mogli imati nešto zajedničko. Kod nekih platformi korisnik čak ne bira događanje. Algoritam odlučuje gdje bi trebao otići i s kim bi se mogao susresti.
Time tehnologija dobiva novu ulogu. Nakon što su algoritmi godinama odlučivali koje ćemo filmove gledati, koju glazbu slušati, što ćemo kupovati ili s kim ćemo otići na spoj, sada pokušavaju odgovoriti i na pitanje: s kim bismo mogli postati prijatelji?
Upravo tu društveni fenomen postaje poslovna prilika.
Ekonomija usamljenosti
Poslovna logika prilično je jednostavna. Ako postoji velik broj ljudi koji žele nova poznanstva, ali ne znaju gdje ih pronaći, platforma može naplatiti organizaciju tog susreta.
PLY članstvo naplaćuje od 19,99 funti mjesečno, dok kod dugoročnijih pretplata cijena pada na približno 9,99 funti. Članovi zauzvrat dobivaju pristup događanjima i pogodnostima. Osnivačica PLY-a Karen Harris smatra da cijena ima još jednu funkciju – stvara određenu razinu predanosti.
“Kada je nešto besplatno, ljudi se često jednostavno ne pojave”, kaže.
Drugim riječima, članarina nije samo izvor prihoda. Ona postaje svojevrsni filtar koji bi trebao okupiti ljude koji ozbiljnije žele stvoriti nova poznanstva. Prema Harris, većina korisnika bira dugoročnije članstvo, a u prosjeku su potrebna tri događanja kako bi netko “pronašao svoju osobu”.
Agora primjenjuje nešto drugačiji model, kombinirajući pretplatu s pojedinačnim plaćanjem događanja. U dvije godine organizirala je više od 300 događanja i tvrdi da su kroz njih nastale stotine novih prijateljstava.
Što se zapravo prodaje?
Najzanimljivije pitanje možda nije zašto bi netko plaćao za prijateljstvo, nego što te platforme zapravo prodaju. Jer prijateljstvo, naravno, ne mogu garantirati.
Ono što mogu prodati jest prilika da se ono dogodi.
Prodaju selekciju ljudi, organizaciju, mjesto susreta i uklanjanje neugodne neizvjesnosti koja prati dolazak među potpune strance. Na neki način pokušavaju strukturirati nešto što je tradicionalno bilo potpuno spontano.
Harris zato odbacuje tvrdnju da korisnici “plaćaju pristup nepoznatim ljudima”.
“Plaćate sustav i strukturu koji omogućuju mnogo kvalitetnije povezivanje”, kaže.
To je važna razlika i za održivost poslovnog modela. Korisnik ne plaća prijatelja, nego infrastrukturu koja bi trebala povećati vjerojatnost da ga pronađe.
Može li druženje imati cijenu?
Komercijalizacija društvenih odnosa ipak otvara neugodno pitanje: postaje li nešto tako osnovno kao ljudsko povezivanje još jedna pretplatnička usluga? Za dio korisnika odgovor je jednostavan – druženje ne bi smjelo ovisiti o tome koliko netko može platiti.
Najveći paradoks cijelog poslovnog modela možda najbolje opisuje osnivač Agore Sahil Shirazee.
“Dugoročno gledano, ne želim da Agora postoji”, kaže, jer bi upoznavanje ljudi trebalo biti toliko prirodno da za njega nije potreban algoritam.
Istodobno, nakon stvaranja baze korisnika u Londonu, planira širenje u druge gradove.
U tome se krije zanimljiva kontradikcija ovog novog tržišta. Najuspješnije će biti upravo ako rješava problem za koji njegovi osnivači smatraju da u idealnom društvu ne bi trebao postojati.
No dok se način rada, stanovanja i druženja nastavlja mijenjati, potreba za povezivanjem ne nestaje. Ako tradicionalna mjesta više ne stvaraju dovoljno prilika za nova poznanstva, tržište će pokušati popuniti prazninu.
Nakon aplikacija koje su digitalizirale ljubavne veze, možda upravo gledamo nastanak sljedeće kategorije društvenih platformi – onih koje pokušavaju pretvoriti slučajnost prijateljstva u organiziranu uslugu.
