Ceuta nije ugrozila Europu – ugrozio ju je odgovor Europske unije
Smrtonosna kriza na granici stavljena je pod nadzor u roku od 48 sati. Unatoč tome, europski čelnici prikazali su je kao „invaziju“, oslabili načelo koje bi trebalo držati Uniju na okupu i predali neprijateljima Europe distopijski narativ za kojim su žudjeli.
Prošlog tjedna oko 60.000 ljudi pokušalo je prijeći iz Maroka u španjolsku enklavu Ceutu, jednu od rijetkih kopnenih granica Europske unije na afričkom kontinentu. Najmanje 72 osobe poginule su, utopivši se ili smrtno stradavši od udara o lukobran, dok se lokalne vlasti pribojavaju da bi konačan broj žrtava mogao biti i veći.
Iako je ovaj incident razotkrio ozbiljne propuste u upravljanju granicama, pružanju humanitarne pomoći i suradnji Maroka i Španjolske, ne potvrđuje zaključke do kojih su došli pojedini europski i izvaneuropski čelnici: da je Ceuta predstavljala „invaziju“ na Europu.
Kriza na granici nije bila invazija
U roku od 48 sati španjolske i marokanske vlasti ponovno su uspostavile red. Više od 48.000 ljudi vraćeno je u Maroko, dok su preostali uglavnom bili maloljetnici bez pratnje ili osobe čiji su pravni postupci još bili u tijeku. Nitko nije stigao do kopnenog dijela Španjolske, a oni koji su došli u Ceutu nisu se mogli dalje kretati prema schengenskom prostoru.
Ta je razlika od presudne važnosti. Ceuta je bila poprište smrtonosne krize na jednoj od vanjskih granica Europe, a ne kolapsa samih europskih granica.
Solidarnost na kušnji
Međutim, mnogi europski čelnici tretirali su taj događaj kao nešto daleko veće. Privremeni gubitak kontrole pretvorio se u test vrijedi li i dalje temeljno načelo europskog projekta – da je pritisak na vanjsku granicu zajednička odgovornost. Prema tom mjerilu mnoge su vlade zakazale.
Politički mit o “privlačnom faktoru“
Manfred Weber, čelnik Europske pučke stranke, tvrdio je da je incident povezan s „privlačnim faktorom“ (pull factor) koji je stvorio španjolski program legalizacije migranata. Ursula von der Leyen osudila je incident kao „neprihvatljiv“ i pozvala na brza vraćanja, no isprva je Španjolskoj ponudila tek ograničenu političku potporu i gotovo uopće nije spomenula ulogu Maroka. Italija je potom uvela granične kontrole za dolaske iz Španjolske, dok su Giorgia Meloni i danska premijerka Mette Frederiksen inicirale pismo koje su potpisala 22 europska čelnika, ponavljajući tvrdnju da je španjolski program legalizacije pridonio krizi. Danska, Češka i Finska također su podržale potpuno isključenje Španjolske iz prostora slobodnog kretanja, pozivajući se na mogućnost da bi se osobe koje se već nalaze unutar tog prostora mogle nastaviti kretati dalje.
Nijedna od tih tvrdnji ne podnosi podrobniju analizu. U stvarnosti su mlade Marokance u Ceutu privukla lažna obećanja iz kampanje na društvenim mrežama, koja je pogrešno prikazala odluku Vrhovnog suda kojom se zabranjuje skraćeni postupak vraćanja plivača koji su stigli u enklavu bez prethodnog pristupa redovnim pravnim postupcima. Španjolski program legalizacije odnosio se isključivo na osobe koje su već živjele u zemlji ili na tražitelje azila koji su podnijeli zahtjev prije kraja 2025. godine. Program je završio 30. lipnja – mjesec dana prije prelazaka u Ceuti – i nije nudio nikakav pravni put do boravka za one koji su stigli u srpnju. U samoj Ceuti oni koji su ostali u enklavi nisu se mogli dalje kretati jer su izlazne kontrole već bile na snazi.
Pitanje nikada nije bilo treba li Europa kontrolirati svoje granice. Ona to mora i čini. Pravo je pitanje bilo hoće li se pritisak na vanjsku granicu Europe i dalje tretirati kao zajednička odgovornost ili će postati povod da se vlade okrenu jedne protiv drugih.
Dvostruki kriteriji: Ceuta i Lampedusa
Kontrast s Lampedusom pokazuje da se ovdje nije radilo samo o upravljanju granicama, nego i o političkoj solidarnosti. Kada je 2023. godine gotovo 160.000 migranata stiglo na Lampedusu – talijanski otok koji je postao jedna od glavnih ulaznih točaka u EU preko Sredozemlja – von der Leyen otputovala je onamo s Meloni i izjavila da je neregularna migracija „europski izazov“ koji zahtijeva „europski odgovor“. Za razliku od Ceute, oni koji su stigli na Lampedusu mogli su se lakše kretati unutar schengenskog prostora, čime su sekundarne migracije postale neposredniji problem. Pa ipak, prema Italiji se postupalo kao prema državi članici koja nosi zajednički teret, dok se prema Španjolskoj postupalo kao prema vladi čije su vlastite migracijske odluke pomogle stvoriti problem.
Kada krajnja desnica određuje ton rasprave
Ta razlika odražava zaokret u europskoj raspravi o migracijama i širu stvarnost da krajnja desnica više ne mora biti na vlasti kako bi diktirala odgovor EU-a. Meloni je pomogla pokrenuti pritisak na Španjolsku, no Weber, Frederiksen – socijaldemokratkinja – i drugi čelnici pretvorili su stranački argument u službeni stav 22 vlade. Solidarnost je postala uvjetovana, a Schengen politički instrument za vršenje pritiska na vlade čijoj se migracijskoj politici mnogi europski čelnici protive. Rezultat nije bila samo unutarnja fragmentacija, nego i ranjivost koju su vanjski akteri brzo iskoristili.
Narativ koji koriste protivnici Europe
Američki predsjednik Donald Trump naveo je Ceutu kao upozorenje američkim biračima na opasnosti nekontrolirane migracije. JD Vance opisao je događaje kao „invaziju na Zapad“. Elon Musk usporedio je prelaske sa zombi-filmom World War Z. Ukrajinski ministar vanjskih poslova izvijestio je da je više od 1.500 objava povezanih s Ceutom kružilo proruskim mrežama predvođenima medijima pod državnom kontrolom, poput Pravde i RT-a. Europski političari nisu stvorili te narative, ali su širenjem usporedivih poruka olakšali njihovo pojačavanje, zanemarujući pritom njihovu moguću ulogu u hibridnom ratovanju.
Pouka Ceute: granice su izdržale, solidarnost nije
Trajni značaj Ceute ne leži toliko u onome što se dogodilo na granici koliko u političkom odgovoru koji je uslijedio. Trenutak lokalnog nereda postao je test europske kohezije. Događaji od prošlog tjedna zahtijevaju temeljitu istragu krijumčarskih mreža, postupanja Maroka, spremnosti Španjolske i zakonitosti vraćanja. No oni ne bi trebali zamagliti širu pouku: Ceuta nije pokazala da Europa ne može braniti svoje granice. Pokazala je koliko brzo političke podjele mogu pretvoriti lokalnu graničnu krizu u prijetnju europskoj solidarnosti. Španjolska je zaslužila podrobnu analizu, ali i potporu. Učinite li solidarnost ovisnom o političkoj usklađenosti, Schengen prestaje biti Unija i postaje žeton za cjenkanje – ulog za koji naši protivnici sada točno znaju kako ga odigrati.
Alberto Alemanno znanstvenik je, autor i jedan od vodećih glasova u području demokratizacije Europske unije. Fellow je zaklade Democracy na Sveučilištu Harvard, nositelj katedre Jean Monnet na poslovnoj školi HEC Paris te osnivač organizacije The Good Lobby.
