Danas sam bio na golfu kojem si me naučio i na zadnjoj rupi čekao da još jednom odemo na pivo
Bio je mentor generacijama studenata i kolega, uvijek spreman pomoći, ohrabriti i usmjeriti, bez trunke ega i potrebe da ističe vlastitu važnost.
Danas sam bio na golfu prvi put bez Vlatka. Sve je bilo na svom mjestu i sunce je nježno prelazilo preko greena devete rupe na Riversideu. Nije pošteno da nema i čovjeka koji me je sve u golfu naučio, ravnao udarce, učio kako se ne ljutiti previše na sebe i jednostavno uživati u igri. Imao sam stalno osjećaj da će došetati, čak sam i prevario mozak i “gledao” ga u daljini kako ide prema meni.
O Vlatku Cvrtili se može pisati iz više kutova. Kao o znanstveniku, profesoru, dekanu, čovjeku koji je imao važnu javnu i političku ulogu, koji je razumio sigurnost, geopolitiku i institucije. I sve bi to bilo točno. Ali meni se čini da bi takav tekst, koliko god bio korektan, promašio ono bitno što ja želim reći o njemu.
Jer ono što je meni Vlatko značio ne stane u biografiju.
Upoznao sam ga kada je došao na fakultet kao neka vrsta stručnog suradnika u studentski magazin Puls. Mi smo tada imali energiju i ambiciju i osjećaj da nešto želimo, ali ne nužno i jasnoću kamo s tim i kako to uobličiti. Tu našu osebujnu energiju on je odmah prepoznao i prihvatio je kao vlastitu. Od tada nam je svima u nekoj fazi života bio suputnik i mentor.
Bio je uz nas kao neka vrsta ispovjednika, tihe ili glasne podrške, ovisno o tome što je u kojemu trenutku trebalo. Nije od toga radio predstavu. Pristup mu je uvijek bio isti: poticajan, smirujući, jednostavan. U osnovi uvijek bi rekao isto: ne brini, riješit će se, idi dalje, napravi to. I nekako je kod njega to uvijek zvučalo uvjerljivo.
To je bio njegov način
To što je bio bez ega možda je njegova najveća osobina. Toliko rijetka osobina u akademiji kako u svijetu tako i kod nas. Što je više rastao u karijeri, što je imao više razloga da se odvoji, da postane važan samome sebi, Vlatko je djelovao sve jednostavnije. Mogao je doći iz Predsjedničkih dvora i prva stvar bila bi da se normalno javi mlađim kolegama, stane, pita što ima, popriča. To je kod njega bilo apsolutno prirodno. To je naprosto bio njegov način.
Ja se, recimo, ne razumijem u geopolitiku. Ali sam razumio svaku Vlatkovu rečenicu. To je rijetka sposobnost da ti netko može tako objasniti kompleksne globalne procese. Posebno danas, kad mi se čini da bi upravo on jedini mogao objasniti što se to, kvragu, događa u ovom svijetu. Nije pojednostavljivao stvari, ali ih je znao učiniti razumljivima. Imao je dar da složeno kaže jasno, a da pritom ništa važno ne izgubi.
Bio je i kapetan malonogometne momčadi fakulteta kao požrtvovni golman koji nas je vodio do sasvim pristojnih rezultata. I dan danas ne razumijem kako se istom požrtvovnošću bacao i na parketu i na betonu. Neka njegova istrčavanja i dan danas bole samo kad se čovjek sjeti.
Zarazio je sebe pa i mene prvo tenisom, a onda i golfom. I nije to bilo samo pitanje sporta. Uz to je dolazio cijeli jedan odnos prema vremenu, disciplini i mjeri i na svoj me način natjerao da počnem upravljati vlastitim vremenom. Doduše slabije je taj dio prakticirao jer je stalno bio u letu. Ali na golf terenu, tu je kretao njegov mir.
Hvala na igri!
Doslovno je vukao ljude prema nekom zamišljenom ili konkretnom cilju: diplomskom, doktorskom, profesionalnom i nije ih puštao da ostanu ispod vlastite mogućnosti. Nije gurao agresivno. Samo je bio tu kao konstanta ohrabrenja.
Zato mi se danas čini da je najtočnije reći sljedeće: Vlatko je bio divan čovjek. Uz sve što je postigao u akademskom i političkom životu ostao je čovjek bez ega, izuzetne topline, otvorenosti i pouzdanosti. Netko tko nikad nije iznevjerio.
I možda je upravo to ono što najviše ostaje iza njega. To što je znao biti važan ljudima bez ikakve potrebe da tu važnost naglašava. To što je bio mentor i bez titule mentora. To što je bio prisutan. To što bi o svemu što se danas događa čovjek najradije još jednom popričao baš s njim.
Još dugo ću gledati prema fairwayu zadnje rupe i gledati jel stiže na pivo.
U golfu se nakon partije stisne ruka i kaže: hvala na igri.
Hvala, Vlatkina moj, na svemu što si me naučio a sve si me naučio. I hvala na igri.
Autor prof.dr.sc. Domagoj Bebić s Fakulteta političkih znanosti
