Zašto smo normalno počeli zvati – održivim?
Postoji jedna riječ koja mi posljednjih godina sve više smeta. Ta riječ je – održivo. Ne smeta mi zato što je pogrešna. Smeta mi zato što je suvišna. Pojam „održivo” izmislili smo da bismo opisali nešto što je zapravo trebalo ostati – normalno.
U trenutku kad smo pristali da zdrav razum nazovemo posebnim imenom i obojimo ga u zelenu boju, izgubili smo polovicu publike. Jer „zeleno” se u javnoj percepciji odavno preselilo iz domene zdravog razuma u domenu političke opcije. A onog trenutka kad nešto postane politika, postaje i tabor – a u taborima se ne razgovara, nego se navija.
To je, vjerujem, najveći komunikacijski problem klimatske i energetske tranzicije danas. I iskreno – ne znam kako ga do kraja prevladati. Ali znam odakle bismo trebali krenuti: prestati zvati održivo „održivim” i početi ga zvati onim što jest – normalnim.
Što smo, zapravo, proglasili „održivim”?
Razmislimo na trenutak što je to što danas zovemo „održivim ponašanjem”.
Je li normalno zimi grijati prostor na 23 stupnja, skinuti se u kratke rukave i otvoriti prozore da kroz njih izlazi energija za koju smo platili i koju je netko negdje proizveo? Ili je normalnije obući duge rukave, jer je zima, spustiti termostat na 20 stupnjeva i živjeti u prostoru koji je, usput rečeno, i zdraviji – jer pretjerano grijanje isušuje zrak i nikad nije do kraja ugodno? Stručnjaci, a i izvještaji medija, godinama ponavljaju isto: svaki stupanj niže na termostatu znači do 5 % manje na računu i manji ugljični otisak. Ono što danas zovemo „održivim grijanjem” naši su djedovi i bake jednostavno zvali – grijanjem.
Društvo koje voli neodrživo
Je li normalno da svako kućanstvo ima dva ili više automobila, a da se njima vozimo sami, iako u njih stane četvero ili petero ljudi? Hrvatska je, prema podacima za 2024. godinu, među europskim vrhom po broju automobila na 1.000 stanovnika, sa 680 vozila – više od nas imaju samo Talijani i Luksemburžani. Nije normalno, ali to nenormalno svakodnevno prakticiramo i upravo zato živimo u društvu koje volimo zvati neodrživim. Zapravo je – pretjerano.
Je li normalno bacati opuške po plaži, plastiku u more, pa onda jesti ribu koja je tu istu plastiku unijela u sebe – i tako je vraćati u vlastiti organizam? Nije. Ali to ne zovemo „neodrživim”. Zovemo to „svakodnevicom”.
Naši stari su bili održiviji od nas – samo što oni to nisu znali
Kad pažljivije pogledamo, ispada da su naši djedovi i bake prakticirali puno više tog „normalnog” nego mi danas.
Jeli su meso jednom do dva puta tjedno. Danas nam treba čitav medijski program da bismo objasnili nešto što je nekoć bilo samo po sebi razumljivo: da meso ne treba jesti svaki dan, da crveno meso treba ograničiti i da je hrana iz lokalnog uzgoja – ona koju nabavljamo najbliže svom domu – najzdravija za naš organizam. Današnje preporuke struke govore o najviše dvije porcije crvenog mesa tjedno, otprilike veličine šake. Naše prabake nisu trebale tu preporuku. One su tako jednostavno – kuhale (ok, znam što će dobar dio vas reći – nisu niti imali…).
Kretali su se jer su morali. Danas smo morali izmisliti vježbanje da bismo se pomaknuli s mjesta. Pretvorili smo kretanje u životnu obavezu, u članarinu, u aplikaciju – jer je iz svakodnevice nestala potreba.
Brinuli su jedni o drugima, posebno o starijima. Generacije su živjele pod istim krovom, ne uvijek iz ljubavi, često iz nužde – ali rezultat je bio da su stariji ljudi nerijetko živjeli duže, povezanije, dostojanstvenije.
Jeli su manje, bacali su manje
Imali su manje odjeće. Ne zato što su bili „minimalisti” – tu riječ tada nitko nije ni izgovarao – nego zato što vrijeme i prilike nisu dopuštale drugačije. A tanjuri su im bili manji. Jeli su manje, bacali manje. U Hrvatskoj danas, prema posljednjim podacima Zavoda za zaštitu okoliša i prirode, godišnje bacimo gotovo 222.000 tona otpada od hrane iz kućanstava, odnosno 57,3 kilograma po stanovniku – a kad se pribroji i poslovni sektor, ta brojka raste na više od 481.000 tona, ili gotovo 125 kilograma po stanovniku. Naši stari to ne bi razumjeli. Ne bi to nazvali „neodrživim”. Nazvali bi to – sramotom.
Spoj koji nam treba: stare vrijednosti, nove tehnologije
Ne predlažem da se vratimo u prošlost. Naprotiv. Imamo na raspolaganju tehnologije, lijekove i suplemente o kojima naši stari nisu mogli ni sanjati i bilo bi suludo to ne iskoristiti.
Ono što predlažem je spoj. Preslikati najbolje segmente tog starijeg, prirodnijeg načina života u moderno vrijeme i kombinirati ih s onim najboljim što suvremena znanost nudi. To je, u suštini, ono što danas zovemo longevity.
Vratimo riječima njihovo pravo značenje
Treba nam jezik koji nije obojen. Jezik koji ljudima ne kaže „budi održiv” nego „budi normalan”. Jezik koji ne traži od ljudi da se opredjeljuju, nego ih podsjeća na ono što su oduvijek znali.
Jer kad spustite termostat na 20 stupnjeva, niste „zeleni”. Razumni ste.
Kad podijelite vožnju, niste aktivist. Praktični ste.
Kad ne bacate hranu, niste eko-osviješteni. Pristojni ste.
Autorica Ivana Belić je voditeljica strateških komunikacija Regionalne energetsko-klimatske agencije Sjeverozapadne Hrvatske (REGEA) i ambasadorica Europskog klimatskog pakta za Hrvatsku.
