Nezaustavljiv uspon Sébastiena Lecornua: Od asistenta zastupnika do francuskog premijera
Vješt strateg, neumoran u umjetnosti kompromisa, Lecornu jednako uživa u laskavim pohvalama kao i u zajedljivim podbadanjima. Ima veliko povjerenje predsjednika Emmanuela Macrona, podržavaju ga zastupnici desnice, dok su mu veze sa socijalistima znatno slabije.
Imenovanje Sébastiena Lecornua za premijera bilo je, na kraju, odgođeno samo devet mjeseci. Ministar obrane trebao je biti imenovan 13. prosinca 2024., prije nego što je François Bayrou zaprijetio da će “sve razbiti” i gurnuo ga u stranu. Nakon što je centrističkog Bayroua 8. rujna smijenila Nacionalna skupština, predsjednik Emmanuel Macron napokon je imao otvoren put da na čelo vlade postavi najdiskretnijeg i najodanijeg među svojim ministrima. Lecornu je ujedno i najdugovječniji: s 39 godina najstariji je član Macronove administracije, služeći u vladi bez prekida više od osam godina, piše Le Monde.
Ipak, većina Francuza ne poznaje ga dobro. Rođen u Normandiji, kao jedinac tehničara u zrakoplovnoj industriji i medicinske tajnice, počeo je s političkim aktivizmom u 16. godini u desničarskoj stranci UMP, a zatim u Les Républicains (LR). Sa 22 godine postao je parlamentarni asistent Brunu Le Maireu, tada zastupniku UMP-a. Sa 28 godina izabran je za gradonačelnika Vernona, a već iduće godine postao je najmlađi predsjednik istog upravnog departmana.
Pridružio se prvoj vladi premijera Édouarda Philippea (2017.–2020.), kao njezin najmlađi član, slijedeći Le Mairea u lipnju 2017. Najprije je imenovan državnim tajnikom kod Nicolasa Hulota, zatim ministrom za ekološku tranziciju i solidarnost, a od listopada 2018. dobio je resor lokalne samouprave. Predsjednik Macron ga je otkrio 2019. tijekom nacionalne “velike rasprave” nakon prosvjeda Žutih prsluka; prva rasprava održana je u Grand-Bourgtherouldeu, u Lecornuovoj izbornoj jedinici. Tada je savjetovao Macrona da uključi gradonačelnike i otvori knjige žalbi. Inicijativa je bila uspješna.
Loši izborni rezultati
Lecornu je unaprijeđen u ministra za prekomorske teritorije u vladi premijera Jeana Castexa (2020.–2022.). U Novoj Kaledoniji doveo je u pitanje proces iz Nouméae potpisan 1998. pod pokroviteljstvom tadašnjeg premijera Lionela Jospina: pristaše neovisnosti odbili su sudjelovati u trećem referendumu o neovisnosti francuskog teritorija, što je dovelo do naglog pada izlaznosti i sporova o legitimnosti glasovanja. Godine 2022. birači u prekomorskim teritorijima glasovali su za krajnje desnu političarku Marine Le Pen i radikalno lijevog čelnika Jean-Luca Mélenchona. U njegovom matičnom departmanu Eure samo je jedna od pet izbornih jedinica izbjegla krajnje desni Rassemblement National (RN). “Kamo god da Lecornu ode, makronizam umire”, našalio se bivši socijalistički ministar pravosuđa Jean-Jacques Urvoas, piše Le Monde.
Loši izborni rezultati nisu spriječili Lecornua, pričuvnika žandarmerije, da 2022. bude postavljen za ministra obrane. Na čelu ministarstva, ovaj zaljubljenik u vojsku stvorio je osobito bliske odnose s predsjednikom. Imenovan samo tri mjeseca nakon početka rata u Ukrajini, naslijedivši Florence Parly, odmah je preuzeo ulogu odanog vojnika, čvrstog i izdržljivog, provodeći u djelo predsjedničku naredbu da se novi zakon o vojnom planiranju (LPM) donese što je brže moguće. Posao je završen munjevito, u godinu dana, bez pribjegavanja članku 49.3 Ustava, koji vladi omogućuje donošenje zakona bez glasovanja. Isto je vrijedilo i za Ukrajinu, gdje je uspio uvjeriti ponekad kolebljiv sektor obrane – osobito vojnu industriju – da pruži značajnu pomoć Kijevu u naoružanju.
Lecornu je stekao neuobičajeno visoku razinu povjerenja predsjednika Macrona. Dobio je slobodu govoriti u predsjednikovo ime o osjetljivim temama poput Bliskog istoka, nuklearne politike i šire strateške rasprave – što su njegovi prethodnici na tom mjestu rijetko mogli.
Umjetnost kompromisa
Vješt strateg, neumoran u umjetnosti kompromisa, Lecornu jednako uživa u laskavim pohvalama kao i u zajedljivim podbadanjima. Ovo se samopouzdanje samo povećalo nakon raspuštanja Nacionalne skupštine 2024., zahvaljujući sigurnosnoj mreži koju mnogi njegovi rivali nemaju, a koju je on odavno stvorio.
Kao premijer, Lecornu bi trebao zadržati čvrstu kontrolu nad proračunom za obranu, jedinim koji zasad nije pogođen rezovima. Zahvaljujući nadzoru nad glavnim tajništvom za obranu i nacionalnu sigurnost, trebao bi morao zadržati kontrolu nad svim izvoznim poslovima s oružjem, pa čak i dodatno ojačati svoj utjecaj nad mnogim međuresornim državnim pitanjima, uključujući obavještajne službe.
Od početka svoje karijere, Bayrouov nasljednik uvijek je vješto upravljao kadrovskim imenovanjima, bilo u svom rodnom Vernonu ili u Ministarstvu obrane. U ovom novom i izazovnom političkom okruženju za vladu, moći će računati na novog načelnika Glavnog stožera, generala Fabiena Mandona, te na Macronova osobnog vojnog načelnika stožera, generala Vincenta Girauda. Lecornu je snažno podupro njihova imenovanja u srpnju, a očekuje se da će obojica ostati na položaju do sljedećih predsjedničkih izbora.
“Razgovara sa svima”
Unutar svoje bivše političke frakcije, nitko danas Lecornuya ne prikazuje kao izdajicu stranke. Vrijeme je učinilo svoje, članovi Macronova tabora i Les Républicains sjedili su za istim stolom u vladi, a Lecornu redovito prima pohvale. Uvijek se trudio dobro odnositi prema zastupnicima LR-a – toliko da ga neki opisuju kao “šampiona šarma”.
Ministar ima i svoje saveznike, osobito zastupnika LR-a Jean-Louisa Thiériota, svog bivšeg državnog tajnika za pitanja veterana. “Lecornu nam jako odgovara”, sažeo je Sébastien Martin, još jedan zastupnik LR-a. “Ima stvaran politički instinkt i sposobnost razgovarati s različitim skupinama u Nacionalnoj skupštini.” “Razgovara sa svima, od La France Insoumise do RN-a”, dodao je François Cormier-Bouligeon, zastupnik Macronove stranke Renaissance. „On je antiteza sektaštvu.“
Odnosi sa zastupnicima iz socijalističkog tabora su udaljeniji. Medijski izvještaji o Lecornuovim večerama s Marine Le Pen – održanima ili u kući njegova prijatelja Thierryja Solèrea ili u Hôtel de Brienne – dali su Lecornu, čija je reputacija vještog stratega već dobro potvrđena, imidž čovjeka koji “sklapa dogovore” s RN-om.
Ali njegova glavna mana, prema socijalistima, jest bliskost s predsjednikom. Tijekom uspona iza kulisa vlasti, Lecornu, tajanstven i teško čitljiv, ostao je u predsjednikovoj zaštitničkoj sjeni – uz rizik da se sada doživljava tek kao njegov instrument.
