Sporazum EU-Mercosur pred usvajanjem: Hrvatska poljoprivreda plaća veliku cijenu, koristi ograničene
Rezultat EU-Mercosur trgovinskog sporazuma za poljoprivredu je gubitak trgovinske bitke, ali i politički odgovor kroz povećanje poljoprivrednog proračuna za 45 milijardi eura.
Krajem ovog tjedna možemo očekivati potpisivanje trgovinskog sporazuma između Europske unije i južnoameričkog trgovinskog bloka Mercosur, koji čine Argentina, Brazil, Paragvaj i Urugvaj nakon 25 godina pregovora.
Prošli tjedan su države članice EU-a kvalificiranom većinom odobrile potpisivanje trgovinskog sporazuma kojim se uspostavlja zona slobodne trgovine između dva već postojeća bloka, Europske unije i Mercosura, kroz postupno ukidanje carina i drugih trgovinskih prepreka za većinu robe. Protiv sporazuma su glasale Francuska, Poljska, Austrija, Mađarska i Irska, dok je Belgija bila suzdržana. Bila je potrebna suglasnost najmanje 15 država članica koje zajedno predstavljaju najmanje 65 posto ukupnog stanovništva EU-a, znači kvalificirana većina. Odmah je vidljivo da su protiv sporazuma glasale “snažne” poljoprivredne zemlje u kojim poljoprivrednici već tjednima prosvjeduju. Da bi sporazum stupio na snagu potrebna je još samo suglasnost Europskog parlamenta, koji će o sporazumu glasovati u nadolazećim danima ili mjesecima, a koji ga još uvijek može odbiti. Do tada se može primjenjivati privremeni dio sporazuma koji je u isključivoj nadležnosti EU.
Zašto su poljoprivrednici protiv
Glavni argument poljoprivrednika je da otvaranje tržišta za poljoprivredne proizvode iz Južne Amerike znači pritisak na cijene, pad konkurentnosti domaće proizvodnje i postupno gašenje manjih farmi. Europska Unija godinama promovira okolišne ciljeve u poljoprivredi, postavlja farmerima vrlo visoke standarde u proizvodnji, zaštiti okoliša, zaštiti prirode, dobrobiti životinja, a sada se dopušta uvoz iz zemalja gdje se proizvodnja odvija na površinama koje su nastale nakon krčenja šuma, uz slabiju kontrolu pesticida i umjetnih gnojiva te slabe standarde zaštite životinja. Poljoprivrednici se osjećaju žrtvovani za dobrobit nekih drugih gospodarskih sektora. Najstarija zajednička poljoprivredna politika je na velikoj prekretnici.
Zato ovaj sporazum za poljoprivredu, te rasprava oko tog sporazuma, daleko nadilaze klasičnu temu carina i kvota. U svojoj srži, riječ je o sudaru dvaju različitih poljoprivrednih i gospodarskih modela, s potencijalno snažnim posljedicama za europsku poljoprivredu.
Jedna od ključnih razlika između EU-a i zemalja Mercosura jest makroekonomska važnost poljoprivrede. U EU poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo sudjeluju s oko 1,6 posto u BDP-u, dok udio zaposlenih u poljoprivredi čini oko 3,8 posto ukupne zaposlenosti. Poljoprivreda je važna, ali više nije nosivi stup gospodarstva.
U Brazilu i Argentini slika je bitno drukčija. Poljoprivreda u Brazilu čini oko 5,6 posto BDP-a, uz oko 8 posto zaposlenih, dok u Argentini sudjeluje s gotovo 6 posto BDP-a. Iako je službeni udio zaposlenih u poljoprivredi u Argentini nizak zbog izrazite mehanizacije, cijeli lanac vrijednosti, od inputa do prerade i logistike, snažno je vezan uz agrarni sektor. Blok Mercosur je globalna agrarna sila. U tim zemljama poljoprivreda nije samo ekonomska grana već strateški važan izvozni predvodnik.
Razlike u proizvodnji, modelima i troškovima
U proizvodnji kukuruza, EU godišnje proizvede oko 59 milijuna tona, dok Brazil sam proizvodi oko 119 milijuna tona, a Argentina oko 50 milijuna tona. Kod soje, razlika je još izraženija: EU proizvodi tek oko 3 milijuna tona, dok Brazil doseže oko 155 milijuna tona, a Argentina oko 48 milijuna tona. To EU čini strukturno ovisnom o uvozu proteinskih krmiva.
U goveđem mesu Brazil proizvodi više od 11 milijuna tona godišnje, gotovo dvostruko više od cijele EU (oko 6,6 milijuna tona). Argentina još oko 3 milijuna tona. Riječ je o razmjerima koji znače da i relativno male trgovinske kvote mogu imati snažan tržišni učinak u Europi.
Slično vrijedi i za perad. Brazil je najveći svjetski izvoznik pilećeg mesa, s godišnjom proizvodnjom većom od 14 milijuna tona. EU je također veliki proizvođač, s Poljskom i Francuskom kao vodećim državama, ali brazilska konkurentnost temelji se na nižim troškovima proizvodnje i velikim izvoznim serijama i to u segmentu koji je za EU tržište vrlo osjetljivo.
Farmeri u EU posebno upozoravaju na razlike u intenzitetu korištenja inputa. Podaci FAO-a pokazuju da se u Brazilu koristi oko 6 kilograma pesticida po hektaru, a u Argentini oko 4,9, što je više od prosjeka EU-a i znatno iznad svjetskog prosjeka. Za EU podaci do 2022 pokazuju da je potrošnja pesticida 2,9–3,5 kilograma po hektaru poljoprivrednog zemljišta. Slično vrijedi i za umjetna gnojiva. Brazil troši više od 300 kilograma gnojiva po hektaru, dok je prosjek EU-a višestruko niži. Trend smanjenja upotrebe pesticida u EU je u posljednjih desetak godina snažno prisutan u svim zemljama članicama, također pada potrošnja mineralnih gnojiva u Europskoj uniji iz godine u godine. Te razlike omogućuju visoke prinose južnoameričkim proizvođačima, a za EU farmere otvaraju pitanja fer konkurencije, okolišnih standarda i dugoročne održivosti.
Hrvatska izložena, a bez izvozne kompenzacije
Za Hrvatsku je ovaj sporazum posebno osjetljiv. Hrvatska najviše izvozi kukuruz i soju upravo na EU tržište, u segmentima gdje Mercosur ima izrazitu konkurentsku prednost. Istodobno, Hrvatska ima respektabilnu proizvodnju goveđeg mesa, uključujući visoko kvalitetni “baby beef”, te razvijenu industriju pilećeg mesa.
No najveći izazov je na strani strukture izvoznih proizvoda. Hrvatska ne izvozi značajne količine visokovrijednih, brendiranih ili prerađenih proizvoda bilo koja tržišta, a na tržište Južne Amerike je izvoz prije izuzetak nego pravilo. Drugim riječima, dok se EU tržište potencijalno otvara snažnim proizvođačima sirovina iz Mercosura koji će sa nižim cijenama konkurirati našim sirovinama koje sada plasiramo na tržište EU, imamo vrlo slab izvozni potencijal za druge poljoprivredne proizvode. Hrvatska je u ovoj priči strukturno izložena i slabo pozicionirana za stvaranje buduće koriste na tim tržištima.
Tako da Hrvatsku ima izražene rizike: izravnu konkurencija u kukuruzu i soji već godinama našim izvoznim perjanicama u poljoprivredno prehrambenim proizvodima (gdje smo neto izvoznici unutar EU), snažan pritisak na proizvodnju kod govedine i peradskog mesa kroz cijene i uvoz. Za razliku od velikih država članica, Hrvatska nema ni tržišnu snagu ni fiskalni prostor za amortizaciju cjenovnih šokova u poljoprivredi. Potencijalne koristi su vrlo ograničene, zbog malih količine u proizvodnji visokovrijednih proizvoda, logistike i nepostojanja tržišnog kanala. Priliku mogu tražiti veći proizvođači kvalitetnih prehrambenih proizvoda sa internacionalnim iskustvom i kapacitetima koje mogu ponuditi na tako velikim tržištima kako bi takav izvoz bio uopće isplativ. Što se tiče informiranja i brendiranja hrvatskih poljoprivrednih proizvoda nismo koristili raspoloživa EU sredstava za tu namjenu i na trećim puno bližim tržištima, a o južnoj Americi mislim da nikada nitko nije ni pomislio.
Što možemo zaključiti?
Dobitnici ovog sporazuma bit će zemlje čiji se ekonomski model temelji na izvozu industrijskih proizvoda visoke dodane vrijednosti: automobila, strojeva, kemijske i elektroindustrije. U poljoprivredi će u prednosti biti proizvodi visokokvalitetne hrane, vina i mliječni proizvodi, proizvodi s oznakama kvalitete te prerađeni proizvodi poznati pod geografskim oznakama. No i to ima jasna ograničenja: zemlje Mercosura jesu veliko tržište, ali je najveći dio potrošnje izrazito cjenovno osjetljiv, pa europski premium proizvodi ostaju uglavnom nišni segment. Od takvog izvoza najviše mogu profitirati velike izvozne zemlje poput Francuske, Italije i Španjolske, dok je za male i srednje poljoprivredne ekonomije taj kanal vrlo ograničen bez snažne izvozne strategije i brendiranja.
Europska komisija često naglašava da su uvozne kvote male u odnosu na ukupnu proizvodnju EU-a. To je točno, ali tržišni učinak ne događa se linearno, čak i relativno male količine uvoza po nižim cijenama mogu imati snažan utjecaj na formiranje cijena na cijelom tržištu. Posebno su izloženi sektori s niskim maržama i visokom osjetljivošću na cijene inputa, poput proizvodnje govedine i peradarskog sektora. Proizvođači se stoga opravdano boje da i ograničene količine uvoza iz Brazila i Argentine mogu imati disproporcionalan učinak na cijene i tržišna očekivanja, osobito u kriznim godinama.
Pod pritiskom poljoprivrednika Europska komisija je ponudila kompenzacijske mjere, uključujući jače zaštitne mehanizme, posebne odredbe za osjetljive poljoprivredne proizvode te povećanje sredstava za poljoprivredu u sljedećem višegodišnjem financijskom okviru za milijardi eura. Uključuju se i posebne odredbe u pogledu određenih osjetljivih poljoprivrednih proizvoda, kao što su govedina, perad, riža, med, jaja, češnjak, etanol i šećer. Komisija je obećala prioritetno ispitivati slučajeve ako bi došlo do naglog porasta uvoza ili smanjenja domaćih cijena koncentriranih u jednoj ili više država članica, te bi EU mogao privremeno povući carinske povlastice za proizvode koji uzrokuju štetu.
Međutim, prošle godine je otvorena rasprava o novom Višegodišnjem financijskom okviru i predložena temeljita promjeni dosadašnjeg modela Zajedničke poljoprivredne politike, što dodatno povećava neizvjesnost za poljoprivrednike.
Nakon godina obilježenih klimatskim ekstremima, tržišnim poremećajima, ratom u Ukrajini, snažnim rastom troškova i sve većim administrativnim opterećenjima, sporazum EU–Mercosur i najave promjena u financiranju i provedbi ZPP-a doživljavaju se kao veliki rizik. U takvim okolnostima nezadovoljstvo poljoprivrednika ne iznenađuje, jer se odluke o liberalizaciji trgovine donose u trenutku kada je povjerenje u stabilnost budućih politika već ozbiljno narušeno.
Autorica Zvjezdana Blažić je konzultantica za poljoprivredu i prehrambenu industriju
