Venezuela tvrdi da Trump želi njezinu naftu. No je li to doista cilj SAD-a?
Sjedinjene Države sposljednjih tjedana izvele su niz napada na venezuelske brodove i tankere, tvrdeći da su uključeni u krijumčarenje droge i nafte. Predsjednik Venezuele Nicolás Maduro optužuje Washington da zapravo želi njihovu naftu, no analitičari upozoravaju da je pozadina cijele priče znatno složenija.
Venezuelski čelnik Nicolás Maduro tvrdi da se pojačani pritisak SAD-a svodi na jednu stvar: Washington želi preuzeti golema naftna bogatstva južnoameričke države.
Ovoga je tjedna američka vojska zaplijenila tanker za koji se tvrdi da je prevozio venezuelansku naftu u suprotnosti s američkim sankcijama, te zaprijetila akcijama protiv drugih brodova.
Taj je potez uslijedio nakon niza vojnih udara na venezuelske brodove za koje SAD tvrdi da su uključeni u krijumčarenje droge. Predsjednik Donald Trump pozvao je Madura da napusti dužnost, optužujući ga za slanje narkotika i ubojica u SAD, piše BBC.
Pa želi li Trump zapravo venezuelansku naftu? I bi li to uopće imalo smisla? Koliko nafte Venezuela ima?
Istina je da Venezuela s procijenjenih 303 milijarde barela ima najveće dokazane zalihe nafte na svijetu. No količina nafte koju zemlja danas stvarno proizvodi neusporedivo je mala.
Proizvodnja je naglo pala od ranih 2000-ih, nakon što su bivši predsjednik Hugo Chávez, a zatim administracija Nicolása Madura, pooštrili kontrolu nad državnom naftnom kompanijom PDVSA, što je dovelo do egzodusa iskusnog kadra.
Problem infrastrukture
Iako su neke zapadne naftne kompanije, uključujući američki Chevron, još uvijek prisutne u zemlji, njihove su se operacije znatno smanjile kako su SAD proširivale sankcije i ciljale izvoz nafte, nastojeći Madurovu vladu odrezati od ključnog izvora prihoda.
Sankcije koje je SAD uveo još 2015. pod administracijom Baracka Obame zbog navodnih kršenja ljudskih prava, također su zemlju uvelike odsjekle od ulaganja i potrebnih rezervnih dijelova.
“Glavni problem koji imaju je infrastruktura”, kaže Callum McPherson, voditelj odjela za robne investicije u Investecu. U studenome je Venezuela proizvodila oko 860.000 barela dnevno, prema najnovijem izvješću Međunarodne agencije za energiju. To je jedva trećina onoga što je zemlja proizvodila prije deset godina, i manje od jedan posto globalne potrošnje nafte.
Neki u SAD-u zagovaraju intervenciju u Venezueli, ističući prilike za američke tvrtke da obnove tamošnju naftnu industriju. “Za američke naftne kompanije, Venezuela bi bila raj”, rekla je nedavno republikanska kongresnica s Floride María Elvira Salazar u intervjuu za Fox Business. “Američke tvrtke mogle bi doći i popraviti sve naftovode, platforme — sve što je povezano s naftom i derivatima.”
Ostao jedino Chevron
Kampanju je vodio pod sloganom “Drill, baby, drill” i redovito pozivao na povećanje domaće proizvodnje nafte, što povezuje s nižim cijenama za Amerikance.
No kad je riječ o Venezueli, Bijela kuća tvrdi da je primarni problem krijumčarenje droge i Madurova nelegitimnost. Na pitanje je li kampanja SAD-a u regiji motivirana drogom ili naftom, glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt rekla je da se administracija fokusira na “više stvari”. Kazala je da je zaustavljanje dotoka ilegalnih droga u SAD “prioritet broj jedan”.
Clayton Siegle, stručni suradnik za energetsku sigurnost u Centru za strateške i međunarodne studije, kaže da takve izjave uglavnom prihvaća “doslovno”. Ukazuje na dugogodišnji interes ključnih američkih političara za regiju, poput državnog tajnika Marca Rubija. “Jednostavno ne vidim dokaze koji bi upućivali na to da je nafta u središtu američkih ambicija”, kaže.
To, naravno, ne znači da američke tvrtke ne bi bile zainteresirane. Trenutno je Chevron jedina američka naftna kompanija koja još posluje u Venezueli, nakon što je 2022. pod administracijom Joea Bidena dobila licencu unatoč sankcijama. Trumpova administracija produljila je tvrtki novu dozvolu ove godine, iako je ukinula iznimke za druge kompanije, poput španjolskog Repsola, kako bi ograničila dotok novca Madurovu režimu.
Danas Chevron čini oko petine ukupne venezuelanske proizvodnje nafte. Analitičari smatraju da bi Chevron bio među najvećim dobitnicima ako SAD počne ublažavati ograničenja poslovanja s Venezuelom. Američke rafinerije, osobito one na obali Meksičkog zaljeva, također su vrlo zainteresirane za venezuelansku “tešku” naftu, koja je jeftinija i isplativija za preradu.
“Velik je problem za američke rafinerije na obali Zaljeva to što je Venezuela bila pod sankcijama i smanjivala proizvodnju, jer to znači da je dostupno manje te teške nafte”, kaže Matt Smith, analitičar za naftu u Kpleru. “Čak i da se ne uključe u samu proizvodnju, oni bi bili vrlo zainteresirani kupci.”
Iako bi povećanje izvoza venezuelanske nafte moglo pomoći u snižavanju cijena u SAD-u, analitičari upozoravaju da bi za to trebalo vremena: sadašnja proizvodnja jednostavno je premala da bi imala veći utjecaj.
Upitna isplativost ulaganja
Obnova venezuelanske naftne industrije bila bi zahtjevan pothvat. Prema nedavnom izvješću Wood Mackenzieja, bolje upravljanje i umjerenija ulaganja mogli bi povećati proizvodnju na oko dva milijuna barela dnevno u sljedeće dvije godine. No analitičari upozoravaju da bi za značajniji rast proizvodnje bilo potrebno uložiti desetke milijardi dolara — i možda cijelo desetljeće.
Ističu i da bi ulagače mogli odbiti potencijalni problemi poput venezuelanskog članstva u OPEC-u. Dodatni je rizik i dugoročna perspektiva potražnje za naftom, koja će s vremenom padati, kaže David Oxley, glavni ekonomist za klimu i robna tržišta u Capital Economicsu.
“Potražnja za naftom neće naglo pasti, ali ne raste kao prije. Očekujemo stagnaciju i postupni pad od kasnih 2030-ih”, kaže on. “Svaki ulagač u venezuelanski naftni sektor morao bi se zapitati: isplati li se to?”
Čak i kada bi Maduro otišao ili se američke prepreke uklonile, Oxley kaže da nije sigurno koliko bi kompanije bile spremne uložiti vrijeme i novac potreban za povratak venezuelanske nafte na tržište.
“U naftnom sektoru trebali biste golema ulaganja — svakako milijarde”, dodaje. “Drill, baby, drill zvuči dobro, ali privatne kompanije će to raditi samo ako im je isplativo.”
