Što kada jednog dana ostanemo bez vode i električne energije istoga dana?
Ovo ljeto nije pokazalo samo da se klima mijenja. Pokazalo je koliko razvoj i gospodarstvo ovise o prirodnim sustavima čiju smo stabilnost desetljećima uzimali zdravo za gotovo.
Gotovo da nije prošao dan ovoga ljeta bez novog rekorda. Rekordna temperatura. Rekordna suša. Rekordno nizak vodostaj. Veliki šumski požari. Upozorenja na racionalno korištenje vode.
Svaka od tih vijesti nekoliko je dana dominirala naslovnicama prije nego što ju je zamijenila neka nova. Promatrane odvojeno, izgledale su kao još jedan niz ekstremnih vremenskih događaja. Promatrane zajedno, pričaju priču koja je mnogo važnija od još jednog toplinskog vala.
U Osijeku je Drava dosegnula najniži vodostaj otkad se mjerenja provode, još od 1827. godine. Na pojedinim dionicama presušile su Orljava i Plitvica, a u dijelu Hrvatske uvedene su mjere racionalnog korištenja vode. Rekordno niski vodostaji Dunava otežali su riječnu plovidbu i poremetili prijevoz robe kroz srednju Europu. Nuklearna elektrana Paks u Mađarskoj morala je smanjiti proizvodnju zbog nedostatka rashladne vode, u Rumunjskoj je jedan blok nuklearne elektrane Cernavodă privremeno ugašen, dok je drugi radio ograničenim kapacitetom, a Nuklearna elektrana Krško također je smanjivala proizvodnju zbog visokih temperatura rijeke Save. U isto vrijeme Španjolska i Francuska borile su se s velikim šumskim požarima koji su zahvatili desetke tisuća hektara i prisilili tisuće ljudi na evakuaciju.
Ista priča, različiti naslovi
Na prvi pogled riječ je o sasvim različitim pričama. Jedna pripada vodnom gospodarstvu, druga energetici, treća prometu, četvrta civilnoj zaštiti. No zajedno govore o istoj stvari. Upozoravaju nas da su prirodni sustavi ti koji u velikoj mjeri određuju granice funkcioniranja sustava na kojima počiva naše društvo.
To je možda najvažnija poruka ovog ljeta.
O klimatskim promjenama godinama govorimo kroz porast temperature, emisije stakleničkih plinova i klimatske scenarije. Sve je to važno, ali možda smo pritom propustili ono najbitnije. Klimatske promjene nisu samo priča o tome koliko će biti toplije. One su priča o tome koliko će svijet u kojem živimo ostati predvidiv.
Društvo koje počiva na predvidivosti
Malo je stvari o kojima tijekom dana razmišljamo manje nego o vodi, električnoj energiji ili prometu. Ne zato što nam nisu važni, nego zato što vjerujemo da će biti dostupni upravo onda kada ih trebamo. Otvorimo slavinu i očekujemo da će poteći voda. Pritisnemo prekidač i očekujemo da će se upaliti svjetlo. Očekujemo da će bolnice raditi, da će roba stići, da će vlakovi voziti i da će se gradovi moći rashladiti kada temperature prijeđu četrdeset stupnjeva.
To nije slučajnost. To je jedno od najvećih postignuća modernog društva.
Desetljećima smo gradili sustave koji su smanjivali neizvjesnost i omogućavali da prirodni ekstremi sve rjeđe određuju ritam svakodnevnog života. Regulirali smo rijeke, gradili akumulacije, razvijali vodovode, elektroenergetske mreže te prometnu i komunikacijsku infrastrukturu. Razvoj nije smanjio našu ovisnost o prirodnim sustavima. Omogućio nam je da njihovu stabilnost počnemo uzimati zdravo za gotovo.
Upravo zato današnji izazov nije dokaz da su ti sustavi bili pogrešno projektirani. Naprotiv. Oni su desetljećima funkcionirali iznimno uspješno. Ono što se promijenilo nisu njihovi tehnički standardi, nego uvjeti u kojima trebaju funkcionirati.
Kada priroda postane ograničavajući čimbenik
Možda to najbolje pokazuje jedna gotovo simbolična činjenica. Nuklearnoj elektrani nije ponestalo goriva. Nedostajalo joj je vode. Ne zato što je tehnologija zakazala, nego zato što se promijenio jedan od temeljnih prirodnih uvjeta na kojima je njezin rad desetljećima počivao.
Ta jedna vijest govori više od mnogih analiza.
Pokazuje da rijeka s rekordno niskim vodostajem više nije samo pitanje vodnog gospodarstva. Ona postaje pitanje energetike, riječnog prometa, industrijske proizvodnje i opskrbnih lanaca. Veliki požar više nije samo izazov za vatrogasce. On postaje pitanje sigurnosti stanovništva, zdravstva, turizma i gospodarstva. Klimatski ekstrem više nije događaj koji pogađa jedan sektor. On otkriva koliko su sustavi na kojima počiva suvremeno društvo međusobno povezani.
U tome leži paradoks našeg vremena.
Što je društvo razvijenije, to manje primjećuje vlastitu ovisnost o prirodnim sustavima. Sve dok oni ne prestanu biti predvidivi.
Klimatske promjene kao razvojno pitanje
Zato klimatske promjene više nisu samo pitanje zaštite okoliša. One postupno postaju pitanje funkcioniranja društva. Gospodarstva ne rastu samo zato što imaju resurse. Rastu zato što mogu planirati kako će ih koristiti. A planiranje počiva na pretpostavci da će voda, energija, promet i ostali resursi biti dostupni onda kada su potrebni. Kada ta pretpostavka postane manje sigurna, posljedice se više ne osjećaju samo u prirodi. Osjećaju se u ulaganjima, proizvodnji, poljoprivredi, turizmu i svakodnevnom životu. Ovih dana svi to vrlo dobro osjećamo.
Za Hrvatsku to nije apstraktna rasprava. Zemlja koja raspolaže vrijednim vodnim resursima, razvija obnovljive i geotermalne izvore energije te u velikoj mjeri ovisi o poljoprivredi i turizmu među prvima će osjetiti i rizike i prilike ove promjene. Upravo zato prilagodba klimatskim promjenama nije pitanje jednog sektora. Ona postaje pitanje razvoja.
Što bismo trebali zapamtiti
Možda ćemo za nekoliko godina zaboraviti koliko je stupnjeva bilo ovoga ljeta. Vjerojatno ćemo zaboraviti i većinu pojedinačnih rekorda koje smo ovih mjeseci bilježili. Ono što bi ipak vrijedilo zapamtiti nije još jedan temperaturni rekord, nego spoznaja da se mijenjaju pretpostavke na kojima smo desetljećima gradili razvoj.
Razvoj nije smanjio našu ovisnost o prirodi. Omogućio nam je da njezinu stabilnost uzimamo zdravo za gotovo. Upravo zato klimatske promjene danas više nisu samo pitanje zaštite okoliša. One postupno postaju pitanje funkcioniranja društva, jer gospodarstva ne rastu samo zato što raspolažu resursima, nego zato što mogu planirati kako će ih koristiti. A planiranje počiva na pretpostavci da će voda, energija, promet i drugi sustavi biti dostupni onda kada su potrebni.
Već smo imali dovoljno upozorenja da tu pretpostavku više ne možemo smatrati neupitnom. Ovo ljeto nije bilo prvo, a zasigurno nije ni posljednje. Ali možda je bilo jedno od onih koje je najjasnije pokazalo koliko brzo poremećaji u prirodnim sustavima mogu prerasti u poremećaje koji zahvaćaju gospodarstvo i svakodnevni život.
Možda zato danas nije najvažnije pitanje hoće li sljedeće ljeto biti toplije od ovoga.
Mnogo je važnije pitanje koliko će naša društva biti spremna za svijet u kojem pouzdanost vode, energije i drugih sustava više neće biti pretpostavka, nego nešto što ćemo morati aktivno čuvati i graditi.
Autor Miljenko Sedlar ima bogato iskustvo rada u industriji, javnoj upravi, EU fondovima i poslovima vezanim uz povećanje klimatske otpornosti. Diplomirao je na Fakultetu prirodnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje je stekao titulu inženjera biologije, specijalizirajući se za ekološki inženjering. Na čelu Odjela za klimu REGEA-e je od 2022., gdje vodi tim specijaliziran za prilagodbu klimatskim promjenama, uključujući razvoj strategija, procjenu rizika i ranjivosti, kao i pripremu i koordinaciju nacionalnih i EU financiranih projekata s fokusom na inovacije u domeni klimatskih promjena.
