Kristijan Zanki, Sardina: Hrvatska ne smije biti samo izvoznik sirovine
Direktor Sardine govori o tome zašto je dodana vrijednost važnija od količine ulova, kako automatizacija mijenja prehrambenu industriju i zašto budućnost vidi u fleksibilnoj proizvodnji, snažnim brendovima i održivom ribarstvu.
U prehrambenoj industriji malo je kompanija koje mogu govoriti i o tradiciji i o budućnosti. Još je manje onih koje posluju u sektoru u kojem uspjeh ne određuju samo tržište, konkurencija i troškovi, nego i sama priroda. Ribarstvo je danas među rijetkim granama gospodarstva u kojima se poslovna strategija svakodnevno susreće s pitanjima održivosti, klimatskih promjena i dostupnosti ključnog resursa.
Sardina iz Postira jedan je od najprepoznatljivijih hrvatskih prehrambenih izvoznika i primjer tvrtke koja pokušava dokazati da se konkurentnost ne gradi prodajom sirovine, nego stvaranjem proizvoda veće dodane vrijednosti. U trenutku kada domaća industrija traži nove izvore rasta, a europsko tržište sve više cijeni kvalitetnu i sigurnu hranu, pred proizvođačima poput Sardine otvara se prilika, ali i odgovornost.
Kristijan Zanki, direktor društva Sardina, smatra da najveći izazov nije pronaći ravnotežu između tradicije i inovacije, nego iskoristiti tradiciju kao temelj za razvoj. U razgovoru za Forbes Hrvatska govori o tome zašto Hrvatska mora više zarađivati na vlastitoj sirovini, kako upravljati kompanijom u vremenu trajne neizvjesnosti, zašto automatizacija ne znači kraj ljudskog rada te zbog čega budućnost prehrambene industrije vidi u fleksibilnoj proizvodnji, snažnijim brendovima i proizvodima s većom dodanom vrijednošću.
Sardina posluje više od stoljeća, ali tržište hrane danas mijenja se brže nego ikad. Što je najveći izazov u vođenju tradicionalne tvrtke u vremenu kada se očekuje stalna inovacija?
Najveći je izazov istodobno sačuvati ono na čemu je Sardina izgrađena i prilagođavati se promjenama na tržištu. Naša je tradicija prije svega vezana uz proizvodnju konzervirane srdele, proizvoda koji ima jasnu prehrambenu i tržišnu vrijednost. Sitna plava riba čini oko 90 posto ukupnog ulova u Jadranu. Bogata je omega-3 masnim kiselinama, ali je sezonska i lako kvarljiva, zbog čega konzerviranje ima iznimno važnu ulogu. Time se osiguravaju sigurnost proizvoda, dulji rok trajanja i mogućnost kontinuirane dostupnosti kvalitetne ribe potrošačima. Naravno, moramo razvijati i nove proizvode koji nisu nužno vezani uz klasičnu konzervu. Međutim, takve promjene treba uvoditi postupno i promišljeno. Inovacija ne znači napustiti ono u čemu ste dobri, nego pronaći nove načine da svoje znanje, sirovinu i tradiciju prilagodite potrebama suvremenog tržišta.
Kvaliteta temelj poslovanja
Koliko je danas konkurentnost prehrambene industrije pitanje kvalitete proizvoda, a koliko upravljanja lancem opskrbe, energijom i troškovima?
Kvaliteta za nas nije pitanje izbora, nego temelj poslovanja. Ona mora biti stalna i prepoznatljiva jer bez povjerenja potrošača nema dugoročnog uspjeha. Istodobno, kvaliteta sama po sebi više nije dovoljna. Trgovački lanci sve snažnije razvijaju vlastite robne marke, zbog čega proizvođači moraju ulagati dodatni napor kako bi izgradili i očuvali vrijednost vlastitog brenda. Energija je važan trošak, ali je ipak predvidljivija i lakše ju je kontrolirati od nekih drugih čimbenika. Za nas su velik izazov troškovi poslovanja na otoku, logistika, inflacija, rast cijena sirovina te tečajne razlike na izvoznim tržištima. Konkurentnost je zato rezultat ravnoteže između kvalitete, produktivnosti, pouzdanog lanca opskrbe i vrlo discipliniranog upravljanja troškovima.
Sardina izvozi na brojna tržišta. Gdje danas vidite najveći potencijal za rast i što razlikuje uspješne izvoznike od onih koji stagniraju?
Smanjena dostupnost srdele na području Mediterana i Atlantika otvorila nam je dodatne mogućnosti na tržištima Europske unije, osobito u zemljama veće kupovne moći koje traže kvalitetan i pouzdan gotov proizvod. Međutim, ne bismo se smjeli zadovoljiti izvozom svježe ili smrznute ribe kao sirovine. U proizvod je potrebno ugraditi dodatnu vrijednost, kroz preradu, kvalitetu, brend, pakiranje i razvoj novih proizvoda. Na taj način čuvamo radna mjesta, proizvodna znanja i gospodarsku aktivnost na otoku. Ako ulovljenu srdelu samo zamrznemo i prodamo drugoj zemlji, koja će zatim ugraditi dodatnu vrijednost i ostvariti veću zaradu, tada se teško možemo smatrati ozbiljnim proizvođačima. Postajemo tek prodavatelji sirovine, a takav je položaj dugoročno vrlo nesiguran. Uvijek postoji mogućnost da kupac pronađe jeftiniju sirovinu na drugom tržištu. Uspješni izvoznici zato ne prodaju samo proizvod. Oni prodaju pouzdanost, kontinuiranu kvalitetu, sposobnost prilagodbe tržištu i prepoznatljiv brend.
Inflacija, geopolitičke nestabilnosti i klimatske promjene promijenile su pravila igre. Kako danas planirate poslovanje kada je neizvjesnost postala novo normalno?
Kao proizvođači ne možemo izravno utjecati na klimatske promjene ili geopolitičku nestabilnost, ali možemo utjecati na vlastitu spremnost, otpornost i sposobnost prilagodbe. Velike krize, poput pandemije ili poremećaja u međunarodnim lancima opskrbe, dodatno su potvrdile stratešku važnost domaće proizvodnje hrane. Pokazale su koliko su stabilni domaći proizvođači važni za sigurnost opskrbe i funkcioniranje gospodarstva. Poslovanje zato kontinuirano prilagođavamo novim okolnostima. Razmatramo različite scenarije, pripremamo alternativna rješenja za nabavu i proizvodnju te odgovorno upravljamo raspoloživim financijskim sredstvima. U uvjetima neizvjesnosti najvažniji su financijska stabilnost, fleksibilnost i sposobnost pravodobnog donošenja odluka.
Odgovornost prema resursima
Ribarstvo i prerada ribe suočavaju se s pitanjem održivosti. Gdje povlačite granicu između poslovnog interesa i odgovornosti prema morskim resursima?
U ribarstvu poslovni interes i odgovornost prema morskim resursima ne mogu se razdvojiti. Svima nam mora biti u interesu očuvanje ribljeg fonda jer bez održivog resursa nema ni ribarstva, ni prerade, ni dugoročno održivog poslovanja. Granica je vrlo jasna: poslovni interes ne smije ugroziti mogućnost obnove resursa i budućnost djelatnosti. Četiri hrvatske tvornice za konzerviranje ribe za svoju proizvodnju trebaju približno 12 tisuća tona sitne plave ribe. Smatramo da je riječ o količini koja omogućuje održivu proizvodnju ovog strateški važnog prehrambenog proizvoda. Održivost za nas nije samo ekološko pitanje. To je i pitanje očuvanja industrije, radnih mjesta, ribarske tradicije i života otočnih zajednica.
Koliko umjetna inteligencija, automatizacija i digitalizacija već danas mijenjaju način na koji upravljate proizvodnjom i poslovnim procesima?
Sardina ima jedan od najmodernijih pogona za konzerviranje srdele, a više od 75 posto proizvodnih procesa već je automatizirano. Automatizacija nam omogućuje veću produktivnost, ujednačenu kvalitetu i bolju kontrolu procesa. Digitalizaciju i umjetnu inteligenciju uvodimo postupno, ondje gdje mogu donijeti konkretnu korist. Njihovu ulogu vidimo u boljem planiranju proizvodnje, praćenju podataka, optimizaciji radnih procesa, kontroli kvalitete i učinkovitijem korištenju radne snage. Tehnologija neće ukloniti potrebu za ljudima, ali će mijenjati vrstu poslova koje ljudi obavljaju. Sve će manje biti teških i ponavljajućih poslova, a sve više poslova vezanih uz upravljanje, nadzor i kontrolu složenih procesa.
Mnogi proizvođači govore da Hrvatska ima odličan proizvod, ali slab brend. Slažete li se s tom ocjenom?
Slažem se. Hrvatska ima kvalitetne prehrambene proizvode, ali često ih ne znamo dovoljno dobro pozicionirati, predstaviti i učiniti prepoznatljivima. Prvi bi korak trebao biti povećanje potrošnje domaće ribe i ribljih konzervi u Hrvatskoj. Tek kada vlastiti proizvod dovoljno cijenimo na domaćem tržištu, možemo ga uvjerljivo predstavljati tržištima Mediterana i ostatka Europske unije. U mnogim zemljama domaće su konzerve među najcjenjenijim i najskupljim proizvodima u svojoj kategoriji. Kod nas se domaći proizvod još uvijek prečesto promatra prvenstveno kroz cijenu. Snažan brend, međutim, ne nastaje samo oglašavanjem. On se gradi kontinuiranom kvalitetom, podrijetlom proizvoda, povjerenjem potrošača i jasnom pričom o tome zašto je određeni proizvod poseban.
Što biste danas promijenili u hrvatskom poslovnom okruženju kada biste imali mogućnost predložiti tri reformske mjere?
Prva mjera bila bi daljnje razvijanje poreznih i drugih olakšica za otočne tvrtke i stanovništvo. Život i poslovanje na otocima imaju svoje specifičnosti, osobito kada je riječ o logistici, dostupnosti radne snage i troškovima svakodnevnog života. Cilj bi trebao biti stvaranje uvjeta u kojima otočne zajednice mogu dugoročno živjeti, raditi i razvijati se. Druga mjera bila bi nastavak ulaganja u kvalitetnu, redovitu i cjenovno prihvatljivu povezanost otoka s kopnom. Pouzdana prometna povezanost važna je za organizaciju proizvodnje, dolazak zaposlenika, distribuciju proizvoda i kvalitetu života lokalnog stanovništva. Treća mjera odnosila bi se na dodatno poticanje ulaganja u proizvodne djelatnosti na otocima. Uz turizam, otocima su potrebna cjelogodišnja radna mjesta i raznolika gospodarska struktura. Proizvodnja može imati važnu ulogu u zadržavanju stanovništva, očuvanju znanja i stvaranju trajne dodane vrijednosti.
Pitanje zaposlenika
Koliko je teško pronaći kvalitetne zaposlenike i može li prehrambena industrija mladima danas ponuditi atraktivnu karijeru?
Kvalitetnog zaposlenika moguće je pronaći, ali ga je mnogo teže zadržati. Troškovi života značajno su porasli, a na otocima su izazovi dodatno izraženi zbog cijena stanovanja, ograničene ponude nekretnina i troškova svakodnevnog života. Ribarstvo je, slično poljoprivredi, djelatnost relativno niske profitabilnosti. Zbog toga prehrambena industrija teško može konkurirati sektorima koji nude znatno veće zarade. Ipak, ova industrija mladim ljudima može ponuditi vrlo zanimljivu karijeru. Suvremena proizvodnja više nije samo fizički rad. Ona uključuje automatizaciju, upravljanje tehnologijom te kontrolu složenih procesa sigurnosti i kvalitete hrane. Za ljude koje zanimaju more, biologija, tehnologija i održivost posebno su zanimljivi ribarstvo i uzgoj ribe, koji nude brojne profesionalne izazove i mogućnosti razvoja.
Koja je najveća poslovna lekcija koju ste naučili tijekom svoje karijere, a koju biste danas savjetovali mlađim menadžerima?
Najvažnije je izgraditi odnos povjerenja s dobavljačima, kupcima i zaposlenicima. Poslovni rezultati mogu varirati iz godine u godinu, ali povjerenje i kvalitetni odnosi stvaraju stabilnost koja je potrebna za dugoročan uspjeh. Jednako je važno izgraditi kvalitetan menadžment. Ljudi čine posao, a ni najbolja strategija ne može se provesti bez sposobnog, odgovornog i usklađenog tima. Kod donošenja važnih poslovnih odluka potrebno je biti čvrst i ustrajan. Odluke treba temeljito pripremiti, ali ih nakon toga treba donijeti na vrijeme. Predugo odgađanje i izbjegavanje odgovornosti često su skuplji od same pogrešne odluke.
Koji su pokazatelji uspjeha vama osobno važniji od godišnjeg prihoda i dobiti?
U ribarstvu su mi posebno važni kvalitetni i dugoročni odnosi s dobavljačima i kupcima. Bez povjerenja ribara, poslovnih partnera i tržišta nije moguće izgraditi stabilnu kompaniju. Jednako su mi važni zadovoljstvo, sigurnost i zdravlje zaposlenika. Uspjeh nije samo rezultat koji se vidi u financijskim izvještajima. Uspjeh je i kada ljudi žele ostati u tvrtki, kada imaju sigurno radno mjesto i kada znaju da se njihov rad cijeni. Važno mi je i da kompanija svojim poslovanjem čuva radna mjesta i gospodarsku aktivnost na otoku. Tvrtka poput Sardine ima odgovornost koja nadilazi samu proizvodnju i ostvarenu dobit.
Investicije i stabilnost
Kako izgleda proces donošenja velikih investicijskih odluka u tvrtki poput Sardine? Što mora biti ispunjeno da biste rekli „idemo“?
Prvi je preduvjet financijska stabilnost. Investicija ne smije ugroziti redovno poslovanje kompanije, bez obzira na to koliko se određeni projekt na prvi pogled čini privlačnim. Nakon toga procjenjujemo stratešku opravdanost investicije, raspoloživost sirovine, tržišni potencijal, povrat ulaganja i rizike. Budući da u velikoj mjeri ovisimo o prirodnim resursima, moramo razmotriti i rezervne mogućnosti nabave te sposobnost prilagodbe proizvodnje u slučaju promjena u dostupnosti pojedinih vrsta ribe. „Idemo“ možemo reći tek kada investicija ima financijsku osnovu, jasan tržišni smisao i dovoljno fleksibilnosti da može odgovoriti na različite scenarije.
Kada gledate sljedećih deset godina, što želite da bude najveća promjena u Sardini? Da danas ponovno gradite Sardinu od nule, što biste napravili drugačije?
Najveća promjena trebala bi biti veća fleksibilnost proizvodnje. Sardina treba zadržati svoje temeljno znanje, kvalitetu i tradiciju, ali istodobno razvijati pogone i proizvode koji se mogu brže prilagoditi dostupnosti sirovine i promjenama na tržištu. S obzirom na stanje stokova sitne plave ribe, novu tvornicu ne bih gradio kao usko specijalizirani pogon. Bila bi višenamjenska, s mogućnošću brze prilagodbe različitim vrstama sirovina, proizvodima i formatima pakiranja. Kada bih Sardinu danas gradio od nule, lokaciju bih razmatrao prije svega iz perspektive logistike, dostupnosti radne snage, povezanosti s tržištem i dugoročne održivosti poslovanja. Poslovanje na otoku nosi brojne prednosti, uključujući tradiciju, znanje i neposrednu povezanost s ribarstvom, ali istodobno zahtijeva kvalitetno planiranje logističkih, kadrovskih i infrastrukturnih potreba. Sardinu za deset godina vidim kao tehnološki napredniju, proizvodno fleksibilniju i još snažnije usmjerenu prema proizvodima veće dodane vrijednosti. Pritom želimo sačuvati svoju povezanost s morem, ribarstvom, otokom i dugom tradicijom prerade ribe.
Ako biste morali sažeti budućnost hrvatske prehrambene industrije u jednoj rečenici, kakva bi ona bila? I gdje u toj priči vidite Sardinu za deset godina?
Budućnost hrvatske prehrambene industrije mora biti u proizvodnji zdrave, kvalitetne i prepoznatljive hrane s većom dodanom vrijednošću. Istodobno moramo mijenjati prehrambene navike i snažnije osvijestiti koliko je riba važna za zdravu i uravnoteženu prehranu. Imamo kvalitetnu sirovinu i dugu tradiciju, ali moramo bolje povezati proizvodnju, preradu, razvoj proizvoda i izgradnju brenda. Sardinu za deset godina vidim kao modernu, fleksibilnu i izvozno orijentiranu kompaniju koja će i dalje biti prepoznatljiva po kvalitetnim proizvodima od ribe, ali će imati širi proizvodni program i veću sposobnost prilagodbe. Želimo ostati tvrtka koja stvara dodatnu vrijednost u Hrvatskoj, čuva domaće znanje i osigurava radna mjesta, umjesto da vrijednu sirovinu izvozimo drugima na preradu.
