Lazer Rok Lumezi: Umjetnici su dobročinitelji društva. Čak i ako namjerno nisu takvi

“Taj što mora stvarati nek ne pita nikog!“ Piše to na jednom plakatu u atelieru Lazera Roka Lumezija, ponajboljeg hrvatskog majstora u oblikovanju umjetničkog nakita od plemenitih kovina. Taj natpis savršeno opisuje stvaralački impuls i “credo“ koji treba slijediti svaki istinski umjetnik.

Lazer Rok Lumezi ne daje često intervjue. Zapravo ni ne treba, jer njegov dugogodišnji rad i bogati umjetnički opus dovoljno govore o njemu. On je umjetnik u punom smislu riječi. A zamalo je na početku svoje karijere krenuo nekim drugim profesionalnim putevima. 1960-ih studirao je tri godine u Zagrebu književnost na Filozofskom fakultetu, a potom diplomirao pravo na Pravnom fakultetu istodobno učeći zlatarski i filigranski zanat kod Fridriha Široke. 1972. je otvorio vlastiti zlatarski i filigranski obrt postavši vrlo vješt u svome radu, no od 1980. odvažio se napraviti zaokret i počeo je izrađivati unikatni nakit u ograničenom broju oblikovnih varijacija. Ne primjeraka, već oblikovnih varijacija, jer taj pojam savršeno opisuje njegove minijaturne skulpture od nakita. Lumezi je inovator u oblikovanju plemenitih kovina koji ruši barijere kreativnih medija, barijere vremena i prostora, a kada je predstavio prvi put u javnosti svoj rad sada već davnih 1980-ih godina unio je nov duh u oblikovanju nakita na tadašnjoj sceni primijenjenih umjetnosti.

Kustosica za plemenite kovine u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, Ariana Koprčina kao predgovor izložbi „Nakit kao metafora“ među ostalim je napisala: „Izložbom u MUO 20 godina poslije, Lazer Rok Lumezi potvrđuje svoju neospornu visoku vrijednost, neiscrpnu kreativnost, te vodeću poziciju u području oblikovanja nakita, kao i visoke dosege umjetničkog izraza postavljene osamdesetih, i u međuvremenu s lakoćom ostvarene.“

Lumezijev opus obogaćuje hrvatsku kulturnu baštinu. Član je istaknutih hrvatskih umjetničkih i strukovnih udruženja, od ULUPUH-a, HDLU-a do Matice hrvatske. Stvorio je razvojnu platformu za neočekivane inovativne putove suvremenog oblikovanja kovina i umjetničkog obrta, gdje se i u minijaturnoj formi postižu učinci monumentalnog. Svoje dragocjeno znanje ne skriva već obrnuto: prenosi ga mladim generacijama u „Otvorenom atelieru Lumezi“ koji djeluje još od 1996., a sada se nalazi u zagrebačkoj Vlaškoj ulici na broju 113.

Iza Vas je 60 godina kontinuiranog, plodonosnog i vrlo inovativnog rada u stvaranju unikatnog nakita, više od 30 samostalnih i 60 skupnih izložbi nakita, brojne nagrade…Iako i dalje stvarate, kada se osvrnete na dosadašnji rad, što Vas najviše raduje u Vašem radu i stvaranju?

Prije 60 godina otkrio sam da je stvoriti djelo – sreća. „Zalijepio“ sam se i ne odustajem, jer to daje višestruke bonitete. Nema tako lošeg dana da ne oživiš s nekim djelom – i sebe i ponekog drugog. To znači potpun život, bez ikoga „nad glavom“ osim potrebe da osjetiš da je djelo živo i da je jedinstveno. To je uspjeh svih uspjeha. Volim taj kontinuitet slobodnog stvaranja, uvijek širenje, nikad ponavljanje. Ujedno se jako ponosim da sam mnogim učenicima dao isti životni model. U materijalnom smislu nemam se čime ponositi, osim što nisam propao i igrao sam svoju igru. Smatram se predvodnikom svoga stila koji je sada vidljiv i kod drugih.

Čime ste trenutno zaokupljeni?

Imam dogovor da pripremim još jednu izložbu u MUO, a takva mogućnost daje dobar motiv i neiscrpni adrenalin za cijelo vrijeme do ustrajanja. Preda mnom je vrijeme letenja preko svih mogućnosti. Moja prva velika samostalna izložba nakita u Muzeju za umjetnost i obrt 1986. godine bila je među događajima koji su u tom razdoblju značajno obilježili produkciju autorskog nakita i jedna od najposjećenijih muzejskih izložbi godine. Druga izložba 2006. godine u istom muzeju zvala se “Nakit kao metafora”, a postav je brojio više od stotinu radova. Vežu me za MUO i uspomene na dvije izložbe tijekom rata – “Božić u Hrvata” (1991.) i “Uskrs u Hrvata” (1992.) Treća je izložba u MUO bila planirana 2026., ali zbog radova nakon potresa još nije realizirana. Unatoč brojnim samostalnim i skupnim izložbama, izložba u mom matičnom muzeju mi je jako važna. MUO je vrh za primijenjenog umjetnika. Imam još drugih projekata u inozemstvu, ali ne volim otkrivati sve planove, barem ne dok traju pripreme.

Ima li u Hrvatskoj dovoljno kupaca i poznavatelja raritetnog umjetničkog nakita koji si mogu priuštiti takav nakit, koji prepoznaju i cijene njegovu vrijednost?

Ima kod nas mnogo poznavatelja, ali si nažalost ne mogu svi priuštiti unikatni rad. I ja sam penzioner i znam sve o tome. Kupci mog nakita su intelektualci, od sveučilišnih profesora, kolega umjetnika, slučajnih stranaca – cjenitelja unikatnog nakita, kolekcionara, do (što me posebno veseli) mlađe kreativne generacije. Često stvaram nakit za određenu osobu. A imam i dosta radova koje ne prodajem, jer predstavljaju određene etape mog stvaralačkoga razvoja i moraju ostati u kolekciji za neka druga vremena – za priču o umjetniku na prijelazu dvaju stoljeća. Osoba, koja se odluči za kupnju raritetnog nakita prepoznaje njegovu vrijednost – ponajprije umjetničku. Uvijek radim s plemenitim kovinama, a kamen biram jako pomno i ne nužno prema materijalnoj vrijednosti. Dijamant ili mineral moraju me nekako privući, ostvariti vezu. Svoje male dragocjenosti prenosimo zavezane tisuću puta – same o sebe, vezanje je želja za stalnošću izražena na neciviliziran način. Materijalna vrijednost ne može biti povod za favoriziranje pa ni minoriziranje.

Zahvalan sam HRT-u za tri dokumentarca o mom radu, zahvaljujući kojima i danas dolaze u moj atelier znatiželjni ljubitelji umjetnosti.

Nakit kao investicija

Isplati li se uložiti u unikatni nakit?

Investirati se može na razne načine, a investicija u vlastiti stil nije lako mjerljiva, kao i dobar osjećaj. Radim za „kulturnu“ publiku, osobe sa stilom. Pokušavam osobnosti dati značaj. Investicija u nešto svoje, autentično, sa imenom i prezimenom ostavlja se djeci, manje kao vrijednost materijala. Život pokazuje da novac nema trajnu vrijednost.

Da ste kojim slučajem radili nešto drugo, biste li i to radili sa istim žarom? Studirali ste književnost, a potom i pravo. Što je presudilo da odaberete drugačiji profesionalni put i počnete izrađivati majstorski nakit, a potom i umjetnički?

U umjetnosti se ne radi o radu nego o strasti. Kad nađem jednako strastvenu osobu, znam da ćemo dugo imati zadovoljstvo voditi razgovor o svemu. Sloboda je preduvjet za stvaranje, ona je najbitnija u svemu.

Uvijek sam bio pomalo buntovan, želio sam upoznati svijet i pisati. Po završetku studija sam znao da želim stvarati samostalno – “ustanem sat ranije i mogu imati 25 sati, ne moram slušati nikoga“. Čim sam savladao zanat morao sam krenuti dalje nošen potragom za svojim prepoznatljivim izričajem, uz sretnu okolnost blizine umjetničkih uzora, a posebno prof. Raoula Goldonija.

Ostvario se i moj san o književnosti – član sam Hrvatskog društva pisaca (HDP), a krajem 2025. godine objavljena je moja treća knjiga pjesama. U predgovoru prvoj knjizi moja kolegica iz ULUPUH-a, Branka Hlevnjak napisala je: „I stih je misao kao i nakit. Zajedničko im je duhovno ishodište“. Stvaranje je za mene život. A i ne bih se mogao zamisliti u uredu, u sustavu.

Ne mogu stalno paziti da se ne zamjerim nekome, ako slobodno razmišljam. S materijalom znam, sa ljudima je teže.

Dugo vremena je sa vama radila i vaša kćer Eva. Tko će jednom naslijediti tu bogatu riznicu koju ste desetljećima stvarali i radionicu prepunu artefakata?

Eva je jako talentirana, jako dobro sažima moju „raspričanost“. Moj atelier normalno pripada njoj, ali nije to dobitak bez tereta. Teško je plaćati račune, a raditi po svom. Stoga je kćer prije nekoliko godina odabrala sigurniji posao za plaću i sada radi u zlatarskoj kući te povremeno podučava nove generacije zlatara. Kada osjeti glad za vlastitom kreacijom uvijek može iskoristiti moj atelier. Prostor u Vlaškoj nije previše u središtu pozornosti i to mi odgovara, mogu mirnije stvarati. Važnije mi je stvaranje.

Nesebično dijelite svoje znanje. Već godinama organizirate radionice za izradu nakita…

Uvijek sam volio oko sebe imati krug živih ljudi, s kojima dijelim istu strast. S obzirom da sam tijekom dugih godina stvaranja prikupio veliko iskustvo i razmišljanja bilo je normalno da budem i učitelj (vjerojatno je tu zaslužan i obiteljski gen moga djeda, koji je bio osnivač prve škole na Kosovu). Moj djed je bio prosvjetitelj, napisao je nekoliko kazališnih komada, zapisivao je narodnu usmenu predaju…

Imao sam sreću biti često u atelieru prof. Raula Goldonija od kojega sam dobivao primjerke njemačkog časopisa „Kunst und Handwerk“, tako da mi je to bio dobar pogled na jedan razvijeniji svijet primijenjene umjetnosti. Stvarao sam krug sugovornika prenoseći svoje znanje kao mentor i učitelj. U mom atelieru zajedno smo radili izložbe. U zajednici se rađaju nove ideje, a mladost više odgovara mom mentalitetu, volim živu misao.

„Otvoreni atelier Lumezi“ nalazi se u Vlaškoj ulici 113, blizu Kvaternikovog trga kao svojevrsni centar okupljanja mladih kreatora nakita, učilište, kreativna radionica te izložbeni prostor za umjetnost nakita i srodne discipline. Danas se ponosim mnogima od mojih oko 160 učenika. Iz tog je djela proizašla jedna vrlo važna komponenta moje ostavštine: osigurao sam kontinuitet znanja kojeg nema u udžbenicima, kontinuitet pamćenja.

Inspiracije za kreacije

Vaš je nakit svojevrsna metafora. Otkud crpite inspiracije, što vas najviše inspiririra u Vašem radu?

Ako je inspiracija jedno posebno sretno lucidno stanje, tada djelo zrači tim plemenitim stanjem i oplemenjuje i korisnika i publiku i pločnike. Zbog toga su umjetnici dobročinitelji društva. Čak i ako namjerno nisu takvi. Za inspiraciju je dovoljno punije čuti svijet oko sebe, da si spreman dodavati značaj onome što vidiš. Ništa nije slučajno, stvari imaju oblik s razlogom, oblik je određen funkcijom, sadržajem…Krila služe vjetru, kao i jedra. Život stvara oblike, po boji, tvrdoći, ljepoti…Eros je u mom stvaranju ciljana meta, erotika je srž svega živog, nastojim ju darovati nakitu. Inspiracija je za mene treptaj vlasi, opleteno šiblje, srebrna struna, pruga zebre, pijetlov kljun, šum školjke, izbrazdanost tla, uzgibanost zraka, pomak puža, vrućina pješčane dine…Uvijek je blizu neki zanimljiv kamenčić koji inspirira, i na stvaranje pjesme i na stvaranje nakita.

U pisanju sam pak tražio svoj put i izražajnost, i u tomu sam se dosta osamio. Volim kratak, sažet izraz koji nešto nosi, bez mnogo opisa.

Sa kojim materijalima volite radite? Koje su najzačudnije forme koje ste uspjeli napraviti sa nakitom?

Srebro ima i sjaj i tamu, zlato ima samo sjaj. Mislim da bljesak oduzima nešto volumenu i obliku, zato volim baš tamno srebro, jer volim da se objekt vidi, da ima karakternu ulogu, da taj korpus živi kao takav. Srebro je materijal koji može pružiti više raznolikosti nego zlato, koji teško prima patinu i skupo je. Minerali i fosili govore priče iz 1001 noći. Kamenje, posebno jantar kao zarobljeno sunce u okamenjenoj smoli kroz milijune godina sadrži neispričane bajke o nastanku. „Uzgajam“ rado oblike koji slave fanatičnu vitalnost insekata, oblike koji znače kretanje, let, plovidbu…Svoje male dragocjenosti zamatamo tisuću puta same o sebe; klice, trnje, preobrazbu, oblutke, sve što podsjeća na nešto što ima život, sve što diše…Ništa ne preslikavam, stvaram svoju vizije.

Značajan je Vaš doprinos hrvatskoj kulturnoj baštini. Godinama surađujete sa „Viteškom Sinjskom Alkom“, Hrvatskim restauratorskim zavodom, Etnografskim muzejima u Zagrebu i Splitu… Koliko je zahtjevno obnoviti i restaurirati dijelove narodnih nošnji i sličnih artefakata?

Što je Alka bez nošnje alkara, što je narodna nošnja za običaje, svečanosti. Vrijedi se potruditi, ući u duh izrade jedne replike, izbrojati sve vrste materijala koji ulaze u igru, njihovu ulogu, koji čine mogućim jedan oblik, to je vraški izazov, a umjetnik mora biti uvijek zagledan u razloge odabira materijala, za repliku sve treba biti istovjetno. Restaurirao sam i izrađivao replike za brojne dijelove narodnih nošnji, tako da sam plodnu suradnju ostvario sa Etnografskim muzejom u Zagrebu i Etnografskim muzejom u Splitu.

U razdoblju od 1984. do 1993. godine intenzivno sam surađivao s Etnografskim muzejom u Zagrebu. 1986. godine muzej je započeo program izrade replika odabirom iz svojeg fundusa, ponajprije iz zbirke hrvatskog tradicijskog nakita. Bio sam jedini zagrebački zlatar koji je znao i htio prihvatiti takav posao. Replike narodnog nakita (više od 180), izrađene su do najminucioznijega detalja (filigran, granulacja, gravura…) kako bi odgovarale originalu uzoraka. Svakoj toj novostvorenoj kopiji nastojao sam pripojiti i onaj teško dohvatljivi simbolički značaj što je nakitu pridavao sam narod.
Suradnja sa „Viteškom Sinjskom Alkom“ putem Hrvatskog restauratorskog zavoda zahtijevala je rad na restauriranju te izradi metalnih ukrasa viteških odora sinjskih alkara. Izradio sam na stotine replika izvornog tradicijskog nakita za dolame, ječerme, toke, čime sam pridonio da taj dio etnografske baštine preživi do danas, perpetuirajući izvornost oblika.

Što je najveći uspjeh

Smatrate li da obrtništvo i izrada unikatnog nakita danas nisu dovoljno cijenjeni u Hrvatskoj? Što bi trebalo mijenjati?

Još nije izgrađen odnos prema ručnom radu, s obzirom da je industrijski rad u nakitu tek zadnjih pedesetak godina istisnuo zanatski. Izbirljivost tek treba doći, još nije. Nemam ništa protiv 3D printera, ali onda se takav proizvod ne smije zvati unikatnim, pogotovo u nakitu. Bojim se da vrlo brzo nećemo imati majstore koji su u stanju izraditi filigran, popraviti stari nakit, stvoriti unikatni nakit svojim rukama…Slobodu u stvaranju imate tek uz vrhunsko znanje zanata. Razumijevanje umjetničkog djela potpunije je uz poznavanje povijesti umjetnosti. Obrtnici i slobodni umjetnici su danas stavljeni u nemoguće uvjete tržišne ekonomije i propisa koji se neprestano mijenjaju.

Prije nekoliko godina nagrađeni ste i Velikom nagradom za životno djelo ULUPUH-a. Što smatrate svojim najvećim uspjehom?

Moje najveće životno djelo je moj uspjeh da pjesme ugradim u moje oblike koji govore drugačijim jezikom od poznatih govora, a ipak čujno nekom unutarnjem uhu onih koji su spremni da osjete. Moj najdraži broš dočarava zvukove dodira struna i zagledanost u daljinu, sa čuđenjem, žmirkanjem, osluškivanjem…I to se može izreći oblikom.

Za mene je sve što radim životno djelo. Svako uspješno djelo samo je poticaj za novo, još bolje.

Poezija je svuda oko nas, samo treba otvoriti sva osjetila. Sve je slučajnost, nikada nismo svjesni što nosimo u sebi. Kad bismo znali unaprijed, onda ne bismo ni trebali stvarati. Zato je proces stvaranja toliko divan! Svaki komad nakita, svaka pjesma nosi u sebi energiju, metaforu, poticaj…Doživljaj života kao divnog čuda.