Peking pod pritiskom: Može li Kina bez iranske i venezuelanske nafte – ili ima skriveni adut?
Iako je godinama bila najveći kupac jeftine nafte iz Irana i Venezuele, Kina je unaprijed jačala zalihe i opskrbne alternative, a američku intervenciju sada može pretvoriti u novu stratešku prednost.
Dok su SAD i Izrael otvorili novo poglavlje kaosa na Bliskom istoku, Kina bi mogla profitirati od washingtonskog establišmenta koji nema ni političke ni fizičke resurse za usmjeravanje pozornosti na Aziju.
Službeno, Kina je osudila napade. Ministar vanjskih poslova Wang Yi nazvao ih je “neprihvatljivima” i pozvao na prekid vatre, što je retorika tipična za Peking u reakcijama na sve nepredvidljivije poteze Donalda Trumpa u vanjskoj politici.
Wang je dao slične izjave i nakon što su SAD u siječnju zarobile venezuelskog predsjednika Nicolása Madura. Kineska vlada ne propušta priliku predstaviti se kao branitelj međunarodnog prava i stabilnosti, iako manjim partnerima koji se nađu na meti najnovijih ispada američkog predsjednika pruža malo konkretne potpore, piše The Guardian.
Dva od tri lanca ugrožena
No, osim prilike za diplomatske bodove, Trumpova odluka da krene u rat protiv Irana, koji se već širi u regionalni sukob, otvara prostor Kini da ponovno iskoristi svoju dominaciju u području rijetkih minerala, osobito u obrambenom sektoru, te pitanje Tajvana stavlja na sve dulji popis američkih briga.
Smatra se da Kina kupuje oko 80 posto iranske nafte koja se izvozi morem. To čini oko 13 posto kineskog pomorskog uvoza, iako je stvarni opseg kineskog uvoza iranske nafte teško precizno utvrditi jer se velik dio isporuka deklarira kao da potječe iz Indonezije ili Malezije kako bi se izbjegle američke sankcije.
Gubitak jeftine iranske nafte bio bi udarac za Kinu, iako podnošljiv. No prošla su tek dva mjeseca otkako su Sjedinjene Države praktički preuzele kontrolu nad venezuelanskom naftnom industrijom, još jednim – doduše znatno manjim – izvorom jeftine opskrbe za Kinu.
Prema analizi Erice Downs, više istraživačice u Centru za globalnu energetsku politiku na Sveučilištu Columbia, više od petine kineskog uvoza nafte u 2025. dolazilo je iz zemalja poput Venezuele, Irana i Rusije koje su pod sankcijama. Dva od tih opskrbnih lanaca sada su ugrožena. U subotu je Kirill Dmitriev, čelnik ruskog državnog investicijskog fonda, objavio da bi cijene mogle uskoro dosegnuti “100 dolara ili više po barelu”. Referentna cijena nafte Brent u ponedjeljak je dosegla 82 dolara po barelu, najvišu razinu u posljednjih 14 mjeseci.
Jačanje zaštitinih mehanizama
“Ovo ne dolazi u dobrom trenutku za Kinu”, kaže Alicia García-Herrero, glavna ekonomistica za azijsko-pacifičku regiju u investicijskoj banci Natixis, ističući da se Kina suočava s rastućom potražnjom za energijom zbog ubrzane izgradnje podatkovnih centara potrebnih za razvoj umjetne inteligencije, jednog od ključnih stupova kineskog petogodišnjeg gospodarskog plana. “Trend je da je sve manje nafte po cijenama nižim od tržišnih.”
U nedjelju je Hualue American Studies Center, šangajski think-tank povezan s vladom, upozorio da bi strateški sporazum o partnerstvu između Kine i Irana iz 2021., vrijedan 400 milijardi dolara, također mogao biti ugrožen ako bi vodstvo u Teheranu zamijenio prozapadni režim.
No Kina je posljednjih godina jačala svoje strateške zaštitne mehanizme. Tek je mali dio obećanih 400 milijardi dolara iz 2021. doista realiziran. Svjesna mogućih geopolitičkih šokova, Kina je prošle godine povećala zalihe nafte, čija bi potražnja uskoro mogla dosegnuti vrhunac kako se ubrzava njezina zelena tranzicija. Uvoz sirove nafte porastao je prošle godine za 4,4 posto, pri čemu je više od 80 posto tog povećanja završilo u zalihama, prema izračunima temeljenima na podacima Rystad Energyja, piše britanski list.
To znači da bi Kina mogla izdržati eventualne poremećaje u opskrbi – bilo zbog gubitka iranske nafte, bilo zbog problema u Hormuškom tjesnacu – barem nekoliko mjeseci.
Neki analitičari smatraju da bi najveću štetu od skoka cijena nafte mogao pretrpjeti Donald Trump, koji želi zadržati inflaciju pod kontrolom u SAD-u uoči kongresnih izbora u studenom.
Moguće je i da Kina u određenim aspektima profitira od nestabilnosti izazvane američkim vojnim napadima. Otvaranje nove vojne ofenzive protiv Irana iscrpit će zalihe američkog naoružanja, kako za SAD tako i za Izrael. Prošle je godine Pentagon obustavio isporuke oružja Ukrajini zbog zabrinutosti oko smanjenih zaliha. Guardian je izvijestio da Pentagon raspolaže sa samo 25 posto sustava Patriot potrebnih za vlastite vojne planove.
Važna uloga galija
Unatoč tome, SAD je za Operaciju Epic Fury na Bliskom istoku rasporedio dio svog najmoćnijeg naoružanja, uključujući sustave proturaketne obrane Patriot i Thaad, borbene zrakoplove F-35 i drugu naprednu opremu.
Sve to oružje ovisi o poluvodičima i radarima proizvedenima uz pomoć galija, ključnog minerala čiji opskrbni lanac kontrolira Kina. Tijekom prošlogodišnjeg trgovinskog rata između SAD-a i Kine, Peking je obustavio izvoz galija i drugih rijetkih metala, gotovo paraliziravši globalne industrijske lance i prisilivši Washington na ustupke u trgovinskim pregovorima.
Neki analitičari vjeruju da bi Trumpova odluka da otvori novi vojni front dok je SAD i dalje ovisan o Kini za ključne sirovine u obrambenoj industriji mogla ojačati kinesku poziciju uoči nadolazećeg sastanka Trumpa i kineskog predsjednika Xi Jinpinga u Pekingu.
Joseph Webster, viši suradnik think-tanka Atlantic Council, smatra da će Peking biti zadovoljan što SAD troši oskudne zalihe streljiva i presretača u drugom, manje prioritetnom sukobu. “Smanjenje postojećih zaliha oružja ne samo da smanjuje resurse dostupne za eventualnu krizu oko Tajvana, već kineska dominacija u kritičnim mineralima može dati Pekingu polugu nad proizvodnjom novog naoružanja.”
Matthew P. Funaiole, viši suradnik u Centru za strateške i međunarodne studije, napominje da se galij primarno koristi u senzorima, a ne u potrošnim komponentama većine projektila. “Dugoročnija ranjivost nije u njihovoj uporabi, već u sposobnosti proizvodnje, nadogradnje i održavanja šireg sustava koji ovisi o galiju.”
Rizici za Kinu
Američki pokušaji uspostave opskrbnih lanaca rijetkih minerala izvan Kine još su u ranoj fazi i “vjerojatno neće značajno promijeniti dinamiku opskrbe u kratkom roku”, kaže Funaiole.
Ipak, naziru se i rizici za Kinu. Neki analitičari smatraju da bi uklanjanje drugog čelnika kineskog strateškog partnera u samo nekoliko mjeseci moglo narušiti kinesku privlačnost među zemljama globalnog juga. U posljednje tri godine Iran se pridružio Šangajskoj organizaciji za suradnju i skupini Brics, dvjema multilateralnim organizacijama koje predvodi Kina. Kina je također posredovala u detantu između Irana i Saudijske Arabije, koji sada djeluje pomalo besmisleno s obzirom na pitanja o mogućoj saudijskoj potpori američkim napadima.
Ipak, američki vanjskopolitički establišment zaokupljen još jednim opsežnim i nepredvidivim sukobom, daleko od kineskog susjedstva, Pekingu će vjerojatno donijeti više koristi nego štete.
