Što jedan CEO treba znati o “soft skillsima” – sveobuhvatni vodič (2. DIO)
Zašto jedan multimilijarder, kao što je Sir Richard Branson, koji ima ispod sebe stotine firmi, može mirne duše dati izjavu da su zaposlenici bitniji od klijenata, a Marko koji vodi marketinšku agenciju ne? Obojica su poslovni ljudi, obojica imaju isto očekivanje od poslovanja koja vode (profit), ali ipak ne gledaju na ljude koji taj profit ostvaruju na isti način?
U prvom dijelu ovog vodiča bavili smo se izazovima s kojima se firme susreću, kao što su burnout, uredski bullying, manjak discipline, loša delegacija i nedostatak takozvanih „soft skillsa“.
A sada je vrijeme da razumijemo ono što najveći lideri poslovnog svijeta propovijedaju već 100 godina, a mi nikako da ih čujemo jer događaje uzimamo osobno i izazovima pristupamo iz svoje perspektive. A sve što je potrebno za našu transformaciju od 180 stupnjeva jest da razumijemo ono što su nam govorili otkad smo bili mali: „Svijet se ne vrti oko tebe.“
I što je najbolje, razumijevanje toga sada dižemo na novu razinu. I koristimo ga da napravimo bolje poslovanje, bolje međuljudske odnose, bolji život za ljude oko nas i, najbitnije, sve to kroz bolji odnos prema sebi. Pa krenimo prema nekim novim horizontima.
Živčani sustav kao početna točka
Kada smo u razgovoru s ljudima, stanje našeg živčanog sustava (opušteno/napeto), a tek onda naš mindset (kako doživljavamo sebe), odredit će kako čujemo ono čemu smo svjedočili. Odvija se naša vlastita interpretacija događaja ili ono što zovemo „naša stvarnost“. A ono što ćemo napraviti u skladu s tim zaključkom određuje naša perspektiva (ono što vidimo kao ostvarivo).
Vjerujem da smo svi u nekom trenutku života rekli da i najljepše napisana poruka može zvučati kao psovka ako je pročitamo pogrešnim tonom (u određenom emocionalnom stanju). Možda smo zato danas i toliko ovisni o emotikonima jer se bojimo da će ljudi pogrešno doživjeti naše napisane riječi. Što je već samo po sebi indikator obrambenog stava i potencijalno značajno opterećenog živčanog sustava.
Ukratko, naš život ide u ovom cirkularnom tonu:
Stanje živčanog sustava (osjećaj sigurnosti ili nesigurnosti koji osjećamo u nekom trenutku) određuje kako ćemo doživjeti neki događaj – taj doživljaj stvara misao koja traži pripadajuću emociju – emocija je uputa za to kako ćemo se ponašati – naše ponašanje stvara situacije u našem životu koje potvrđuju osjećaj ne/sigurnosti i stanje našeg živčanog sustava, odnosno je li on opušten ili napet – i tako u krug.
Empatiji nije mjesto u poslovanju?
I onda, umjesto da pokušamo razumjeti kako se ponašamo i kako svojim postupcima kreiramo život koji upravo živimo, tj. da pokušamo bolje razumjeti sebe… ne. Mi si radije zalijepimo etiketu na čelo: „Ja sam empatična osoba.“ Time skidamo svu odgovornost sa sebe jer, eto, tako nam je grah pao.
Deklariramo svoju empatičnost kao manu i to proglašavamo razlogom zbog kojeg teško održavamo osobne granice, zbog kojeg smo stalno nezadovoljni ili zbog kojeg izbjegavamo konflikte. Empatični smo pa nas je lako iskoristiti. I mislimo da je to ono što nam najviše šteti u poslu, ali i u svim drugim odnosima.
Ali je li to stvarno tako? Je li istina da je biti empatičan loše? Je li empatija biti konstantno na raspolaganju, imati razumijevanja za svaki prohtjev, zahtjev i situaciju koja se nekome može dogoditi te uporno opraštati tuđe ponašanje? Ili se radi o tome da koristimo riječ „empatija“, a da zapravo uopće ne znamo njezino pravo značenje?
Mislim da se svi možemo složiti da je univerzalna definicija empatije: sposobnost razumijevanja drugih ljudi. Ali ono što ne primjećujemo jest da naše ponašanje nije istovjetno našoj definiciji. Jer često zapravo ne pokazujemo razumijevanje za druge ljude i njihove potrebe, već se s njima poistovjećujemo ili čak uspoređujemo. A to nije isto.
Uspoređivanje onemogućuje empatiju
Evo primjera toga: u trenutku kada sam opisala kako danas ljudi preživljavaju s kreditom i u nezahvalnoj poslovnoj situaciji, vrlo je vjerojatno tvoja misao bila: „Pa i ja imam kredit pa se ne žalim.“ A znaš li zašto si to pomislio? Jer si koristio „uspoređivanje“ vlastitog života sa životima drugih, a ne „razumijevanje drugih“.
Kada se uspoređujemo s nekim, stavljamo se u poziciju „ja protiv njih“, a to onemogućuje komunikaciju, stvara zamjeranje i produbljuje razdor među ljudima. Iz te pozicije ne možemo vidjeti drugo ljudsko biće jer sve što vidimo jesmo mi sami i ideja: „Zašto on ne može biti kao ja?“
Poistovjećivanje nije empatija
U primjeru u kojem podređena osoba viče na nadređenu osobu ne možemo razgovarati o empatiji, već o manjku postavljenih granica ili nepridržavanju istih. A do toga smo došli jer se poistovjećujemo s ljudima, misleći pritom da smo empatični. Netko je glasan u uredu, pomisliš: „Ma ima loš dan. I ja vičem kada sam ljut.“; „Uporno dajem toj osobi priliku, znam da je mlada, a ja sam samo jako empatična osoba. Da meni nisu pružili priliku, ne bih danas bio ovdje gdje jesam.“; „Ako mogu ja, mogu i oni.“ – ovo su sve primjeri poistovjećivanja, a ne empatije. A poistovjećivanje narušava dobre granice poslovnog ponašanja, ubija mogućnost kvalitetne komunikacije i vodi prema nepoželjnim situacijama u timu i firmi.
Vlastitim projekcijama do zablude o empatiji
Kada u ljudima vidimo potencijal, često zapravo vidimo vlastitu projekciju, tj. ono što bismo mi napravili da smo u njihovoj situaciji, a ne ono što su oni stvarno sposobni napraviti. I onda se poistovjećujemo s njima tako da mislimo da je ono što bi nama trebalo u tom trenutku, na njihovom mjestu, isto ono što je potrebno i njima. Jer krećemo iz pozicije: „Ja znam što bi meni trebalo u toj situaciji.“
Mnogi misle da je to empatija, ali nije. Ne zapravo. U primjeru s mladim kolegom kojem treba predugo da pohvata konce, empatično nije davati mu bezbroj prilika i stvarati neslogu u timu ili nekakav protektorat jer vidimo sebe u njemu.
Empatično bi bilo ponuditi mu drugu poziciju koja više odgovara njegovim sposobnostima ili ga čak, u najgorem slučaju, otpustiti. Zašto je to empatično? Jer ako ga zadržavamo na poziciji koja mu je teška, to dodatno opterećuje njegov živčani sustav i njegov život. Ograničavamo ga na nešto što ne može niti će možda ikada moći ostvariti.
Na taj način nekome stvaramo kronični stres jer želimo biti empatični. A zapravo smo sve samo ne empatični i takav pristup može biti dosta štetan za tu osobu, za tim i poslovanje firme općenito.
Od blagog toleriranja do štetne eskalacije
U primjeru kolege koji viče vrlo se vjerojatno ne radi o jednoj jedinoj izoliranoj situaciji, već o obrascu ponašanja koji je s vremenom postao normaliziran i postupno se pogoršavao.
Toleriranje nepoštovanja prikrivenog šalom i poistovjećivanje s takvim malim indiskrecijama s vremenom rezultiraju eskalacijom. Zato što to nije empatija, nego se ponovno radi o poistovjećivanju. Kaže šef: „Nije on mislio ništa loše.“ Zašto? Zato što sam šef pod time možda ne misli ništa loše. Ali nije poanta u tome što šef misli, već u tome što ta osoba pokušava postići svojim neadekvatnim ponašanjem.
Najbitnije pitanje je gdje usmjeriti empatiju i zašto
Pravilna poslovna komunikacija i jasno postavljene granice adekvatnog i neadekvatnog ponašanja u timu trebaju biti prioritet svakog rukovoditelja, menadžera i vlasnika firme. Empatija u ovom slučaju ne znači da trebamo imati razumijevanja za teške emocionalne ispade ili za uporno gaženje granica od strane jedne osobe.
Niti je ovo situacija u kojoj se empatija treba primijeniti na taj način. Jer ne možemo, niti bismo trebali, imati razumijevanja za takvo neprimjereno ponašanje. Jedina empatija u ovakvoj situaciji treba biti usmjerena prema timu i prema onome što je potrebno za njegovo ispravno funkcioniranje nakon takvog događaja. A to je, ponovno, jasna komunikacija o primjerenosti ponašanja i provođenje sankcija ako se te granice prekrše. Dosljedno.
Primjer primjene empatije u praksi
Empatija zato nije pitanje: „Što bih ja napravila na njegovom mjestu?“ Nego, kada kažemo empatija u njezinu punokrvnom značenju, pitanje glasi: „Tko je osoba ispred mene i što se njoj upravo sada događa?“ I onda treba postupiti adekvatno, u skladu s odgovorom koji smo dobili.
A onaj tko odluči naučiti živjeti i raditi iz ovog mindseta i iz ove perspektive jest osoba koja će postati pravi lider i u poslovnom i u privatnom aspektu svojeg života, kao i života ljudi koje dotiče. Odnosno, imat će sposobnost promijeniti svijet.
Kako onda pristupiti „soft skillsima“
Prvi postulat Poslovnog Mindfulnessa (alati hipnoterapije i primitivne ljudske biologije prenamijenjeni za korporativni svijet) govori upravo o tome da, kada smo u interakciji s ljudima, trebamo imati maksimalnu empatiju.
Jedini način na koji tome možemo pristupiti jest da razumijemo da ono što se dogodi u interakciji s drugim ljudima najčešće nema stvarne poveznice s nama. To su njihove reakcije i pretpostavke. I kada se svjesno zadržimo na tom pogledu na situaciju ispred nas, možemo bolje razumjeti drugu osobu i njezinu namjeru prema nama.
Ovo je način na koji se prestajemo poistovjećivati, uspoređivati i projicirati sebe na druge. I tu počinje pravo razumijevanje drugog ljudskog bića.
Znači da se ne radi o onome što bismo mi htjeli u njihovoj situaciji, već o tome da, kada izuzmemo sebe iz jednadžbe, vidimo osobu koja se nalazi ispred nas, koja je možda prestrašena, preopterećena ili izgubljena, i ponudimo joj ono što joj je u tom trenutku potrebno.
Pravi lider je osoba koja ne traži sebe u drugima i svoje uspjehe kroz njihovu uspješnost, već ljudima nudi prostor da budu najbolja verzija sebe tako što će im kroz empatiju (izuzimanje sebe i svojeg doživljaja situacije iz tog odnosa) ponuditi ono što im je potrebno kako bi mogli preuzeti i inicijativu i odgovornost za posao koji obavljaju te za interakciju koju imaju u timu. A pozitivni rezultati odrazit će se upravo na lidera koji je postavio takvu organizaciju posla.
„Ne radi se o meni“ – praktični leadership mindset
Kada prihvatimo ovaj princip razmišljanja, formiramo filter u svojem umu koji nam omogućuje promjenu obrazaca prema kojima vidimo sebe i svijet oko sebe (mindset). Te filtere već imamo podešene na temelju svojeg života i onoga što smo o životu naučili kada smo bili djeca.
I da, tvoje odrastanje oblikovalo je način na koji ostvaruješ svoj poslovni uspjeh, jednako kao što je njezino odrastanje oblikovalo Janu iz računovodstva ili Miroslava iz održavanja. Ali jednako kao što niste odrastali na isti način niti ste iste osobe, tako nemate ni isti mindset ni istu perspektivu. Znači da oni „nisu mogli“ ono što si mogao ti i obrnuto.
Ali sada kada smo tu, odrasli ljudi, nekako nam ne pada na pamet malo kalibrirati te obrasce, zar ne? „Ako su me uspješno doveli do ove pozicije na kojoj jesam, onda su valjda ti filteri ispravno postavljeni“, misliš si.
Svijet mijenjamo kroz sebe, ne obrnuto
Ali gledajmo ovako: ako si jurio svojim autom do Monaca kako bi sudjelovao u F1 Grand Prix utrci s profesionalcima, vrlo ćeš rado zamijeniti svoj glanc novi auto za F1 bolid, zar ne? Jer ti je potreban drugačiji model vozila kako bi držao korak s novim zahtjevima vožnje, ostvario bolju suradnju s ljudima i kvalitetnije ostvario svoje nove ciljeve.
U poslovnom smislu vrijede ista pravila. Sada kada si tu visoko gdje već jesi, potrebni su ti nova perspektiva i novi mindset kako bi drugačije navigirao svojim novim svijetom i ljudima koji se u njemu nalaze. Jer više ne juriš prema gore, nego sada navigiraš kroz ono što si cijelo vrijeme priželjivao postići.
Uostalom, kada si startao u poslovnom svijetu, nisi vozio sjajni novi auto, već si putem napravio nekoliko „upgradeova“ (naučio nove vještine, usvojio nova znanja), zar ne? Sada te samo strah jer misliš da ćeš izgubiti sve što si do sada izgradio ako sada ideš nešto „popravljati“ ili baviti se sobom.
Ali prava istina leži u tome da nisi uspio samo zbog svojih vlastitih sposobnosti, već čak i unatoč sebi. Unatoč svojim strahovima i ograničavajućim uvjerenjima. No ono što te dovelo do te pozicije nije ono što će te na toj poziciji moći održati na smiren i zdrav način.
Za pravo liderstvo ne treba ti nekakva nova utrka, već sposobnost da izuzmeš sebe iz jednadžbe i vidiš što tvojim ljudima zaista treba. Bez ljudi nema poslovanja, a tvoj odnos prema njima pokazat će je li tvoj tim/firma mjesto kroničnog stresa ili prostor vrhunskih rezultata.
Najjednostavniji put prema tome jest da pomogneš sam sebi i napraviš nešto za što si i više nego sposoban. Odnosno, možeš sam napraviti jednu samohipnozu (razgovor sa sobom zatvorenih očiju, pri čemu si fokusiran samo na sebe, dok se svijet oko tebe utišava).
Kako pomoći sam sebi – uputa za (samo)hipnozu
Ako si došao dovde, zapravo već imaš dovoljno informacija da napraviš jednu malu promjenu. Ne moraš odmah mijenjati svoj stil vođenja. Prvo promijeni pitanje koje postavljaš sebi kada promatraš druge ljude. Jer tako ćeš naučiti kako uvažiti sebe i kako uvažiti druge.
Umjesto „Zašto on to ne može?“ pokušaj sa „Što ja u ovoj situaciji ne razumijem?“ Tako jednostavno i tako moćno istovremeno. Zato što tuđi mir ne oduzima ništa od mojeg mira, a moj mir može pružiti mir drugima. Ja time ništa ne gubim, a dobivam puno. Idemo to naučiti sada zajedno tako što ćeš prvo pročitati uputu, a onda i odraditi ovu akciju kojom ćeš pomoći sam sebi:
Sjedni negdje gdje te nitko neće ometati nekoliko minuta i posveti se samo sebi. Zatvori oči i opusti obrve. Broji od 10 do 1, polako i smireno. Ne trebaš paziti na disanje niti slijediti neka posebna pravila. Samohipnoza je potpuno prirodno ljudsko stanje, samo smo zaboravili da je možemo koristiti.
U tom stanju opuštenosti i fokusiranosti na sebe (u hipnozi) zahvali sam sebi za sve što si postigao, na svoj vlastiti način i riječima za koje sam znaš da ih želiš i trebaš čuti. Osjeti mir kada shvatiš da nešto što si bjesomučno ganjao i molio da se ostvari sada zapravo već živiš. Osjeti taj trenutak razumijevanja za sebe (empatiju prema sebi).
Nakon zahvale sebi, otvori oči i pročitaj sljedeće:
Pokaži mi kako imam mogućnost vidjeti ljude onakvima kakvi stvarno jesu; kako sam dobar motivator i razumijem da ljudi imaju svoje potrebe i svoje sposobnosti. Moja je zadaća to prepoznati i usmjeriti ih prema ostvarivanju njihovih najboljih sposobnosti. To će rezultirati njihovim zadovoljstvom i uspjehom, mojim zadovoljstvom i uspjehom, a na kraju i uspjehom cijele firme.
Ponovno zatvori oči.
Ne pokušavaj ništa posebno postići. Samo primijeti što se događa u tebi dok ove riječi prolaze kroz tvoj um.
A onda polako otvori oči. I pogledaj ljude oko sebe iz te nove perspektive. Primijetit ćeš nešto što prije nisi mogao vidjeti. I raduje me čuti tvoja nova zapažanja.
Jer na kraju dana… Zaposlenici ne ostavljaju svoje živčane sustave, emocije i načine na koje doživljavaju sebe na porti. A bome ih ne ostavljaju ni direktori. Svi ih nosimo sa sobom, samo je razlika u načinu na koji ih nosimo i u tome što smo s njima voljni napraviti.
A upravo način na koji ih nosimo određuje kako ćemo voditi ljude, kakve ćemo odluke donositi i kakve ćemo firme graditi. Jer, bez obzira na poziciju, svi imamo samo jedan, isti živčani sustav.
Uživaj u novom pogledu na ljude. I na sebe.
P. S. Alati i promišljanja izneseni u kolumni služe u svrhu osobnog i profesionalnog razvoja te nisu zamjena za stručnu medicinsku pomoć za one kojima je potrebna.
Mirna Miljković, Cert. Hyp. je transformacijski konzultant i hipnoterapeut; organizira i radionice za tvrtke: Poslovni Mindfulness – stres i jačanje kapaciteta zaposlenika (za ne/predvidive situacije)
hipnoterapija.eu
