Tko dobiva, a tko najviše gubi u trgovinskom sporazumu EU i Mercosura?
Tri industrijska sektora trebala bi profitirati od sporazuma o slobodnoj trgovini, ostvarujući pritom znatno veće dobitke od mogućih gubitaka u drugim sektorima.
Sporazum o slobodnoj trgovini između Europske unije i četiri zemlje trgovinskog bloka Mercosur (Brazil, Argentina, Paragvaj i Urugvaj), koji je u petak, 9. siječnja odobren kvalificiranom većinom 27 država članica EU-a, u cjelini bi trebao imati tek ograničen utjecaj na europsko gospodarstvo. Čak i službeni izračuni Europske komisije, koji su nužno optimistični, predviđaju da bi sporazum do 2040. povećao bruto domaći proizvod EU-a za svega 0,05 posto, dok bi BDP zemalja Mercosura porastao za 0,25 posto, piše Le Monde.
Ipak, gledano detaljnije, određeni će sektori biti znatno pogođeni. Tri industrijska sektora trebala bi ostvariti značajne koristi: automobilska industrija, industrija alatnih strojeva i kemijska industrija. Njemačka, kao vodeća zemlja u tim sektorima, među onima je koje su u najboljoj poziciji za ostvarivanje dobitaka.
Prema Komisiji, ta će tri sektora zajedno činiti gotovo dvije trećine očekivanog rasta europskog izvoza u zemlje Mercosura do 2040. godine. Posebno će profitirati automobilski sektor, čiji bi se izvoz u zemlje Mercosura trebao utrostručiti.
Korist za sve zemlje EU
S financijskog, makroekonomskog gledišta, ti će dobici više nego nadoknaditi negativne i neujednačene učinke koje bi sporazum mogao imati na poljoprivredni sektor. Prema Komisiji, uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iz zemalja Mercosura trebao bi do 2040. porasti za 5,7 milijardi eura (uključujući 365 milijuna eura govedine), dok bi izvoz tog sektora u te zemlje porastao za svega 2,9 milijardi eura (uglavnom vina i žestokih pića). Ipak, poljoprivreda predstavlja tek manji dio svih djelatnosti obuhvaćenih sporazumom. Za usporedbu, samo u automobilskom sektoru očekivani dobici od dodatnog izvoza premašuju 20 milijardi eura.
“Svi ekonomski modeli pokazuju da će ovaj sporazum donijeti koristi svim europskim zemljama, kao i zemljama Mercosura”, rekao je Thierry Mayer, profesor ekonomije na sveučilištu društvenih znanosti Sciences Po i znanstveni savjetnik Centra za prospektivne studije i međunarodne informacije.
Unatoč tome, u kratkom roku ne očekuju se veći poremećaji. Prije svega zato što je Južna Amerika udaljena, a sadašnji obujam trgovine s Europom relativno malen: tijekom 2024. robna razmjena iznosila je oko 110 milijardi eura, što je osam puta manje nego između EU-a i Sjedinjenih Američkih Država. Za automobilski sektor, zemlje Mercosura trenutačno čine manje od jedan posto izvoza europske automobilske industrije. Čak i kada bi se ostvarilo Komisijino predviđanje o trostrukom povećanju izvoza, to ne bi predstavljalo veliki preokret. Drugo, provedba sporazuma bit će vrlo postupna i protezat će se na razdoblje od 15 godina. U automobilskom sektoru postojeće carine, koje trenutačno iznose 35 posto u Brazilu i Argentini, ostat će na snazi tijekom prvih šest godina. Počet će se smanjivati tek u sedmoj godini, a u potpunosti će biti ukinute do petnaeste godine.
Veliko neiskorišteno tržište
VDMA, europska lobistička organizacija proizvođača alatnih strojeva i opreme, kritizirala je tako dug vremenski okvir: “VDMA je uvijek zagovarao potpunu liberalizaciju carina za našu industriju uz maksimalno razdoblje njihova ukidanja od pet godina. Nažalost, tom zahtjevu nije posvećena dovoljna pažnja.” Samo će nekoliko specifičnih vrsta opreme, poput strojeva za konditorsku i tekstilnu industriju, imati ukinute carine već u prvoj godini sporazuma, dok će većina ostalih sektora na isti tretman morati čekati desetljeće.
Unatoč svemu, perspektiva potpunog pristupa južnoameričkom tržištu oko 2040. godine i dalje je privlačna industrijskim akterima. Riječ je o tržištu od 270 milijuna potrošača, od kojih tri četvrtine živi u Brazilu, što ga čini iznimno značajnim. Dosad su prohibitivne carine u zemljama Mercosura činile izvoz automobila iznimno rijetkim, prisiljavajući europske proizvođače da ondje otvaraju proizvodne pogone. Renault, Volkswagen, Fiat (Stellantis) i Toyota svi su prisutni na tom tržištu. U Brazilu se 82 posto prodanih vozila proizvodi lokalno, dok se 10 posto uvozi iz Argentine. “Proizvođači lokalno proizvode tek ograničen broj modela, uglavnom male automobile s velikim prodajnim volumenima”, rekao je Mayer. Ukidanjem carina nadaju se ponuditi širi raspon vozila, izvozeći i druge modele koji se proizvode u ostatku svijeta.
