Fascinantna priča o tome kako su porezi na dohodak Amerikance navukli na koktele
Prihodi od poreza na dohodak otvorili su put prohibiciji, a ona je Amerikance suočila s valom nekvalitetnog alkohola. Kako bi prikrili njegov okus, sve su češće posezali za koktelima, čime je nastala kultura ispijanja miješanih pića koja je obilježila američku gastronomsku i društvenu scenu.
U ovo doba godine mnogi porezni obveznici vjerojatno već miješaju, tresu ili natoče pokoji koktel. Iako zvuči kao slučajna podudarnost, veza između poreza i alkohola mnogo je dublja nego što se na prvi pogled čini. Moderni sustav poreza na dohodak, naime, sasvim je nenamjerno promijenio način na koji pijemo – i kulturu konzumacije alkohola općenito.
Kako je 16. amandman stvorio moderni porezni sustav
Početkom 20. stoljeća američki Kongres, pod predsjednikom Williamom H. Taftom, krenuo je u stvaranje novog poreznog sustava. Šesnaesti amandman, kojim je uspostavljen moderni porez na dohodak, Kongres je odobrio 1909. godine, no trebalo je još četiri godine da ga ratificira dovoljan broj saveznih država.
Prema američkom Ustavu, amandman postaje njegov dio čim ga potvrdi tri četvrtine saveznih država. U to je vrijeme bilo potrebno odobrenje 36 država (danas bi bilo potrebno 38 od ukupno 50).
Dana 3. veljače 1913. Delaware je postao 36. država koja je ratificirala amandman. Na kraju ga je podržalo 42 od tadašnjih 48 saveznih država. Florida i Pennsylvania odbile su ga razmatrati, dok su Connecticut, Rhode Island, Utah i Virginia glasovali protiv.
Tekst amandmana bio je kratak:
“Kongres ima ovlast određivati i ubirati poreze na dohodak, bez obzira na izvor iz kojeg je ostvaren, bez raspodjele među saveznim državama i bez obzira na popis stanovništva.”
Rezultat je bio nastanak modernog američkog sustava poreza na dohodak.
Kako je porez na dohodak doveo do procvata koktela
Nakon uvođenja poreza na dohodak savezna vlada više nije ovisila o trošarinama kao glavnom izvoru prihoda, uključujući i poreze na alkohol. To je Kongresu otvorilo put za donošenje 18. amandmana, poznatijeg kao prohibicija. Njime je zabranjena proizvodnja, prodaja i prijevoz alkoholnih pića na području cijele zemlje.
Cilj je bio smanjiti kriminal i korupciju, no dogodilo se upravo suprotno. Prohibicija je potaknula procvat krijumčarenja, organiziranog kriminala i tajnih barova poznatih kao speakeasyji.
Sam tekst 18. amandmana bio je vrlo kratak i ostavio je brojna otvorena pitanja, uključujući definiciju alkohola i način provedbe zabrane. Zato je iste 1919. godine donesen i Volsteadov zakon. Njime je “opojnim alkoholnim pićem” proglašeno svako piće s više od 0,5 posto alkohola, što je značilo da zabrana nije obuhvatila samo žestoka pića nego i pivo i vino.
Zakon je dobio ime po Andrewu Volsteadu, predsjedniku Odbora za pravosuđe Zastupničkog doma, te je detaljno definirao pravila, iznimke i kazne povezane s prohibicijom.
Kasnije su birači upravo Volsteada izbacili iz politike.
Ipak, zakon je sadržavao nekoliko iznimaka. Alkohol je ostao dopušten za vjerske obrede, medicinske svrhe te znanstvena istraživanja i industrijsku proizvodnju. Liječnici su čak mogli propisivati “medicinski viski”, često bez stvarnog pregleda pacijenta.
Predsjednik Woodrow Wilson pokušao je u listopadu 1919. staviti veto na Volsteadov zakon, smatrajući ga pretjeranim širenjem federalnih ovlasti. Međutim, zagovornici prohibicije u Kongresu bili su dovoljno snažni da već sljedeći dan ponište njegov veto.
Zakon je stupio na snagu 17. siječnja 1920.
Zašto su Amerikanci počeli piti više žestokih pića
Nove zabrane nisu zaustavile konzumaciju alkohola. Samo su je gurnule u ilegalu.
Legalne distributere zamijenili su krijumčari i kriminalne organizacije. Američka vlada procjenjivala je da su do sredine 1920-ih preuzeli oko 38 milijuna litara alkohola koji je prije bio u legalnom prometu.
Kada su se zalihe legalnog alkohola iscrpile, krijumčari su se okrenuli uvozu. Brodovi natovareni rumom s Kariba, viskijem iz Kanade i šampanjcem iz Europe čekali su u međunarodnim vodama, dok su brzi čamci s američke obale prevozili alkohol do tajnih pristaništa.
Pritom se pokazalo da krijumčarenje piva i vina nije isplativo. Takva pića zauzimala su puno prostora, a sadržavala relativno malo alkohola. Zato su se krijumčari sve više okretali žestokim pićima koja su bila koncentriranija, lakša za transport i jednostavnija za skrivanje.
Istodobno su Amerikanci počeli proizvoditi alkohol kod kuće. Nastajala su domaća vina, razne vrste rakija i poznati “gin iz kade” (bathtub gin), često vrlo loše kvalitete. Upravo je taj nekvalitetni alkohol postao jedan od razloga eksplozije popularnosti koktela. Miješanjem s voćnim sokovima, sirupima i drugim sastojcima bilo je moguće prikriti neugodan okus loše proizvedenih žestokih pića.
Tako je, sasvim neočekivano, porez na dohodak pomogao financirati prohibiciju, a prohibicija je stvorila uvjete za procvat koktela koji su postali trajni dio američke kulture ispijanja alkohola.
Zašto baš toliko gina?
Unatoč nazivu, “gin iz kade” (bathtub gin) nije se uvijek destilirao u kadi, iako se to ponekad doista događalo. U stvarnosti je najčešće riječ bila o domaćem alkoholu proizvedenom razrjeđivanjem industrijskog alkohola, koji nije bio namijenjen za piće. Dodavanjem borovice i drugih biljnih aroma pokušavao se oponašati ili poboljšati okus gina.
Je li bilo opasno? Apsolutno. No funkcioniralo je.
Gin je bio popularan jer se mogao proizvesti brzo i jednostavno. U odnosu na viski, nije zahtijevao odležavanje, a za razliku od votke imao je dovoljno izražen okus da prikrije oštrinu i nedostatke loše proizvedenog alkohola. To ga je učinilo idealnim pićem za razdoblje prohibicije.
Kako je to promijenilo američku kulturu pijenja?
Kako bi povećali zaradu, krijumčari su alkohol često razrjeđivali vodom i raznim sumnjivim dodacima, što je dodatno pogoršavalo njegov okus. Ni domaća proizvodnja alkohola nije bila poznata po kvaliteti ili sigurnosti. Takva pića bilo je teško, a često i nepreporučljivo, piti bez dodataka.
Zbog toga su kućni entuzijasti i barmeni u tajnim barovima postali iznimno kreativni. Alkohol su počeli miješati s drugim sastojcima kako bi prikrili njegov okus. Bezalkoholna pića poput gazirane vode ili ginger alea dodavala su mjehuriće i aromu, dok su limun, menta i voćni sokovi prikrivali nedostatke loše destiliranih žestokih pića.
Rezultat je bilo razdoblje gotovo neograničenog eksperimentiranja s koktelima. Barmeni su otkrivali da određeni sastojci, poput limuna, mogu poboljšati okus gotovo svakog pića. Budući da nisu svi imali pristup tajnim barovima, veliku popularnost stekle su i knjige s receptima za koktele.
Iz tog vala kreativnosti nastali su ili su veliku popularnost stekli neki od danas najpoznatijih koktela, uključujući Bee’s Knees, Aviation, Sidecar i French 75, čiji su korijeni ili najveća popularnost povezani upravo s vrhuncem prohibicije.
Kraj jednog eksperimenta
S vremenom je ideja društva bez alkohola izgubila privlačnost. Vladi su očajnički trebali porezni prihodi i radna mjesta koja je stvarala industrija alkoholnih pića.
Tijekom prohibicije novac se i dalje trošio na alkohol, samo što je završavao u rukama ilegalnih proizvođača i krijumčara. Procjenjuje se da su američki krijumčari do 1930. godine zarađivali oko tri milijarde dolara godišnje, što bi danas vrijedilo više od 59 milijardi.
Toliki novac privukao je i organizirani kriminal, čiji su utjecaj i nasilje naglo rasli. Samo u New Yorku tijekom prohibicije više od tisuću ljudi izgubilo je život u obračunima kriminalnih skupina.
Borba protiv organiziranog kriminala pritom je povećala važnost novoosnovanog kriminalističkog odjela Porezne uprave (IRS Criminal Investigation). Upravo su njegovi istražitelji uspjeli iza rešetaka poslati čikaške gangstere Johnnyja “The Fox” Torrija i Ala Caponea, što dotad nije pošlo za rukom ni mnogo poznatijem FBI-ju.
Trinaest godina nakon početka velikog eksperimenta s prohibicijom, Kongres je usvojio 21. amandman kojim je zabrana alkohola ukinuta.
Taj je amandman također morao biti ratificiran, no Kongres se bojao da bi zastupnici u saveznim državama mogli biti pod prevelikim pritiskom snažnih organizacija koje su zagovarale apstinenciju. Zato je odabran drukčiji postupak.
Danas je 21. amandman jedini amandman američkog Ustava koji nisu ratificirali državni parlamenti, nego posebne konvencije izabranih građana. Time se željelo osigurati da odluka odražava volju birača.
Samo su Sjeverna i Južna Karolina odbile amandman. Još osam saveznih država nije ni stiglo glasovati jer je potreban broj potvrda prikupljen prije održavanja njihovih konvencija. Dana 5. prosinca 1933. u 17:32 po istočnoameričkom vremenu Utah je postao 36. savezna država koja je ratificirala amandman.
Prohibicija je time trenutačno završila.
Amerikanci su bili oduševljeni. Tisuće ljudi izašle su na ulice gradova poput New Yorka i Chicaga, koji su tijekom prohibicije postali uporišta organiziranog kriminala. Predsjednik Franklin D. Roosevelt tada je izrekao svoju poznatu rečenicu: “Ono što Americi sada treba jest jedno piće.”
Današnji ekonomski značaj alkohola
Danas alkoholna industrija generira približno bilijun dolara ukupne gospodarske aktivnosti u SAD-u, uključujući proizvodnju, prodaju, turizam i povezanu potrošnju.
Samo industrija piva zaslužna je za gotovo pola bilijuna dolara gospodarskog učinka, što odgovara otprilike 1,58 posto američkog bruto domaćeg proizvoda. Tijekom 2024. godine proizvodnja i prodaja piva te drugih sladnih pića generirala je gotovo 58 milijardi dolara poreznih prihoda. Od toga se oko 25 milijardi dolara odnosi na savezne poreze, uključujući približno 3,2 milijarde dolara trošarina.
Vinska industrija je tijekom 2025. godine stvorila gotovo 323,6 milijardi dolara ukupne gospodarske aktivnosti. Pritom je generirala oko 21 milijardu dolara državnih i lokalnih poslovnih poreza te dodatnih 25 milijardi dolara saveznih poslovnih poreza. Osim toga, sektor je uplatio oko 1,13 milijardi dolara saveznih poreza na potrošnju te 6,07 milijardi dolara državnih poreza na potrošnju, uključujući trošarine i porez na promet.
Prodaja i distribucija žestokih alkoholnih pića tijekom 2024. godine pridonijele su američkom gospodarstvu s približno 200 milijardi dolara. U istoj godini proizvođači žestokih pića platili su oko 6,7 milijardi dolara saveznih trošarina.
ŠTO POPITI KADA RAZMIŠLJATE O POREZIMA
Ako vas je sva ova povijest inspirirala da posegnete za pićem, imate sreće. Evo nekoliko prijedloga.
KOKTEL INCOME TAX
Najprikladnije piće za dan poreznih prijava svakako je ono koje nosi isto ime. Koktel Income Tax prvi se put pojavio u slavnoj knjizi Savoy Cocktail Book Harryja Craddocka iz 1930. godine.
Riječ je o varijaciji koktela Bronx, koji je pak nastao kao izvedenica Perfect Martinija s dodatkom soka od naranče. Zanimljivo je da je Bronx 1934. godine proglašen trećim najpoznatijim koktelom na svijetu, odmah iza Martinija i Manhattana.
Income Tax Cocktail donosi malu izmjenu: dodaju se dvije kapi Angostura bittera. Neki smatraju da je riječ o duhovitoj aluziji na “gorčinu” porezne sezone.
Sastojci:
- 45 ml gina
- 15 ml suhog vermuta
- 15 ml slatkog vermuta
- 30 ml svježe cijeđenog soka od naranče
- 2 kapi Angostura bittera
- korica naranče za dekoraciju
Priprema:
Sve sastojke dobro protresite s ledom dok se ne ohlade. Procijedite u ohlađenu koktel čašu ili coupe čašu te ukrasite koricom naranče.
KOKTEL BEE’S KNEES
Med i limun bili su među najpopularnijim dodacima koktelima tijekom prohibicije jer su učinkovito prikrivali kemijski okus nekvalitetnog gina. Za razliku od šećera, med je pićima davao gustu, cvjetnu slatkoću koja je mogla sakriti gotovo svaki neugodan okus.
Koktel Bee’s Knees najčešće se pripisuje Franku Meieru, barmenu hotela Ritz u Parizu, koji je posluživao brojne Amerikance pobjegle od prohibicije. Ipak, najveću popularnost stekao je upravo u američkim tajnim barovima, poznatim kao speakeasyji.
Sastojci:
- 60 ml gina
- 22 ml svježe cijeđenog limunovog soka
- 22 ml sirupa od meda (omjer 1:1 med i topla voda)
Priprema:
Sve sastojke dobro protresite s ledom dok se ne ohlade. Procijedite u ohlađenu koktel čašu ili coupe čašu te ukrasite koricom limuna.
KOKTEL SIDECAR
Povijest Sidecara nije posve jasna, a njegov nastanak obavijen je mitovima koji se prenose generacijama. Moja omiljena verzija kaže da je nastao u Harry’s Baru u Parizu. Prema legendi, jedan američki vojni časnik redovito je dolazio u bar u motociklu sa bočnom prikolicom (sidecar), pa je koktel dobio ime upravo po njegovu omiljenom prijevoznom sredstvu.
Recept se prvi put pojavio u tiskanim izdanjima oko 1922. godine, i to u knjigama Cocktails Roberta Vermeirea i Harry’s ABC of Mixing Cocktails Harryja MacElhonea. Zanimljivo je da su recepti u obje knjige bili identični.
Sastojci:
- 60 ml konjaka (ili brandyja)
- 30 ml likera od naranče (Cointreau ili triple sec)
- 22 ml svježe cijeđenog limunovog soka
Priprema:
Rub polovice čaše obložite šećerom. Sve sastojke protresite s ledom dok se ne ohlade, zatim procijedite u ohlađenu koktel ili coupe čašu. Ukrasite koricom naranče ili limuna.
KOKTEL HORSE’S NECK
Ako vam se ne pije alkohol, ali ipak želite nazdraviti, Horse’s Neck mogao bi biti pravi izbor.
Prije prohibicije ovo se piće često posluživao uz dodatak bourbona. Tijekom godina zabrane alkohola postalo je jedan od najpoznatijih bezalkoholnih koktela tog razdoblja te se promoviralo kao sofisticirana alternativa alkoholnim pićima.
Za pripremu je dovoljno uliti ginger ale u visoku čašu, a zatim preko ruba prebaciti dugu, neprekinutu spiralno rezanu koricu limuna tako da podsjeća na konjski vrat, po kojem je piće i dobilo ime.
Kelly Philips Erb, novinarka Forbesa (link na originalan članak)