Pitanja koja bi si svaki C-level zaposlenik trebao postaviti barem jednom u karijeri
Zbog tvoje snage, sposobnosti i discipline, koju malo tko, pogotovo danas, ima, ti si tu: na C-levelu. Tvoj trud i rad su prepoznati i „max level“ poslovne ostvarenosti je otključan, povratka nema. Ali, jesi li se ikada zapitao: „Tko si ti morao postati kako bi to postigao?“ Ne što si morao napraviti, već tko si ti morao postati, i zašto?
Adamu Sandleru, iako je danas poznat kao glumac, u mladosti je vrlo direktno dano do znanja da nikada neće uspjeti u Hollywoodu. Suočen s tom činjenicom, morao je donijeti odluku: tko on mora postati kako bi ostvario ono što želi?
Da, mi ga znamo kao glumca, ali ono što je on odlučio postati u tom periodu od 80-ih godina do danas je zapravo vrhunski poslovni čovjek. Oformio je svoju produkcijsku kuću kako bi kontrolirao svoju sudbinu. Njegov poslovni imperij je prihodovao milijarde dolara, a njegova osobna imovina se procjenjuje na oko 440 milijuna dolara, trenutno. Nije loše za nekog tko „neće uspjeti“ u Hollywoodu, zar ne?
Isto vrijedi i za tebe koji čitaš upravo ove riječi na ekranu. Tko si ti doista trebao postati i što si u sebi morao „amputirati“ da bi danas sjedio na toj poziciji apsolutne poslovne ostvarenosti? Kada podvučeš crtu ispod svih propuštenih rođendana, narušenih odnosa i unutrašnjih kompromisa, postavlja se pitanje je li to doista bilo vrijedno toga?
Work-life balance baš i ne balansira
Čitam neki dan post na LinkedInu kako se jedan CEO hvali kako je uz posao i uspješan sportaš i otac značajnog broja djece. I kako to nije work-life balance, nego da je to jednostavno on.
Iako se slažem s idejom da je work-life balance samo još jedna u nizu iluzornih korporativnih ideja koja je imala dobru namjeru, ali je bila pogrešno koncipirana; sama ideja da je on poslovno ostvaren i životno uspješan sam po sebi jednako je tako iluzorna.
Pale (nije uspio) sam na svijetu
Ono što je zaboravio napomenuti taj isti CEO je podrška koju je imao putem. Jednako kao što nije rodio tih petero djece, nije ih ni sam odgojio. Jer svaki roditelj zna konflikt dječjih školskih obveza, rođendana i aktivnosti koje jedno dijete ima u tjednu, a kamoli njih pet ili više. Da ne spominjemo vrijeme koje je potrebno za intenzivan trening.
Nije bitno sada je li ta podrška bila u obliku supruge, dadilje ili nekog drugog, već je stvar u ideji da proklamira ideologiju: „Ja sam sve sam uspio i to sam ja: poslovno ostvaren i životno uspješan.“, dok je podtekst: „Ako mogu ja, možeš i ti. Samo se trebaš potruditi.“
Pogledaj me kako vrijedim
Ako je nepobitna istina da je ta osoba isključivo samostalno uspješna na više područja, koji je onda razlog da se tako prezentira?
Do sada u praksi života, naučila sam kako čitati ljude na temelju onoga što nekada nisu rekli, a ne onoga što kažu. U ovom slučaju s ekrana vrišti da velik dio svojih postignuća je napravio iz pozicije osjećaja manje vrijednosti i traženja potvrde za vlastita postignuća.
Ako se prikaže uspješnim i ako ispod njegovog imena svjetluca C-level titula, onda će i drugi shvatiti njegovu vrijednost. Ali ono što on ne shvaća da je njegov uspon sam po sebi već pokazatelj njegove vrijednosti. Isticati očito je suvišno, zar ne?
I to nije izolirani slučaj. Do vrha poslovne ljestvice se rijetko stiže slučajno ili iz čiste sreće. Rekla bih da u praksi, iza blještave C-level titule, najčešće stoji jedno od tri unutrašnja pogonska goriva kao što su ganjanje osjećaja vrijednosti, inat prema svijetu koji te jednom davno podcijenio ili sindrom “zlatnog djeteta” koje jednostavno vjeruje da nema drugog izbora.
Ako se prepoznaješ u ovome, stani na sekundu i razmisli: Kako uopće možeš bjesomučno tražiti potvrdu svoje vrijednosti vani, na tržištu i u tuđim očima, a očekivati da će ti taj izvanjski svijet dati zdrav i kvalitetan odgovor?
Najbrutalniji odgovor je da neće. Izvanjski svijet samo hrani tvoju glad, ali te nikada neće nahraniti.
Vidjet će svi što ja mogu
Kada koristimo inat kao pogonsko gorivo, inat nam se i vraća. Svaka akcija ima istu i jednako suprotnu reakciju. Ako vrijedi u fizici, vrijedi i u korporativnom svijetu. Jer svijet je jedan, mi samo navigiramo kroz njega najbolje što znamo (na temelju ideja o sebi koje su nam najčešće nametnute). I uvijek ima onaj dio ljudi koji idu glavom kroz zid i, umjesto kroz razumijevanje, bore se sa sobom kroz inat.
Samo ostaje pitanje: Tko smo mi ako jedino ostvarenje postižemo u obliku otpora prema drugima, i što kada ponestane ljudi prema kojima se inatimo?
The Golden Child koji nije imao drugog izbora
“Zlatno dijete” je netko od koga se odmalena očekivalo da bude najbolji, tko je kroz petice u školi i uspjehe na fakultetu kupovao ljubav i odobravanje roditelja, da bi u odrasloj dobi taj isti obrazac preslikao na lov na C-level titule.
Imala sam klijente ovog tipa i mogu reći da nisu svi aktualni CEO sanjali postati vlasnici tvrtki i generalni direktori. Nisu sanjali oni, ali je sanjao netko umjesto njih i postavio ih u poziciju gdje nemaju drugog izbora dok to ne počnu živjeti. I upravo zbog toga se nalaze u situaciji gdje su duboko u sukobu sa sobom jer ih sve unutar njih vuče da budu netko drugi. Dok jedini svijet koji poznaju i poslovna ostvarenost koju su ostvarili drži ih zatočenima u tom identitetu. Iz kojeg, samostalno, teško mogu izaći.
Kad malo razmisliš o tome, poznaješ li ljude koji žive u raskoraku sami sa sobom toliko da je to bolno očito svima osim njima samima? I kada vidiš kako žive i što prolaze, pomisliš li ikada da ti je drago što tebi nije tako, bez obzira na financije i C-level titule?
Ali, ako oni sami ne vide ono što je svima ostalima očito, ne postoji li mogućnost da se to može na neki način preslikati i na tvoj život? Što misliš što je to što drugi vide kao tvoj unutrašnji raskorak između onoga kako ti živiš i onoga tko ti zapravo jesi?
Kompenzacije i cesije u stvarnom životu ne funkcioniraju
Steve Jobs je iza sebe ostavio tehnološku revoluciju, planetarni uspjeh i milijarde na računu. Imao je sve i mogao je sebi priuštiti najbolju medicinsku skrb na svijetu. Pa ipak, fizički se ugasio u 56. godini života. Ostavio je iza sebe legendu o geniju i dobro dokumentiranu priču o čovjeku s kojim je bilo iznimno teško živjeti i surađivati. I još gore, priču o čovjeku kojeg mnogi opisuju kao osobu kojoj je bilo teško živjeti i sa samim sobom i s drugima.
Žrtve privatnog života koje je podnio radi ostvarivanja cilja i konstantan rat s unutarnjim demonima pokazali su da ni najveći poslovni trijumf ne može kompenzirati unutrašnji raskol.
Kada bismo to sada preslikali na tebe i tvoj put prema uspjehu: Koji je to krajnji cilj koji želiš postići i što si sve morao „kompenzirati“ da do njega dođeš?
“Uništavam se radeći za obitelj“
Vratimo se na sekundu na Adama Sandlera. Njegov film Click iz 2006. godine nije bio nekakav veliki hit, ali po mom mišljenju poruka koju nosi je izrazito moćna.
U filmu se radi o arhitektu koji mora puno raditi da zaradi za sve ono što on smatra da njegova obitelj treba imati i na taj način ne sudjeluje u svojem vlastitom životu. Ali zapravo uopće nije tako. Njegova obitelj je trebala njega, a on je trebao poslovno ostvarenje. Dokaz svoje vrijednosti kroz silne zgrade, velike prihode i, u konačnici, titule i fizičke manifestacije svoje vrijednosti u obliku kuće, auta i bankovnog računa.
Arhitekt u filmu je ostvario sve što je želio, ali je izgubio ono što nije jednako toliko cijenio: svoju obitelj. I sve to pod izlikom:
„Tko plaća za sve što imaš u životu?! Misliš da je meni zabavno?! Dok se vi odmarate, ja radim. Nitko ne cijeni ono što ja radim za ovu obitelj!“.
Ovaj film je samo prikaz životnih situacija u komičnom stilu, ali nije li zapravo tako? Kada pogledamo vrlo poslovno ostvarene ljude koji nisu sudjelovali u svijetu svoje obitelji i koji svoju obitelj gledaju kao razočaranje jer ne cijene njegove/njezine žrtve, misle da služe funkciju „novčanika“ i kao duha iz lampe koji ispunjava želje…
Nije li obiteljski život zapravo onda ta prava žrtva jer je sebe nudio svojoj obitelji samo kroz ono što može prihodovati za njih, a sada je razočaran jer ga tako i tretiraju? Što misliš, kakva je tvoja situacija upravo sada? Kako se ti nudiš svojoj obitelji i što možeš napraviti da to promijeniš?
Poslovno ostvareno vs. životno uspješno
Jednako kao i arhitekt iz filma, mnogi C-level zaposlenici se nađu u svojim 40-ima i onda kažu: „Nastupila je kriza srednjih godina.” Odnosno, ono kako volimo nazvati trenutak kada uviđamo razloge zašto smo tu gdje jesmo i kada se priča našeg tkanja života počne raspadati.
Uviđamo da poslovno ostvaren i životno uspješan nisu istoznačnice. Uviđamo žrtve koje smo podnijeli i pitamo se je li bilo vrijedno toga.
U tom trenutku naša izgubljenost u tom raskolu postane očita, ali ne i naš put. Jer ono što želimo je neostvarivo, (to smo si dokazali u zadnjih četrdesetak godina), a ono tko jesmo više za nas ne funkcionira.
Netko kupi sportski auto, netko je na trećem braku, a netko se kompletno izgubi jer se ne može suočiti s pitanjem: Tko sam ja ako nisam ovo?
I to nije kriza srednjih godina. To je punokrvna, iskrena i užasavajuća kriza identiteta.
Il Camino postaje sve popularniji
I onda se krenemo tražiti. I to tamo negdje vani. A ono tko sam ja zapravo nalazi se zaključano unutar mene. Ako ne mogu pobjeći sam od sebe i ako idem sebe tražiti po bespućima tuđih puteva… tko je onda zapravo otišao kamo i koga sam zapravo našao na tom putu?
Jednako kao što ne možemo tražiti svoju vrijednost tamo negdje vani, sigurno nećemo naći to tko smo negdje drugdje osim unutar sebe. A tamo nas je najviše strah pogledati.
Duhovna putovanja i iznimni fizički napori kao što je Il Camino su jedinstvena iskustva. Cijenim i divim se ljudima koji su prehodali ovakve i slične puteve. Svakom ponaosob skidam kapu i iskazujem najdublje poštovanje. Suočiti se s vlastitim ograničenjima i surovosti prirode su veliki životni pothvati koji rijetki mogu ostvariti.
Ali postignuće tako velikog uspjeha, nije rješenje za kojim ti tragaš. Ovo je samo način da još jednom dokažeš da možeš ostvariti cilj koji zacrtaš. I time ponavljaš isti životni put koji te je doveo do C-titule, zar ne?
Ono što tražiš se nalazi u tebi i oduvijek se tamo nalazilo. Sve što trebaš napraviti je otključati odgovor koji se već nalazi u tebi, i ti ga najvjerojatnije već i sam znaš. I to prije nego odlučiš dati otkaz i pokrenuti pilot-projekt uzgoja kokoši u Ličkom Lešću.
Zato je nužno suočiti se s vlastitim strahom, pogledati unutar sebe i postaviti si ono najvažnije pitanje: Tko ja branim sebi biti?
Jer ako moraš izbrisati sebe da bi zadržao fotelju, onda ta fotelja nikada nije bila tvoja nagrada. Bila je tvoj zatvor.
Kako si možeš pomoći u ovom trenutku
Prvi korak je odgovoriti sam sebi na pitanje iznad: tko ti zapravo jesi i tko ti braniš sebi biti. Ako je tvoj odgovor: „Ne znam.“ Ili „Je li to sada više bitno?“, to mi daje naslutiti da si se toliko maknuo od sebe da više ni ne vidiš koja je svrha života osim biti produktivan.
Potrebna ti je promjena perspektive i trenutak u kojem ćeš dati sebi dopuštenje biti ti.
I to ne znači da trebaš odbaciti sve što si do sada izgradio ili onoga tko si ti postao. Upravo suprotno. Oslobođenje leži u tebi i trenutku kada odlučiš prestati se boriti protiv sebe. Taj unutarnji raskol se ne rješava čitanjem članaka, niti novim strateškim planovima. On zahtjeva dubok i, najvjerojatnije po prvi put u životu, iskren razgovor sam sa sobom sa zatvorenim očima (kroz hipnoterapiju). Tamo gdje je to najbitnije: na samom izvoru, u podsvijesti.
To je taj trenutak kada ćeš se osloboditi ograničavajućih uvjerenja. I to ne onih koja su te uzdigla već onih koja su te kočila i unatoč kojima si ipak ti uspio u ostvarivanju svojih ciljeva. I na taj način napokon prodišeš. To zaslužuješ ti i to zaslužuju ljudi koji su još uvijek tu pored tebe i čekaju taj tvoj prvi iskreni udah. Dok istovremeno zadržavaš sve što te dovelo do ove pozicije i trenutka u životu. Jer uspio si, ne samo zbog sebe, nego čak unatoč ogradama koje su te kočile.
Vrijeme je da sebi dopustiš disati i da se oslobodiš tih kočnica. Ako ne znaš odakle krenuti, taj prvi udah ponekad je lakše naći uz nekoga tko zna kako do njega doći.
Mirna Miljković, Cert. Hyp. je transformacijski konzultant i hipnoterapeut; organizira i radionice za tvrtke: Poslovni Mindfulness – stres i jačanje kapaciteta zaposlenika (za ne/predvidive situacije)
hipnoterapija.eu
