“Svijet ide prema kolapsu: Čeka nas radikalno niži standard, vremenski ekstremi i porast bolesti”
Danilo Brozović govori o klimatskoj krizi, neodrživom načinu života i sve izglednijim scenarijima transformacije globalnog društva.
Danilo Brozović je docent poslovne ekonomije na Visokoj školi u švedskom gradu Skövdeu i autor pregledne studije o pojavi društvenog kolapsa objavljenoj prije tri godine u prestižnom znanstvenom časopisu o futurologiji Futures. S njime razgovaramo povodom njegovog sudjelovanja na trećem Svjetskom adaptacijskom forumu (World Adaptation Forum) koji se krajem travnja održava u Budimpešti.
Što je Svjetski adaptacijski forum i o čemu ćete na njemu govoriti?
Svjetski adaptacijski forum je godišnja konferencija, ujedno i platforma, na kojoj se okupljaju znanstvenici iz različitih disciplina, a kojima je zajedničko da proučavaju klimatsku krizu i njezine posljedice na čovječanstvo i njegovu budućnost. Raspravlja se o tome je li održivost kao koncept zastarjela te da bi je trebalo zamijeniti adaptacijom, odnosno dubokom prilagodbom svih ljudskih aktivnosti na posljedice klimatskih promjena. Na Forumu sudjelujem na poziv organizatora predvođenih Balázsom Stumpf-Biróom, ponajviše zbog toga što su prepoznali moj pregledni članak o kolapsu. Na njemu ću govoriti o mogućnosti kolapsa globalne civilizacije, o tome može li se on spriječiti i kako, te o izgledima za budućnost. Više-manje o temama o kojima i mi danas razgovaramo.
Tvrdite da današnji način života nije održiv i da je kolaps neizbježan. Zašto to mislite i o kakvom kolapsu zapravo govorite?
Naš način života je potpuno neodrživ. Zamislite Zemlju kao bankovni račun na kojem postoji određena svota i na koji se redovno nešto prilijeva, ali vi trošite daleko više od priljeva. Jedno vrijeme to funkcionira, ali prije ili poslije ćete neumitno bankrotirati. Tako i mi zapravo trošimo resurse iz budućnosti koji se već sada manifestiraju kao troškovi jer moramo trošiti na sanacije i prilagodbe klimatskim promjenama koji se u našem dijelu svijeta manifestiraju kao poplave, orkansko nevrijeme i pregrijani Jadran.
Što se kolapsa tiče, on se u popularnoj javnosti obično percipira katastrofično i postapokaliptično, možda čak i kao samouništenje čovječanstva. Stručnjaci se slažu da će kolaps naše globalne civilizacije vjerojatno uključivati drastične transformacije ekonomskog, društvenog i političkog sustava te se manifestirati gospodarskim turbulencijama, radikalno nižim životnim standardom i vremenskim neprilikama koje će zbog klimatskih promjena postati novo normalno, a što će pak utjecati na preoblikovanje političkih sustava, ali i na javno zdravstvo jer se očekuje porast bolesti uzrokovanih konstantnim vrućinama i nestašicom pitke vode u svijetu. Nedavni izvještaj procjenjuje da će 38 posto svjetskih gradova vrlo uskoro imati vodoopskrbnih problema, izdvajajući Cape Town i Teheran kao recentne primjere. Također možemo očekivati intenziviranje migracija jer se pretpostavlja da će pojas oko ekvatora već za nekoliko desetljeća postati praktički nenaseljiv, što će uzrokovati raseljavanje nekoliko stotina milijuna ljudi, ako ne i milijardi.
Sustav postaje prekompleksan
Je li ovakav razvoj događaja bio neizbježan, odnosno dolaze li kolapsi ciklički kroz povijest?
Posljedice se još uvijek mogu ublažiti, ali što više čekamo i odgađamo, rezovi će morati biti radikalniji. Potrebno je bilo djelovati još jučer, možda čak i prekojučer. Možemo se upuštati u filozofske rasprave o cikličkom ponavljanju povijesti, odnosno pojave društvenih kolapsa, ali isto tako postoje i rasprave koje tumače da je svaki kolaps prilika za transformaciju, odnosno svojevrsni reset određenog društva. Taj se reset može dogoditi tako da se kolaps izbjegne, za što je primjer Bizant nekoliko stoljeća prije turskih osvajanja, ili nakon kolapsa, kada civilizacija na to bude primorana, kao što se dogodilo Zapadnom Rimskom Carstvu. Ono što je velikoj većini povijesnih civilizacija zajedničko jest da društveni sustav postaje sve kompleksniji te da ta kompleksnost dolazi do određene granice koja više nije održiva i prisiljava društvo na simplifikaciju. Postoje snažne indicije da se to trenutačno događa i s našim globalnim društvom.
Što bi vas danas uvjerilo da svijet ide u dobrom smjeru?
Ukratko, realno sagledavanje situacije i zajednički napori na globalnoj razini koji dovode do konkretnih rješenja. Mi danas kao čovječanstvo imamo rješenja koja bi mogla dovesti do preokreta, međutim nedostaje političke volje, u čemu se većina znanstvenika slaže. Sjećam se kada sam odrastao u osamdesetima, upozoravalo se da moramo promijeniti način života prije početka devedesetih jer ćemo prijeći nula stupnjeva. Po tom se pitanju očito nije dogodilo ništa. Zatim je Pariškim sporazumom dogovoren 1,5°C. Međutim, izvjesno je da ćemo i tu granicu probiti te se bližimo svijetu od 2,5°C, a možda i 3°C.
Ako biste morali izdvojiti jednu ključnu promjenu koju treba napraviti odmah – koja bi to bila?
Održivi izvori energije danas se tretiraju kao komplement fosilnim gorivima, umjesto da se tretiraju kao supstitut. To je problem toliko očit, ali isto tako toliko komplicirano pitanje jer naš globalan način života je izgrađen i počiva na nafti. Kada bismo zaista kao društvo htjeli supstituirati naftu, došlo bi do tektonskih promjena, vrlo vjerojatno globalnog nezadovoljstva, opće nezaposlenosti i raširenih društvenih nemira. Tu su političari sputani i pitanje supstitucije nafte je zapravo jedno osinje gnijezdo u koje nitko ne želi dirnuti pa se svi nadamo da će se sve to već nekako riješiti. Međutim, što više odlažemo tu raspravu, to će kasnije biti teže prilagoditi se. Radi se zapravo o efektu utopljenih troškova, vrlo dobro opisanom u znanstvenoj literaturi koja se bavi kolapsom. Društvo nastavlja ulagati u jedan sustav zato što je u nj uložilo već toliko mnogo, pa percipira da će troškovi napuštanja tog sustava, ili naseobine, ili čega li već, biti previsoki, iako su zapravo nužni.
“Trenutno nisam optimističan”
Tko će snositi najveći teret promjena?
Pa kako se situacija trenutno razvija, teret promjena će snositi svi, pitanje je samo u kolikoj mjeri. Razvijene zemlje svakako imaju određene prednosti, ali ni one neće biti pošteđene radikalnih promjena i prilagodbi. Životni standard će se vrlo vjerojatno sniziti svugdje. Klimatske promjene već sada nejednako pogađaju različite dijelove svijeta i pridonose globalnoj nejednakosti.
Koliko je realno očekivati da će velike sile djelovati koordinirano, ili će svatko pokušati “spasiti sebe”?
Osobno sam uvjeren da se naše društvo može transformirati prema jednom prosperitetnom, uključivom svijetu koji se prilagodio klimatskim promjenama i živi održivo čak i ako dosegnemo 2°C ili 2,5°C. Ali za to su preduvjeti globalna suradnja, međusobno poštovanje i uvažavanje, jednakost, te solidarnost, koju vidim kao esencijalnu silu za sve neophodne promjene. Nažalost, trenutačan razvoj situacije u svijetu ne ostavlja mnogo prostora za optimizam. Nadam se da se varam.
Možemo li razdoblje od sredine 1990-ih do financijske krize 2008. smatrati vrhuncem stabilnosti i prosperiteta – i je li takvo razdoblje iza nas?
Navedeno vremensko razdoblje se možda može percipirati kao vrijeme stabilnosti i prosperiteta, barem iz perspektive zapadne civilizacije. Možemo svakako raspravljati i razdoblju prosperiteta nakon Drugog svjetskog rata, kada su zapadne zemlje, ali također i Jugoslavija kojoj je Hrvatska nekada pripadala, imale visoke stope rasta. Proširimo li perspektivu, napredak zapada omogućili su prosvjetiteljstvo, industrijska revolucija i Francuska revolucija. To je jedna putanja koja možda sada dolazi do svoje kulminacije, ali koja nam je također dala i određene vrijednosti koje će vrlo vjerojatno u doba kolapsa biti izuzetno važne, kao što su solidarnost, jednakost i sloboda. Njih moramo imati na umu jer se danas propituju, negiraju i erodiraju, iako su zapravo ključne u vrijeme kolapsa.
Smatrate li da ljudska civilizacija ima “rok trajanja”? Ako da, što ga najviše određuje?
Ono u čemu osobito povjesničari koji proučavaju kolaps slažu jest da propadaju carstva, kraljevstva i civilizacije, ali da čovječanstvo nastavlja živjeti te da se prilagođava, adaptira. Možemo reći da propadaju društveni poretci, dakle određene elite, ali da se isto tako društvena organizacija tih velikih sila na neki način transformira. Povijesno gledano, društva propadaju ne zbog jednog posebnog uzroka, već zbog kombinacije mnogih različitih uzroka. Za propast Majanskog carstva postoji primjerice više od 130 objašnjenja. Ono što je ključno jest kako se aktualno društvo postavi prema nadolazećem kolapsu, razvija li strategije izbjegavanja i prilagođavanja, povišuje li razinu otpornosti društvenih, gospodarskih i političkih struktura. Čak i ako je kolaps neizbježan, njegove posljedice su znatno manje ako je uložen ovakav strateški i dugoročni trud. Glede današnje situacije, postoje studije koje tvrde da svaki euro ili dolar uložen u prevenciju posljedica klimatskih promjena štedi četiri eura, odnosno dolara, koji bi se kasnije morali potrošiti za sanaciju istih posljedica.
Također, iz povijesti znamo da kolaps društava pojačavaju faktori kao što su konsolidacija elita, povećavanje razine ekonomske nejednakosti u društvu, kratkoročne reakcije koje ne sagledavaju cjelokupnu situaciju, te pretjerana vjera u svemoć tehnoloških rješenja. Svi ovi faktori prisutni su i u današnjoj globalnoj situaciji, s tom razlikom što su povijesni kolapsi zemljopisno ograničeni, dok nama prijeti globalni kolaps povezan s klimatskim promjenama.
Tehnologija: spas ili prokletstvo?
Ima li čovječanstvo veće šanse za opstanak kroz tehnološki napredak ili kroz povratak jednostavnijem, održivijem načinu života?
Ja te dvije opcije ne držim suprotstavljenima, one moraju ići ruku pod ruku, i međusobno se potpomagati na putu adaptacije prema jednom održivom i prosperitetnom načinu života. Pritom moramo biti bolno svjesni opasnosti pretjerane vjere u tehnološka rješenja, dakle takozvanog “tehnološkog izobilja” koje se spominje u literaturi. Da, postoji tehnologija isisavanja ugljičnog dioksida iz atmosfere, ali trenutno se radi o promilima i postavlja se pitanje isplativosti. Postoje i startupovi koji se bave proizvodnjom mesa, ribe, školjaka i rakova u laboratoriju. U teoriji bismo mogli prehranjivati cijelu Hrvatsku od jednog stada krava ili svinja. Međutim, trenutačno je njihov glavni problem skaliranje. Već se desetljećima debatira o fuzijskoj tehnologiji, no ona je još uvijek u domeni znanstvene fantastike. Ako se ove tehnologije i riješe, ta se rješenja nalaze u budućnosti, kada će već biti prekasno. Ne trebamo ih zato isključiti, ali ona moraju ići ruku pod ruku s društvenom transformacijom, s čime se slaže većina znanstvenika.
Kako vidite položaj Hrvatske u globalnom kontekstu – koje su njezine ključne prednosti i slabosti u vremenu sve većih globalnih rizika?
Vratimo li se na jedno od prvih pitanja kada smo opisivali kako bi vjerojatan kolaps izgledao, Hrvatska bi se morala zapitati kako će se ona prilagoditi na takav jedan svijet. Što treba poduzeti, koje konkretne promjene i u kojim sektorima. Najočitija je ovisnost hrvatskog gospodarstva o turizmu koji u jednom takvom svijetu ima određeni rok trajanja. Mi smo kao mala zemlja umnogome ovisni o globalnim tokovima, ali možda je to i naša prednost jer kao manji možemo pokazati višu razinu fleksibilnosti. A za takve prilagodbe potrebna je prvenstveno politička volja i sposobnost sagledavanja stvari na duži rok, mnogo duži od jednog ili dva izborna ciklusa, ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu.
