Kako riješiti deficit radne snage? Možda uz promjenu porezne politike i radikalnu obrazovnu reformu na načelima slobodne tržišne ekonomije
Jedan je od najvećih problema hrvatskog tržišta rada neusklađenost obrazovanja s potrebama gospodarstva. Ponuda rada unutar nekih je kvalifikacija premala s obzirom na potražnju, a unutar nekih prevelika. To je, međutim, samo jedan od brojnih problema obrazovnog sustava. Njihovo zajedničko rješenje leži u kombinaciji duboke promjene porezne politike i radikalne reforme obrazovanja.
Prema dostupnim podacima i informacijama, gospodarstvu kronično nedostaju, na primjer, kvalificirani građevinski radnici. Riječ je o radnicima u visokogradnji, monterima drvenih konstrukcija i krovova, elektroinstalaterima, stolarima, soboslikarima, staklarima, oblagačima podova i zidova, rukovateljima građevinskih strojeva, vozačima kamiona itd.
Nadalje, u djelatnosti održavanja i popravka motornih vozila često nedostaju automehatroničari, a u prerađivačkoj industriji izrađivači-monteri strojarskih konstrukcija, monteri strojarskih instalacija, operateri za strojne obrade te mesari, pekari i slastičari. Posljednji od navedenih nedostaju i u djelatnostima pripreme i usluživanja hrane, zajedno s kuharima i konobarima. Nasuprot tome, na tržištu rada ima previše ekonomista i upravnih referenata te modnih tehničara, dizajnera odjeće, medijskih tehničara, turističkih tehničara itd.
Što se tiče visoko obrazovane radne snage, postoji dugotrajni nedostatak stručnjaka koji su završili elektrotehniku, računarstvo, strojarstvo i građevinarstvo te medicinu i farmaciju. To su ključne tehničke i biomedicinske discipline o kojima u velikoj mjeri ovisi materijalni standard života i zdravlje građana. Za razliku od prethodnih, višak na tržištu rada obilježava skupine osoba koje su završile studije ekonomije, poslovne ekonomije, filozofije, politologije, novinarstva, komunikologije, sociologije, komparativne književnosti, etnologije, povijesti umjetnosti, dizajna, modnog dizajna itd. Riječ je, dakle, uglavnom o društvenim i humanistčkim disciplinama.
Više plaće i ponuda radnih mjesta
Kako riješiti opisani problem strukturne neusklađenosti između ponude rada i potražnje za radom? Kako povećati ponudu rada u deficitarnim zanimanjima, a smanjiti ponudu rada u suficitarnim zanimanjima?
Nedostatak navedenih stručnjaka na razini visokog obrazovanja može se ublažiti povećanjem njihovih relativnih plaća putem potpunog ukidanja takozvanoga progresivnog poreza na dohodak od rada. Naime, očekivanje većih relativnih plaća nakon završetka obrazovanja potaknulo bi mlade da u većem broju upisuju spomenute studijske programe.
Što se tiče studenata koji po završetku obrazovanja nisu osobito traženi na tržištu rada, njihov bi broj smanjilo uvođenje školarina za redovne polaznike svih studija. Ako studenti moraju plaćati pohađanje studijskog programa koji im neće donijeti brzo zapošljavanje i veliku plaću, onda će oni i njihovi roditelji dvaput razmisliti prije upisivanja takvog studija. Osim toga, uvođenjem školarina znatno bi se povećali zahtjevi studenata u pogledu kvalitete nastave. Plaćanje školarine zasigurno bi s vremenom uklonilo mnoge beskorisne kolegije i predavanja.
Uvođenje školarina i ukidanje poreza na dohodak smanjilo bi i opseg odustajanja od studija, što se smatra velikim problemom premda o njemu nema pouzdanih podataka. Broj osoba koje upisuju visoko obrazovanje postao bi manji, a povećao bi se broj studenata koji završavaju studijske programe za deficitarne profesije.
Iz istih bi razloga školarine trebalo uvesti i u srednjoškolsko obrazovanje. Plaćanje školovanja vrlo bi vjerojatno smanjilo pohađanje obrazovnih programa koji vode u suficitarna zanimanja. Također je gotovo sigurno da bi polaznici u većoj mjeri birali obrazovne programe za deficitarna zanimanja ne samo radi bržeg zapošljavanja, već i zato što obično traju samo tri godine.
Škole bi same trebale određivati što će učenici učiti
Reforma srednjih škola trebala bi zahvatiti i sadržaj nastavnih programa. Škole bi same trebale određivati, u dogovoru s roditeljima, što će učenici učiti. Autonomija obrazovnih ustanova u određivanju kurikula zasigurno bi dovela do izbacivanja iz nastavnih programa spoznajno pogrešnih i moralno štetnih sadržaja kao što su „Gospoda Glembajevi“ Miroslava Krleže i „Posljednji Stipančići“ Vjenceslava Novaka. Država danas prisiljava učenike da čitaju takvu lektiru, što je oblik ideološke manipulacije i psihičkog zlostavljanja maloljetnika.
Budući da se i ideološki ambiciozne vlasti nekih gradova petljaju u nastavne sadržaje, posebno u pogledu takozvanoga građanskog i spolnog odgoja, jer su školski objekti u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, najbolje rješenje bila bi privatizacija škola. Privatizacija bi, zajedno s individualizacijom radnih odnosa, ujedno riješila i problem nedostatka nastavnika nekih zahtjevnih predmeta kao što su matematika i fizika jer bi im vlasnici škola mogli isplaćivati znatno veće plaće. Osim toga, napuštanje egalitarizma u plaćanju nastavnika privuklo bi u srednje škole kvalitetnije kadrove. U visokom bi obrazovanju privatizacija učilišta i individualizacija radnih odnosa uklonila pojavu nastavnika koji malo rade, a primaju velike plaće. Kao što je rekao, opisujući sadašnje stanje, profesor emeritus Matko Marušić: „Imaš visoku plaću, a možeš ne raditi ništa ako ne želiš.“
Ukidanje poreza na dohodak od rada te uvođenje školarina, deregulacija nastavnih programa, privatizacija obrazovnih ustanova i dekolektivizacija pregovaranja o plaćama nastavnika bitno bi povećali kvalitetu i usklađenost srednjeg i visokog obrazovanja s potrebama gospodarstva. Potrebno je, dakle, duboko promijeniti poreznu politiku i provesti radikalnu obrazovnu reformu na načelima slobodne tržišne ekonomije.
Darko Oračić je rukovoditelj Odsjeka za strateško upravljanje u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima ustanove u kojoj radi.
